Katholisch.de, službeni mrežni portal Katoličke Crkve u Njemačkoj, objavio je 18. studenoga, na godišnjicu vukovarske tragedije, tekst o Srebrenici. To je samo po sebi neobično jer Katholisch.de već je nekoliko puta pisao uz obljetnice zločina u Srebrenici, a o vukovarskoj tragediji nije objavio ništa. Točnije, u posljednjih deset godina prenio je dvije vijesti njemačke Katoličke novinske agencije (KNA) u kojima se spominje Vukovar. U jednoj, od 15. travnja 2015., u povodu Papina posjeta Bosni i Hercegovini, piše kako je »Sarajevo kao i hrvatski Vukovar bilo jedan od gradova najsnažnije pogođenih ratom na Balkanu«. Velik dio te vijesti bavi se blaženim kardinalom Stepincem, odnosno pregovorima koje je papa Franjo tih dana navodno vodio s tadašnjim srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem o proglašenju Stepinca svetim. Stepinac se u tekstu opisuje kao simpatizer fašizma, što se kasnije »preokrenulo u oporbu«.

U drugom tekstu u kojem se spominje Vukovar, također preuzetom od KNA, 24. veljače 2017., riječ je o svećeničkom europskom nogometnom prvenstvu, koje se tada igralo u Vukovaru i Osijeku. Prvenstvo je osvojio Portugal, druga je bila Hrvatska, a Bosna i Hercegovina zauzela je treće mjesto. Vijest sadrži i napomenu da su se na »području Vukovara na granici sa Srbijom za vrijeme rata u Hrvatskoj (1991. – 1995.) vodile najžešće borbe«. »Vukovar je bio vrlo razoren.« Toliko o Vukovaru na stranicama Katholisch.de.

Srebrenička tragedija, kao i tragedija Vukovara, zaslužuje i dalje pozornost svjetske javnosti i nije čudo da Katholisch.de ima to u vidu. Čudno je da se tekst o Srebrenici objavljuje upravo na obljetnicu Vukovara. A još je čudnije da se rabi kao pamflet protiv Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i kao sredstvo za izjednačavanje krivnje u ratu.

Već se događalo da se uz ime blaženoga kardinala Alojzija Stepinca u crkvenim glasilima u njemačkom govornom području vezao pridjev »sporni«. Događalo se također, vrlo često, da se njemačka crkvena glasila vrlo kritički odnose prema Crkvi u Hrvatskoj, posebice u kontekstu političkih zbivanja. Nije rijetkost da se Crkva u Hrvatskoj spominje u istom dahu kao i Srpska pravoslavna Crkva, pa se stječe dojam da su za njemačke katolike njihova katolička subraća u Hrvatskoj neka vrsta pravoslavaca i da prema njima treba pružiti ruku ekumenizma. S bratskom otvorenošću, ali i s nužnim prijekorom po uzoru na onaj kakav se, primjerice, sada pokazuje prema Ruskoj pravoslavnoj Crkvi. Samo što su Rusi veći i moćniji pa s njima treba u rukavicama.

Nijemci su tradicionalno poznati po svojoj samouvjerenosti. Kad se tomu doda veličina naroda, gospodarska i politička snaga Njemačke, samouvjerenost lako prijeđe u dominaciju i u konačnici u ušutkivanje drugih. Naposljetku, u skladu s veličinom zemlje, njemački glas na međunarodnoj pozornici čuje se svaki dan, hrvatski vrlo rijetko. I u katoličkom svijetu Njemačka zbog svoje veličine zauzima posebno mjesto, a aktualna rasprava o sinodnosti u Crkvi također nosi pečat njemačke samouvjerenosti, koja seže do razmjera uvjerenosti u isključivu ispravnost vlastitih stajališta.

Zašto tekst o Srebrenici na obljetnicu Vukovara?

Teško da je netko u Hrvatskoj očekivao da će se glasilo Katoličke Crkve u Njemačkoj sjetiti godišnjice vukovarske tragedije. Za Njemačku je ona neznatna i, usudimo se tako reći, ne uklapa se u crkveno-politički koncept koji već ima odlike svjetonazora, s političkim, društvenim i inim istinama za koje mnogi Nijemci smatraju da ih drugi moraju od njih naučiti.

Zašto onda tekst o Srebrenici na obljetnicu Vukovara? Razlog će možda postati jasniji pogleda li se što u njemu piše. A piše da hrvatski politički i crkveni prvaci slave ratne zločince. Doslovno tako.

