ŠPANJOLSKI TEOLOG ZAINTRIGIRAO KRŠĆANSKI SVIJET SA SVOJA ČETIRI TEOLOŠKA PRISTUPA KORONAKRIZI Prigoda za povratak Bogu

»Sigurno je da… i u ovo vrijeme mnogi naši suvremenici okreću pogled prema Bogu, intenzivnije mole te nastoje svojom vjerom i nadom ohrabriti sve druge. U tom smislu ne možemo shvatiti sadašnju krizu kao Božju kaznu, nego kao prigodu da se vratimo njemu, da promijenimo svoj život dajući više prostora onomu što je uistinu važno, a napuštajući lažne idole koji su u ovom vremenu svojim obećanjima o sretnom življenju, pa i besmrtnosti, uspjeli zavesti mnoge.«

»Pišem ovaj članak nakon dva tjedna obvezne izolacije te usred jedne od najgorih zdravstvenih, društvenih i gospodarskih kriza koje je svijet, ili barem dobrostojeća zapadna društva, proživio u posljednjim desetljećima, u kojima nismo proživljavali tako negativna iskustva možda od teškoga razdoblja ratova sredinom XX. stoljeća.« Tako je svoj članak pod naslovom »Covid-19: Odgovori teologije«, započeo španjolski teolog franjevac Lluís Oviedo Torró, profesor teološke antropologije na papinskim sveučilištima »Antonianum« i »Gregoriana« u Rimu. Članak je plod prvoga, proljetnoga vala koronavirusa i drastičnih mjera protiv širenja zaraze u čitavoj Europi, a posebno u Španjolskoj, autorovoj domovini, i Italiji, zemlji gdje djeluje. Osvanuo je na talijanskom portalu »Settimana news«, a preuzela ga je ugledna španjolska isusovačka revija za kulturu »Razón y Fe«.

Povijest kao proces dekadencije

Autorov članak plijeni pozornost svojom jednostavnošću i izravnošću. »Nudim četiri ključa ili modela koji su pomagali, a mogu nam i dalje pomoći dati smisao ovoj krizi kroz koju prolazimo te mogu ponuditi niz opcija kako bi vjernici mogli izabrati onu ili one za koje smatraju da su najprimjerenije ili im olakšavaju traženje značenja«, kaže Oviedo Torró.

Prvi ključ koji autor izdvaja jest »apokaliptički ključ«. Taj je ključ »nejneposredniji i vjerojatno je najviše rabljen kroz mnoga stoljeća u razdobljima kuge ili drugih velikih nedaća«, a vrlo je dobro »pokriven« biblijskim tekstovima, kako starozavjetnim tako i novozavjetnim. Prema tom ključu velike krize »anticipiraju« kraj vremena, završetak svijeta, Božji sud nad svijetom i uspostavu novoga svijeta. »U grubim crtama, apokaliptički mentalitet shvaća povijest kao proces dekadencije; premda se prividno opaža napredak, stvari zapravo bivaju sve gore, društvo i kultura sve se više udaljavaju od Boga, uvećava se grijeh i pokvarenost, a vjera se postupno gasi; samo malobrojni odolijevaju, doživljavajući opće nerazumijevanje, pa i progone«, opisuje autor.

Ne odbaciti olako apokaliptički scenarij

»Nije teško«, nastavlja Oviedo Torró, »po ključu kazne i pročišćenja razumjeti okruženje u kojem smo do jučer živjeli u zapadnim društvima: previše lakomislenosti, previše pokvarenosti na mnogim razinama i mnogim okruženjima – uključujući i crkveno – previše udaljavanja od Boga i njegove Crkve. Nije stoga čudno da se Bog umorio od toga čovječanstva te da se razbukta njegova srdžba kako bi nas ispravila preko epidemije koja nas prisiljava revidirati sve sigurnosti koje smo stekli, priznati sve pogrješke ovih godina i vratiti mu se.«

Premda je sasvim sigurno svjestan da je govor o Bogu koji kažnjava u današnjem crkvenom govoru gotovo zabranjen, autor se usuđuje reći: »U svakom slučaju, ne smije se podcijeniti apokaliptička perspektiva, koja je bila izvor nade i razlog za hrabrost mnogih naraštaja kršćana, i koja zahtijeva pravednost za žrtve i za nedužne u povijesti koja je puna patnje i nepravde. To viđenje pridonosi tomu da se relativizira sadašnjost, povijest sa svime što se u njoj može smatrati velikim i dragocjenim: sve to opada – osim ljubavi i vjernosti – kad se anticipira završetak vremena, kad jedino što vrijedi jest Bog koji se približava svršetku puta te nas ohrabruje da se približimo njemu. U skladu s tim ne bi bilo preporučljivo odbaciti tu veliku viziju sa svime što ona sa sobom nosi kako bi se vjernici ohrabrili… Apokaliptički scenarij poziva nas anticipirati konačnu budućnost svršetka koja nam, premda se ne događa odmah, pomaže obasjati kršćanski hod u trenutcima snažnoga iskušenja te daje najnužnije oruđe: nadu za one koji se pouzdaju u Boga.«

