Osporavanje Isusa snažan je nagon njegovih zemljaka. Nakon što se vratio u svoj zavičaj praćen čudima koja je prethodno učinio u Kafarnaumu, njegovi zemljaci uz silno čuđenje izgovaraju riječi koje je zabilježio sveti Luka u svojem evanđelju: »Nije li ovo sin Josipov?« Iz jednoga naoko običnoga pitanja, izlazi pritajeni jaz između njih i Isusa.
Isus je progovorio u sinagogi pozivajući se na proroka Izaiju. Riječi proroka Izaije ispunjavaju se na Isusu. I sam Isus nije se libio to izreći pred mnoštvom. Njegove riječi pratila su čuda, kraljevstvo Božje zaista je počelo bivati među narodom, promjene su Isusovim dolaskom otvoreno nastupile. Bio je obasut divljenjem ljudi, riječi o marljivom dobrohotnom Isusu kružile su cijelim krajem. Ali kada se našao među svojim zemljacima koji su do jučer s njim provodili dane djetinjstva, onima koji su mu poznavali i roditelje i rodbinu, nastupilo je jedno pitanje: »Nije li ovo sin Josipov?« Čovjek se ne bi toliko uzrujavao zbog običnoga pitanja. Najvjerojatnije nikoga ne bi, pa tako ni Isusa, dotaknula informacija o podrijetlu koja se iščitavala iz pitanja, no pitanje je skrivalo mnogo dublju poruku, skrivalo je na jedan kulturan način želju da se Isusa utiša jer njegovo podrijetlo to ne zaslužuje.
U postavljenom pitanju nema ništa novo pod suncem! Koliki su primjeri, i na samoj hrvatskoj zemlji, prikrivenoga utišavanja svakoga tko se bori, tko je čestit, tko je dobrostiv, tko ima pogled ispunjen nadom. Oko svake takve osobe stvara se mnoštvo zemljaka, rodbine i prijatelja koji jedva čekaju izgovoriti pitanje: »Nije li ovo onaj?«, »Ma je li to ona?« Izrazom jednoga malenoga čuđenja grade poput dabrova velike brane od trupaca riječi koje su izglodali svojim neopranim zubima. I žele dokrajčiti svaki uspjeh koji je kao rijeka nezaustavljiv jer je ogrnut dobrim planovima. To su svi oni trenutci kada se čovjek vraća u svoj zavičaj i ugleda one s kojima je dijelio prošlost kako ga više ništa ne pitaju, to su oni trenutci kada za čovjekom koji se stalno bori drugi okreću glavu da prikriju vlastiti neuspjeh, to su tračevi koji se šire samo kada junak napusti prostoriju. Isto je doživio Isus pa isto tako suosjeća sa svakim koji ne želi postati ruševina nego iznova gradi koliko god može.
Imao je Isus još jednu manu u očima zemljaka. Bio je siromašan, njegovi roditelji nisu bili cijenjeni jer nisu bili imućni. I zašto bi se onda on, kao njihov sin, dičio ikakvim uspjehom? Koje li ljudske pokvarenosti izviru iz onoga jednostavnoga pitanja: »Nisi li ti Josipov i Marijin? Ti si od onih roditelja?« Isus nije pokazivao sram! Nije ga bilo strah izreći čiji je, nije ih skrivao u nekakvoj prostoriji, nego se oni danas pamte, njih dvoje danas su svetci koje čitava Crkva časti. Svojim primjerom Isus je pokazao da dobrotu ne može pokolebati nikakav prikriveni jaz uobličen u pokvareno uglađeno pitanje.
Ivan Zlatousti navedeni događaj tumači tako da ga povezuje s ljudskom zavisti: »Došavši u svoj kraj, Isus pomalo posustaje u čudima kako narod ne bi raspalio na veću zavist, niti da bi ih jače osudio zbog pogoršanja njihove nevjere. Ti bezosjećajni ljudi, kada su trebali biti zadivljeni snagom njegovih riječi, oni su ga smatrali jeftinim jer su mu poznavali oca. Mi znamo da ima mnogo primjera ovakva postupka i u prijašnjim vremenima. Neugledni očevi vidjeli su slavnu djecu. Tako je David sin jednoga vinogradara, Amos je dijete stočara i Mojsije je također imao oca slabijega od sebe. To je sve bila Božja milost, a oni, umjesto da mu se dive, preziru ga. Zavist koju vidite je loša stvar i često pada sama od sebe.«
Zavist se zna uvući duboko u kršćanski život. Pitanje koje je upućeno Isusu često je pitanje koje kršćani postavljaju svakomu tko se obrati, tko je od svojega života odlučio nešto učiniti, tko se odlučio promijeniti. Isus danas poziva kršćanina neka ne postavlja takva pitanja, neka zavist ukloni iz svojega života. A lijek protiv zavisti zbilja je jednostavan – iskrena molitva za onoga tko je uspješniji, javni poticaj onomu tko se dokazano trudi, suzbijanje trača u kojem se samo veličaju tuđe mane. Tako će zasjati svjetlo, tako se ne će upadati u rupu pokvarenih riječi, tako se gradi crkveno zajedništvo u kojem svi hodaju prema istomu cilju.
Gospodine, prikriveno su Te pokušali ušutkati i nisi se predao, stoga podari i nama, svojim nasljedovateljima, srce očišćeno od zavisti, a ispunjeno radošću zbog uspjeha jer nad svima Ti kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