Kad je riječ o Srebrenici, o Bosni i Hercegovini općenito, ili o Srbiji, tekstovi u njemačkim medijima u većini slučajeva sadrže traktat o Hrvatskoj, o fašizmu, o ultranacionalizmu i o Crkvi ogrezloj u zločine ili barem onoj koja podupire totalitarne tendencije

Neki će se čitatelj možda čuditi zašto njemački medij, pišući o Srebrenici, spominje Hrvate. Oni koji poznaju Njemačku i njezine medije ne će se čuditi. Štoviše, već sam pogled na naslov za njih je znak što će stajati u tekstu. Naslov, ispod velike fotografije s prometnom pločom s nazivom mjesta »Srebrenica« na ćirilici i latinici, glasi: »Kad crkveni predstavnici slave ratne zločince«. Kad je riječ o Srebrenici, o Bosni i Hercegovini općenito, ili o Srbiji, tekstovi u njemačkim medijima u većini slučajeva sadrže traktat o Hrvatskoj, o fašizmu, o ultranacionalizmu i o Crkvi ogrezloj u zločine ili barem onoj koja podupire totalitarne tendencije.

Autor teksta, urednik u Katholisch.de i navodno suradnik nekih hrvatskih medija Mario Trifunović, za povod priče o Srebrenici uzima neriješeno pitanje posmrtnih ostataka srebreničkih žrtava i opisuje projekt njihova dostojnoga zbrinjavanja. Projekt novoga memorijalnoga centra financira američka katolička zaklada »Catholic Relief Service«, na čijem je čelu Sanela Imamović.

Ona opisuje projekt vrijedan 760 000 eura, kojim će se na prikladan način zbrinuti posmrtni ostatci žrtava srebreničkoga masakra, a njihovoj rodbini olakšati žalovanje.

Ne priznaju da se u Srebrenici dogodio genocid

Tekst počinje emocionalnom pričom o zločinu, žrtvama, posmrtnim ostatcima, grobovima i boli onih koji su izgubili svoje najmilije. U svakoj priči o Srebrenici taj je potresni izričaj neizbježan, međutim ovdje se pokazuje da je to ciljana zloupotreba najdubljih ljudskih osjećaja s ciljem političke kampanje.

U tekstu se spominju, dijelom i opisuju, ratne rane koje, »posebice etički motivirani ratni zločini počinjeni tijekom rata, i dalje opterećuju suživot Srba, Hrvata i Bošnjaka«. Doista piše da su zločini »etički motivirani«, no valja pretpostaviti da je riječ o pogrješci u tipkanju koja se svakomu može dogoditi i da je autor htio reći da su zločini »etnički motivirani«.

Nakon opisa svrhe i smisla opremanja novoga srebreničkoga memorijalnoga centra autor skreće pozornost na današnji odnos društva prema srebreničkomu masakru, uz tvrdnju kako su ratne rane još otvorene, kako opterećuju suživot triju »etnija« i kako ima onih koji unatoč sudskim presudama ne priznaju da se u Srebrenici dogodio genocid

No i to, uz svu dobrohotnost, valja uzeti sa zadrškom jer je riječ o tekstu koji se po svojim elementima, naglascima, dinamici i tendencijama potpuno uklapa u bezbroj sličnih tekstova objavljenih tijekom posljednja tri desetljeća u Njemačkoj. Stoga ne bi bilo čudno da autor nekakvom neuobičajenom konstrukcijom nastoji reći nešto što će promaknuti oku čak i upućenijega čitatelja.

Novinar piše kako se srebrenički masakr smatra najgorim ratnim zločinom u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata. Propustio je spomenuti da je najozbiljniji njemački dnevni list Frankfurter Allgemeine Zeitung prije nekoliko mjeseci obrazložio zašto se najvećim ratnim zločinom u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata smatra Bleiburg.

No ovdje nije namjera licitiranje, nego osvrt na to kako službeni portal Katoličke Crkve u Njemačkoj gleda na dio svijeta koji oni ovlaš nazivaju Balkanom. Nakon opisa svrhe i smisla opremanja novoga srebreničkoga memorijalnoga centra autor skreće pozornost na današnji odnos društva prema srebreničkomu masakru, uz tvrdnju kako su ratne rane još otvorene, kako opterećuju suživot triju »etnija« i kako ima onih koji unatoč sudskim presudama ne priznaju da se u Srebrenici dogodio genocid.