U nekoliko dana nestala iluzija veličine

Taj prvi ključ treba očuvati tim više što on vodi do drugoga ključa. Riječ je ne više o kazni, nego o pozivu na obraćenje. Premda upozorava da se ne »zapadne u odveć grubu i naivnu kognitivnu shemu«, autor ipak kaže: »Pandemija nam daje jedinstvenu prigodu za nužno promišljanje pred sumnjivim derivatom koji je obuzeo zapadni svijet. (…) Svakako, takav se mentalitet može smatrati naivnim ili plodom duha koji ima potrebu utvrditi krivce i protagoniste zla, pa i za prirodne procese za koje se ne može odrediti neposredna krivica. Odatle obilje teorija zavjera i njihova popularnost.«

»Mnogi od nas osjećaju u javnim nastupima onih koji upravljaju, posebno kad su njihove riječi dramatične i svečane, izostanak nužnoga zaključka: ‘Neka nam Bog pomogne!’ Bio bi to realan i konkretan znak postsekularizacije, način da se svima ulije nada, onkraj podjela.«

»S mojega gledišta«, nastavlja ipak, »novija je kultura ušla u fazu pretjeranoga povjerenja u ljudske sposobnosti, zasnovanoga na tehničkim sredstvima poput umjetne inteligencije, kako bi se prevladala sva naša ograničenja, riješili svi problemi koji se nameću, čak i kako bi se postigla besmrtnost. (…) Snovi prosvjetiteljstva konačno su postajali stvarnost, čovječanstvo je bilo u stanju nadići svoja zla, čak i svoje razine moralnoga zla, a to je nešto što bi navodno potpunu sreću učinilo dostupnijom. Te veličanstvene perspektive imale su za posljedicu sve naglašeniju marginalizaciju vjere i kršćanstva, posebno kršćanstva kao religije spasenja. Drugim riječima, ne bismo imali potrebe da nas spašavaju nadnaravne instance kad bismo spasenje mogli dosegnuti vlastitim sredstvima. U neke se intelektualne krugove gotovo uglavio osjećaj svemoći te se jedan vrlo uspješan autor usudio progovoriti čak i o ‘Homo Deus’ (‘Čovjek Bog’ – Yuval N. Harari, 2017.). Sva je ta iluzija veličine, apsurdne divinizacije, nestala u nekoliko dana te je ustupila prostor osjećaju velike krhkosti, ideji da velika zapadna civilizacija stoji na staklenim nogama te je vrlo krhka pred svakim valom, pred bilo čime što nije predviđeno, jer nemamo apsolutnu kontrolu nad situacijom koliko god napredovale, svakako potrebne, naša znanost i naša tehnologija.«

Tu autor zaključuje: »Sigurno je da… i u ovo vrijeme mnogi naši suvremenici okreću pogled prema Bogu, intenzivnije mole te nastoje svojom vjerom i nadom ohrabriti sve druge. U tom smislu ne možemo shvatiti sadašnju krizu kao Božju kaznu, nego kao prigodu da se vratimo njemu, da promijenimo svoj život dajući više prostora onomu što je uistinu važno, a napuštajući lažne idole koji su u ovom vremenu svojim obećanjima o sretnom življenju, pa i o besmrtnosti, uspjeli zavesti mnoge.«

Preminuli nisu samo brojke žalosne statistike

Dok prva dva ključa na neki način izviru iz ljudske logike – kad nešto krene po zlu, intuitivno se pitamo što smo i gdje smo pogriješili – treći je ključ »kontraintuitivan«. Riječ je o sablazni križa i o otajstvu uskrsnuća. Autor tu perspektivu naziva »vazmenim (pashalnim) ključem«, a on povezuje »smrt i uskrsnuće«. Ili: »Smrt je uvjet života; spuštanje i poniženje uvjet su uzdignuća i slave; patnja je put koji vodi u potpunu sreću; žalost je, kad se preokrene, radost.«

Taj ključ, koji je »potpuno kršćanski te je teško pronaći usporedbe ili sličnosti u drugim kulturama ili religijama«, nosi u sebi dvije poruke. Prva se odnosi na eshatološku stvarnost vječnoga života i uskrsnuća tijela. »Kršćani imaju pravo isticati da to (smrt ’tisuća žrtava pandemije’) nije konačni kraj i da te smrti otvaraju vrata drugačijemu životu, u drugačijoj dimenziji. (…) Oni nisu samo brojke žalosne statistike koja sve baca u tjeskobu; u vazmenoj perspektivi, oni su muževi i žene pozvani na novi život u Kristu, na pobjedu nad smrću«, piše Oviedo Torró.

