»Bog je uvijek prisutan u povijesti čovječanstva i nikada nam ne prestaje slati svoje darove milosti po djelovanju Duha Svetoga, s ciljem da iz dana u dan obnavlja našu vjeru u Isusa Krista, Spasitelja svijeta. Pastirima Crkve pripada zadaća da svojim vjernicima uvijek skreću pozornost na tu prisutnost Presvetoga Trojstva među nama, kao što im također pripada zadaća da čuvaju vjernike od svake prijevare. Ove nove ‘Norme’ nisu drugo doli konkretan način na koji se Dikasterij za nauk vjere stavlja u službu pastirima u poučljivu slušanju Duha koji djeluje u vjernom Božjem narodu.«
Navedeni je odlomak zaključak »Predstavljanja«, svojevrsnoga pisma s tumačenjem, s kojim je pročelnik Dikasterija za nauk vjere kardinal Victor Manuel Fernández popratio nove »Norme za postupanje u razlučivanju pretpostavljenih nadnaravnih fenomena«. Dokument spomenutoga dikasterija objavljen je i predstavljen u petak 17. svibnja, a stupio je na snagu na svetkovinu Duhova, u nedjelju 19. svibnja.
Dva su temeljna razloga zbog kojih dokumentu vrijedi posvetiti više pozornosti. Jedan se obično naziva »interesom javnosti«. Pretpostaviti je, naime, da će zbog fenomena Međugorja vjernicima u Hrvatskoj biti zanimljiv dokument koji regulira pitanje pretpostavljenih ukazanja i bogatoga vjerskoga života koji se često oblikuje oko takvih fenomena. Drugi je razlog teološko-formacijska vrijednost dokumenta. Naime, da bi došle do trenutačno najboljih rješenja u postupanju s navedenim slučajevima, »Norme« polaze od razlučivanja između onoga što je u kršćanskoj vjeri središnje i onoga što nije središnje, ali je također važno jer pomaže vjernicima u različitim povijesnim epohama živjeti ono bitno. Dokument, osim toga, pokazuje kako funkcionira Crkva kao društveno vidljiva i hijerarhijski strukturirana zajednica koja, međutim, ne okuplja i ne konstituira samu sebe, nego je okuplja i konstituira Krist koji je u njoj prisutan po Duhu Svetom.
On nadahnjuje i progovara »vjernomu Božjemu narodu« na redovit, a kadgod i na izvanredan, neredovit način. Zadaća pastira nije »cenzurirati« Duha, nego oni bdiju i razlučuju da se pod krinkom Duha Svetoga ne bi vjernicima »prodavalo« i ono što nije od Boga. Ta je logika u »Normama« vrlo uočljiva.
Od presudne je važnosti uvod samoga dokumenta, koji, citirajući koncilsku konstituciju »Dei verbum«, započinje riječima: »Isus Krist je konačna Božja riječ, ‘Prvi i Posljednji’. On je punina i ispunjenje objave: sve što je Bog želio objaviti učinio je to po svojem Sinu, Riječi koja je tijelom postala. ‘Kršćanska rasporedba spasenja, dakle, kao novi i konačni savez nikada ne će minuti i ne treba više očekivati nikakvu novu javnu objavu prije slavnoga očitovanja našega Gospodina Isusa Krista.’«
Nakon toga »Norme« u dva odlomka citiraju sv. Ivana od Križa, teologa i mistika. U prvom odlomku svetac kaže da je Bog u Kristu ljudima dao »sve« te bi iskanje od njega »nekoga viđenja ili objave« bilo »ne samo glupost«, nego i »uvrjeda Bogu jer se oči ne upravljaju potpuno u Krista, nego se traži nešto drugo ili neka novina«. No u sljedećem se odlomku prenose Riječi konstitucije »Dei verbum« o »sve dubljem razumijevanju« objave, a tvrdnja se upotpunjuje riječima španjolskoga mistika koji govori o tome da je Kristovo otajstvo – dakle Božja objava po Kristu – »poput rudnika bogata različitim žilama blaga kojima se, koliko god se duboko išlo, ne nalazi kraj; štoviše, u svakom se iskopu pronalaze nove žile s bogatstvima«.