Ako su Hrvati i loši, nisu jedini

Za neupućene će zvučati nevjerojatno, ali na tom mjestu, po logici većega dijela njemačkih medija, nužno je spomenuti Hrvate. To čini i Katholisch.de koji, bez obzira na to što Hrvati nemaju nikakve veze sa Srebrenicom, nastavlja tvrdnjom kako Hrvati slave ratne zločince. Navodeći riječi voditeljice katoličke udruge Sanele Imamović o »zabrinjavajućoj tendenciji na Balkanu«, autor nastavlja: »Bivši ratni zločinci iz rata u Bosni u Beogradu i dijelom u hrvatskom Zagrebu slave se kao junaci i podupiru ih politička, državna i vjerska tijela.«

Da ne bi bilo zabune, da ne bi netko pomislio da je Hrvatska spomenuta slučajno, autor odmah dodaje kako »to pokazuje aktualni primjer iz uglavnom katolički konzervativne Hrvatske«. A primjer se odnosi očito na Darija Kordića, iako ga autor nigdje ne spominje imenom. Piše o »osuđenom ratnom zločincu« koji u videu govori prijateljima »da bi opet to učinio, jer ‘svaka sekunda se isplatila’«.

Koliko god Kordićeva optužnica bila nekomu jasna ili nejasna, ovdje je riječ o temeljnoj korektnosti. Svatko ima pravo nekoga smatrati zločincem, ali u javnoj komunikaciji, ako on tvrdi da to nije, valja i to spomenuti

Ovo nije tekst o Kordiću i njegovoj složenoj životnoj priči, ali valja podsjetiti na ono o čemu se u Hrvatskoj dosta govorilo. Kordić je osuđen za ratni zločin, ali postoje snažne naznake da su optužbe bile lažne. No, ne ulazeći u pravne zavrzlame, ma koliko one bile važne i bolne, u ovom kontekstu važno je to da Kordić tvrdi da je nevin. On je doista dao spomenutu izjavu, ali nije rekao da bi »ponovio« zločin koji mu se stavlja na teret, nego da bi opet ponovio iste postupke koji ne uključuju zločin. Koliko god Kordićeva optužnica bila nekomu jasna ili nejasna, ovdje je riječ o temeljnoj korektnosti. Svatko ima pravo nekoga smatrati zločincem, ali u javnoj komunikaciji, ako on tvrdi da to nije, valja i to spomenuti. Katholisch.de to ne čini, kao ni neki mediji u Hrvatskoj.

Štoviše, Katholisch.de to uzima kao krunski dokaz iskvarenosti hrvatske politike, Crkve i većine društva. Jer tekst nastavlja kako je taj »zločinac«, a autor ne propušta ni napomenuti kako je riječ o »novopečenom teologu«, »rado viđen gost« na javnim skupovima, uključujući i mise i druga vjerska događanja.

Da u očima njemačke javnosti ne bi ispalo da su Hrvati jedini zločesti narod »na Balkanu«, autor dodaje da loših pojava ima i među Srbima, pa spominje da su Srbi na obljetnicu srebreničke tragedije puštali provokativne, nacionalističke pjesme koje sugeriraju nijekanje genocida. Znači, ako su Hrvati i loši, nisu jedini.

Uvid u kompleksne socijalne i političke okolnosti – nedostaje

Kako bi dao teoretsko uporište svojim tvrdnjama, autor je pozvao u pomoć Dragu Bojića, »bosanskoga franjevca, teologa i publicista«, koji pojašnjava kako je »nacionalnoj politici« u BiH pošlo za rukom »upregnuti vjerske zajednice za svoje interese«.

U cijeloj priči nedostaje uvid u kompleksne socijalne i političke okolnosti u BiH. Autor i dvoje njegovih sugovornika, teolog Bojić i katolička aktivistica Imamović, ne spominju društvenu disperziranost i nepostojanje kompaktnoga društva kao preduvjeta za državu uopće, totalitarne obrasce, pogotovu u bošnjačkom korpusu, politiku međunarodnih činitelja, pa je tekst za upućene prilično dosadan i naposljetku se pokazuje kao uobičajeni pamflet, već tisućiti u nizu, u kojem se političkim akterima u BiH i oko nje pokušava najprije oduzeti pravo glasa, da bi im se nakon toga nametnuo obrazac koji je nastao negdje drugdje.