Jamstvo onima koji se žrtvuju za druge

Druga poruka »vazmenoga ključa« glasi: »Ideja da određeni izrazi ljubavi zahtijevaju samoprijegor, ili darivanje sebe onkraj vlastitih interesa kako bismo prispjeli u uzvišenija i punija stanja, niti je nova niti je tuđa onima koji otkrivaju ljubav onkraj njezinih površnih ili samo erotskih oblika. Ipak, vazmena dinamika krije u sebi obećanje koje nadilazi iskustva ljubavi i samoprijegora, ili pak žrtve, u korist drugih, ili im barem daje puni smisao. (…) Uistinu, Vazam… daje onima koji se u ovim teškim vremenima žrtvuju za druge jamstvo da njihova ljubav ne će biti beskorisna. Dubinska poruka Kristova Vazma jest da sve dobro koje smo učinili ostaje zauvijek, ne propada, ne umire, nego se projicira u vječnost. U Kristu umrlom i uskrsnulom imamo sigurnost da će naša ljubav, kušana svakodnevnim križevima, i sve dobro koje smo učinili ostati zauvijek i nikada ne će umrijeti.«

Posljednji ključ Oviedo Torró naziva »vjerom kao utjelovljenjem i praćenjem«. Ta perspektiva, zapravo, »prihvaća i primjenjuje u njezinu snažnom značenju« izjavu kojom započinje pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskoga koncila: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena… jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika… (…) Zbog toga ta zajednica (Kristovih učenika) stvarno doživljuje samu sebe prisno povezanom s ljudskim rodom i njegovom poviješću.«

Nedostatak zaključka: »Neka nam Bog pomogne!«

»Ta se percepcija stavlja posve na drugu stranu u odnosu na apokaliptični mentalitet«, kaže Oviedo Torró. Gdje »apokaliptičar« vidi dekadenciju, propadanje i grijeh, »onaj koji živi u povijesti« vidi mnoge znakove Božje milosti, prisutnosti Duha, nade. Čini se da je autorovo razmišljanje ovdje ipak diferencirano. Sa sigurnošću kaže: »Crkva stoga može ‘čitati’ stanje u kojem živi čovječanstvo u ovim vremenima, s njegovim svijetlim i tamnim stranama, iznutra – a ne izvana kao netko tko odozgor sudi. Kršćanska vjera u onome što se događa razlučuje znakove života koji se odražavaju u svim nastojanjima koja se čine, na svim različitim instancama društva koje se osjeća ugroženim, nesigurnim, pa i teroriziranim. Vjera se u takvim prilikama uči biti blizu i dijeliti, ohrabrivati sve i naviještati nadu. (…) Ovo je jedinstvena prigoda da se razluči Božja prisutnost kako u onima koji trpe tako i u onima koji ljube druge služeći im.« Vrijedi izdvojiti i rečenicu kojom Oviedo Torró zaključuje svoj tekst: »Mnogi od nas osjećaju u javnim nastupima onih koji upravljaju, posebno kad su njihove riječi dramatične i svečane, izostanak nužnoga zaključka: ‘Neka nam Bog pomogne!’ Bio bi to realan i konkretan znak postsekularizacije, način da se svima ulije nada, onkraj podjela.«

Teologija mora čitati znakove vremena i usmjeravati savjesti
Autor u svom radu ne štedi kritike, istina podosta umjerene, ni same teologije. »Ako vjera nije na visini okolnosti kako bi donosila nadu, utjehu i ohrabrenja u ovim teškim vremenima, gubi svoju legitimnost. Nešto se slično događa s teologijom: ako nije kadra iznjedriti analizu i govor koji može tumačiti i davati značenje tim ‘znakovima vremena’, postaje sterilnim i beskorisnim promišljanjem«, kaže Oviedo Torró. Krizi teologije donekle su (samo donekle) pridonijeli i sami teolozi. »Teologija je općenito ostala zatvorena u samu sebe te je postala samoreferencijalno djelovanje, s malo doticaja s konkretnom stvarnošću i problemima ljudi, a još manje s problemima vjernika. Uistinu, gdje je bila teologije dok su se praznile crkve te je potpuno nestajalo povjerenje u Crkvu? Gdje je bila za vrijeme teške krize sa spolnim zloporabama koje su potresle mnoga crkvena okruženja?« pita autor.
Sada pak »ne možemo pogriješiti«. »Sada je kao nikada potrebno ‘dati razlog nade koja je u nama’«, kaže autor. »Ne bih volio«, poručuje Oviedo Torró, »da se sutra postavi pitanje gdje je bila teologija i gdje su bili teolozi za vrijeme pandemije, kad su svi bili u izolaciji, kad kršćani nisu mogli slaviti sakramente, a mnogi su bili prepušteni na milost i nemilost izgubljenosti. Teologija ima pred sobom izazov govora koji je mnogo pozorniji na znakove vremena i na njihov kontekst kako bi iznjedrila analize koje nam pomažu shvatiti teška stanja poput onih kroz koja upravo prolazimo te kako bi usmjerila savjesti s obzirom na veliku nesigurnost koju proživljavamo.«