– Onda, jeste li se posvetili Srcu Isusovu? – dva dana nakon velike posvete hrvatskoga naroda i domovine za nedjeljnim obiteljskim stolom, onako očinsko-istražiteljski, provjeravam crkvenu (in)formiranost mojih potomaka prvoga i drugoga naraštaja.
– Ja jesam! – prvi se javlja unuk Luka, ministrant. – A mama i tata… Ha, oni su se toga dana posvetili kupanju i sunčanju!
Prije nego što sam dospio izreći »hm«, kao uvod u moje poučno vjeronaučno razmatranje, već se obrambeno javila kći mi Doroteja: – Jooj, pa kad ćemo se malo osvježiti mi trudbenici i vikend-turisti ako ne u petak?! Osim toga bio si ti na posveti – nehajno »klepi« sina po ramenu pa pogleda nas stare – bili su i djed i baka… Imali smo obiteljske predstavnike! A ako su toga dana posvećeni cijeli hrvatski narod i domovina, valjda smo tu onda bili uključeni i mi koji nismo bili na misi u crkvi…
– Hm… – iznenađen začuh unuka osmaša, cijeli je na djeda. – Nekako mi se čini da to nije sasvim pošteno! Mislim, mi koji smo išli, mi smo se posvetili, a za vas ostale ne znam, nisam siguran! Imali ste priliku, jednom u životu… No hajde, dobro, vas dvoje će spasiti to što ste odgojili ovako finoga sina, koji je bio pobožan i za vas… Ali, djede, što je s onima koji baš ne žele posvetu, koje nije briga ni za Crkvu ni za Srce Isusovo. Meni su se neki »frendovi« i rugali što idem na misu, umjesto s njima na igralište. Jesu li i takvi bili posvećeni, mislim, mogu li biskupi i svećenici posvećivati cijeli narod ako u njemu ima onih koji se baš protive tomu?
– Ma, zbog ovih tvojih odraslih maga… – krenuh oštro, ali tako se ne širi »radosna vijest« pa naglo smekšah. – No… zbog ovih tvojih nemarnih roditelja ne bih ti ovo smio govoriti naglas, ali ja sam prilično uvjeren da su i svi takvi, svejedno, posvećeni. Jer Bog je velik i velikodušan! Puno veći od naših političara koji nas penzionere hrane na kapaljku, od bankara koji su postrožili kredite za ionako »poguljene« zajmoprimce; puno veći od svih onih socijalnih mudrijaša koji zatvaraju »prozore za život« jer im je valjda milije naći novorođenče u kontejneru pa da budu jedini zaslužni za njegov spas… Bog je veći od naših sitničavosti i ljudskih metara, pa ako je posvećen cijeli narod, onda je to cijeli narod! Sa svim svojim kukoljem… Bog je dobri otac, širokogrudan i nadasve strpljiv u čekanju rasipnih i izgubljenih sinova. Čak i onih koji se nemaju namjeru vraćati, poput »stote ovce«! Pa što vi mislite, da je na dan posvete hrvatskoga naroda i domovine Srcu Isusovu misno evanđelje bilo slučajno odabrano?! Da je ta neposlušna i nepromišljena »stota ovca« slučajno zalutala u crkvu toga petka? A, ne! Upravo je ona »dokaz« da je posvećen cijeli narod, i tvoji »frendovi«, i od njih još gori… – zapuhan zastadoh pa peckavo pogledah u smjeru »okrivljenih«. – Čak i tvoji roditelji, ha, ha! Jer Pastir Dobri je sam išao tražiti tu odmetnutu ovcu, pa ju je stavio na ramena, da im dva srca kucaju kao jedno. Sveto.