Dokument na to iznosi jednu od svojih središnjih tvrdnja: »Ako je s jedne strane Bog po svojem Sinu objavio sve što je želio objaviti te se u Kristovoj Crkvi svakomu kršteniku na raspolaganje stavljaju redovita sredstva svetosti, s druge strane Duh Sveti može nekim osobama udijeliti posve osobita iskustva vjere, čiji cilj nije ‘poboljšati ili upotpuniti konačnu Kristovu objavu, nego pomoći da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi’.« Spomenuti citat preuzet je iz Katekizma Katoličke Crkve. Dokument ustraje na svetosti na koju su svi pozvani. U tom se kontekstu redovite svetosti zajedno s papom Franjom govori o »mističnom životu koji se, makar ‘bez izvanrednih fenomena, nudi svim vjernicima kao svakodnevno iskustvo ljubavi’«. Svaki vjernik, dakle, »koji poučljivo dopušta da ga vodi Duh Sveti, ima iskustvo prisutnosti i djelovanja Trojstva« te može postati mistik.
»Ipak, ponekad se utvrđuju fenomeni (primjerice: navodna ukazanja, viđenja, unutarnje i vanjske lokucije, pisma ili poruke, fenomeni vezani uz vjerske slike, psihofizički fenomeni ili fenomeni druge naravi) za koje se čini da prelaze granice svakodnevnoga iskustva te se manifestiraju kao oni koji imaju pretpostavljeni nadnaravni izvor. Precizan govor o takvim događajima može nadilaziti sposobnosti ljudskoga govora«, kaže se u uvodu dokumenta.
Slijede tvrdnje koje pojašnjavaju potrebu da se stare norme iz 1978. godine zamijene novima, a ujedno barem dijelom otkrivaju kakvo se načelno stajalište prema spomenutim fenomenima zauzima. »Uz suvremena sredstva komunikacije ti fenomeni mogu privlačiti pozornost ili izazvati nejasnoće u mnogih vjernika, a vijest o njima može se podosta brzo raširiti, zbog čega su pastiri Crkve pozvani brižno se suočiti s takvim događanjima, tj. cijeniti njihove plodove, pročišćavati ih od negativnih elemenata ili upozoravati vjernike na opasnosti koje iz njih proizlaze. Osim toga, s razvojem sadašnjih sredstava komunikacije i s porastom hodočašća takvi fenomeni dosežu nacionalne, pa čak i svjetske razine, zbog čega odluka koja se odnosi na jednu biskupiju ima i drugdje posljedice. Kad se zajedno s posebnim duhovnim iskustvima pokažu fizički i psihološki fenomeni koji nisu neposredno objašnjivi samo uporabom razuma, na Crkvi je poduzeti pozorno proučavanje fenomena o kojima je riječ«, kaže se u uvodu.
Prije ulaska u samo srce dokumenata možda je na mjestu naglasiti početno i načelno pozitivno stajalište prema sličnim fenomenima. Na početku svojega »Prikaza« kardinal Fernández, nakon tvrdnje da je »Bog prisutan i djeluje u našoj povijesti«, pa i preko »nekih nadnaravnih događaja«, piše: »Mnogo su puta ta očitovanja bila uzrokom velikoga bogatstva duhovnih plodova, rasta vjere, pobožnosti te bratstva i služenja, a u nekim su slučajevima bila u začetku mnogih svetišta po svem svijetu koja su danas dijelom pučke pobožnosti mnogih naroda. Puno je života i puno ljepote koje Gospodin sije onkraj naših mentalnih shema i naših procedura!«
Ključna novost novih »Norma« jest odustajanje od teško utvrdive »nadnaravnosti« događaja. Norme su u svojoj biti detaljan opis i propisivanje istraživačkoga postupka u koji je uz mjesnoga biskupa snažno uključen i Dikasterij za nauk vjere, na čijem se završetku ne daje zaključak o »nadnaravnosti«, nego postupak može završiti s jednim od šest mogućih rješenja, od kojih su četiri različiti stupnjevi pozitivne procjene, a posljednje dvije formulacije negativno se izražavaju o fenomenu. O pojedinim će »konačnim ocjenama« biti više riječi u nastavku, no već i nazivi otkrivaju ili daju naslutiti o čemu je riječ. Prve četiri ocjene glase: »Nihil obstat – Ništa ne priječi«; »Prae oculis habeatur – Neka se ima pred očima« (tj. neka se nastavi bdjeti); »Curatur – Neka se liječi« (ne zabrana, ali neka vrsta posebne skrbi); »Sub mandato – Pod mandatom« (nastavak uz imenovanje upravitelja). Posljednje dvije ocjene glase: »Prohibetur et obstruatur – Neka se zabrani i suzbija« te »Declaratio de non supernaturalitate – Proglašavanje nenadnaravnosti«. Proglašavanje nadnaravnosti ostaje kao opcija, ali ne redovita, nego uz izričit zahtjev pape.
Nastavlja se