Smatraju da Međureligijsko vijeće u BiH pruža tračak nade u procesu pomirenja i stvaranja društva u kojem će teći med i mlijeko, ali u istom dahu i Međureligijskomu vijeću ruše autoritet tvrdnjom kako se njegovi članovi svađaju i uzajamno optužuju

Taj obrazac uvijek uključuje svojevrsne »disidente«, one koji »deru po strani« nudeći živopisna objašnjena i nitko ih više ne uzima ozbiljno, što i sam autor priznaje. Ali oni služe kao svojevrsni alibi za nametanje koncepata mimo legitimnih činitelja. »Stručnjaci«, a to su prema autoru očito dvoje spomenutih, smatraju da Međureligijsko vijeće u BiH pruža tračak nade u procesu pomirenja i stvaranja društva u kojem će teći med i mlijeko, ali u istom dahu i Međureligijskomu vijeću ruše autoritet tvrdnjom kako se njegovi članovi svađaju i uzajamno optužuju.

Da sami sugovornici ne bi ostali bez autoriteta, Sanela Imamović pred kraj, usred općega dojma da su svi činitelji loši i da se ni od koga ne može očekivati ništa ozbiljno, napominje da ipak ima nade i da je ono što ona radi korak u pravom smjeru.

Detalj u dugoročnom pokušaju

Katoliku koji osjeća odgovornost za ono što se događa u Crkvi, pa makar bio i obični laik, teško je danas javno osvrtati se na izjave, poruke i trendove bez bojazni da će svojim diskursom nanijeti dodatnu štetu Crkvi.

No izričaj dominantnih crkvenih struktura u Njemačkoj, čini se, tako je formuliran da takve katolike navodi na šutnju. Svejedno, ostavimo po strani možebitne opasnosti što iz Njemačke prijete općoj Crkvi, zadržimo se na ovom tekstu što ga je objavio Katholisch.de na obljetnicu pada Vukovara. Ali čak i u tako suženu okviru mora se spomenuti da je on formuliran u skladu s aktualnim izričajem prevladavajućih crkvenih struktura u Njemačkoj. Drugim riječima kao da poručuju: »Jedino mi posjedujemo mudrost i jedino smo mi pozvani dati javni sud o bilo čemu.«

Načelo demokracije, koju mnogi u Njemačkoj ističu kao alternativu crkvenoj doktrini, za njih vrijedi samo kad ono podupire njihove ciljeve. U tom smislu tekst o Srebrenici na obljetnicu Vukovara nije ništa drugo nego detalj u dugoročnom pokušaju discipliniranja katoličke braće u svijetu

Nadalje, liberalne snage u Crkvi u njemačkom govornom području već desetljećima svako malo govore vrlo ružno o svojoj katoličkoj subraći u Hrvatskoj. Kardinal Joachim Meisner bio je možda najglasniji među brojnim njemačkim crkvenim prvacima koji su svetost kardinala Stepinca isticali kao primjer svim katolicima. Ali njihovo je vrijeme prošlo, u Crkvi u Njemačkoj već dugo glavnu riječ vode oni koji potpuno svjetovno prate društvene trendove, koji načelo (konstruirane) većine ističu ispred Duha Svetoga i koji Katoličku Crkvu u Hrvatskoj promatraju kao jednu od onih nacionalnih Crkava za koje bi bilo najbolje da nemaju pravo glasa u općoj Crkvi.

Hrvati su, ako gledamo tim svjetovnim očima, među rijetkima koji pune inače prazne crkve u Njemačkoj, ali ni taj argument očito ne vrijedi. Ono što vrijedi, a to se dosljedno promiče kroz tekstove na portalu Katholisch.de, jest politička ambicija dominacije. Načelo demokracije, koju mnogi u Njemačkoj ističu kao alternativu crkvenoj doktrini, za njih vrijedi samo kad ono podupire njihove ciljeve. U tom smislu tekst o Srebrenici na obljetnicu Vukovara nije ništa drugo nego detalj u dugoročnom pokušaju discipliniranja katoličke braće u svijetu. Što se potpuno podudara s razmišljanjem dijela njemačkih javnih činitelja kojima se Hrvatska nikako ne uklapa u njihove strateške vizije. Zato ovaj tekst na Katholisch.de može iznenaditi samo neupućene. A šutnja kao odgovor može donijeti samo štetu, nikako korist.