»Ide vrijeme, dođe rok: eto vraga skok na skok«… Uvijek kad se bliži blagdan svetoga Josipa, sjetim se Šenoine povjestice »Postolar i vrag«. Sve zbog puke sličnosti riječi »postolar« i »stolar«, da ne umujem sad o metonimizaciji koju sam proveo još kao dječarac dovodeći u vezu postolara iz duhovite pjesme sa svetim stolarom Josipom. Sreća je moja da mi je otac rastao još u doba onoga staroga obrazovanja koje je »zlostavljalo« dječju memoriju, »prisiljavajući« malene da uče pjesmice napamet, pa je moj tata naizust znao cijelu Šenoinu poemu i često mi naglas govorio stihove iz nje, vjerojatno »prevrćući« brige po odrasloj glavi, kao i ja danas…
U mojim dječačkim očima bio je u toj rimovanoj povjestici čak i vrag pomalo simpatičan jer se dalo s njime pregovarati, znao je »pritisnut« (o tronožac ili u prozoru) čak popuštati, odgađati provedbe odluka… Nije taj vrag iz pjesmice radio sam po svome, pa na svoju ruku i bez dogovora istjerao kunu iz dvorišta ili dovodio »istanbulku«; nije bez pitanja kršio zakone, mijenjao paragrafe ili demografsku sliku na svoju crnu vražju priliku… Nije to bio vrag kao ovaj današnji, tolerantan i uključiv, koji ti – na primjer – već samom svojom parolom »Feminizam i gotovo!« iskazuje koliko je pun spremnosti na dijalog s drugim mišljenjem. Baš »inkluzivan«, kako si sam rado tepa ispod šiljata repa…
Naravno, još mi je daleko simpatičniji bio dosjetljivi postolar i nisam tada prepoznavao kako taj narodski mudrijaš, ipak, »s vragom tikve sadi«. Valjda zato što mu se u povjestici nisu »obile o glavu«?… Zašto sam, pitam se još i sad, stvorio tu čudnu vezu prepredena postolara i pravedna stolara, kad Marijinu zaručniku i Isusovu hranitelju nije ni na kraj pameti bilo šurovati s vragom? Ma, nije sveti Josip imao želje ni smisla i za kakve priče, kamoli »brbljarije«; ta postao je najveći »negovoreći« lik cijele Biblije! Bog ga je kušao, a Josip je – bez mrmljanja i pametarenja – slušao. Nije imao »tri želje«, nije Bogu ništa uvjetovao; šutio je i radio.
Upravo takav i upravo ove godine još mi je draži no ikad prije! Jer, baš kao da su promišljeno birali, Sabor su uoči njegova blagdana raspustili. Tako da budem savršeno miran, da me uopće nije strah ostati i bez te naše »kolektivne glave«, kad znam da će nas naš Josip, zaštitnik Hrvatske i toga istoga Sabora (jadna li mu majka), još i bolje sve okupiti i »držati pod kontrolom«… Bar do onoga časa kad se ti naši »postolari« ponovno ne okupe u novom sazivu. Brbljavo uvjereni da su i oni sami postolarski lukavi i snalažljivi, »jači od vraga«; pritom prečuvši – poput (mene) djeteta – stihove da postolar nikad ne bi vraga nadigrao bez pomoći Onoga kojega je sveti Josip čuvao dok je bio dijete!
»Ide vrijeme, dođe rok: eto…« Eto, dragi sveti Josipe, možda bi netko, konačno, uz Tvoj blagdan trebao napisati povjesticu »Stolar i Bog«, u kojoj bi stajalo, recimo: »Traje vrijeme, stoji rok: tek je s Bogom moguć skok!«
