Koračajući stazom utabanom u duboku zelenilu moje metropole, neizbježno na zaravni pred ulazom u zgradu »naletavam« na susjedice u živoj raspravi. Mlada mama, meni nepoznata imena, žali se mladoj bakici Kseniji, baš »na moje uši«…
– Užas, pa nikad dosad škola nije počela tako rano! Rujan tek počeo, a već nastava! Još nismo raspakirali »badiće« i »pufice«, a već bi trebali imati omotane sve bilježnice i udžbenike! Da ne govorim o nepročitanoj ljetnoj lektiri i vježbanju tablice množenja… Ma, to nije humano!
– Tja, rano, prerano! – ne odoljeh, stari grintavac, provlačeći se između dvije »djevojčice«. – I ja se pitam kako se već nije našao neki pravični borac za ljudska prava pa smislio, zatražio pravo na školovanje bez škole, samo s »guglom« i internetom!
– Pa kak’ nije, susjed? – baka »Ksenči« mi »odgrimasira« na čudnom rubu između smijeha i plača. – A kaj smo imali prošlih godina u koroni neg’ to?! A nekak’ mi smrdi, i to ne od našeg ZeGe-odvoza smeća, da budu s prvim hunjavicama pak prešli na tu »školu od kuće«! I na maske do daske… Ali je, imate prav’, kakva sve sad nova ljudska prava zmišljaju, a stara prevrćeju, mogel se netko sjetiti i tog nekog dječjeg prava na školu bez odlaženja u školu ili bar bez učenja i pisanja zadaća. Al’ ne, oni nam ‘zmisle »cjelodnevnu školu«, i to bez prava da se malce ranije podigne! Pa će sad naš Jakov morati tam’ u školi čučati i mučati do popodne i u one dane kad ga mogu uzeti već u podne! Zamisli ti to, Sandra!? – počne bakica govoriti mamici pa bar saznah ime susjede. – Znam, tebi i mužu kaj delate od jutra do mraka, to i odgovara. Od ove godine više nit’ Lukasa ne morate upisivati na vjeronauk jer sad imate taj novi predmet, taj neki »svijet oko nas«…
– »Svijet i ja«, tako se zove alternativni predmet Vjeronauku u školi – sve zna mama Sandra, a i mene je doživjela. – A susjed, iako vidim da se šali, točno je detektirao da bi trebalo još poraditi na mnogim dječjim pravima…
– A zakaj se to ne radi? – baka Ksenija zažari kao da ju je primio novi toplinski val. – Zato kaj svi ovi borci za prosvjede, ovi koji žive od risanja plakata i zmišljenih ljudskih prava, profesionalni stajači po trgovima i cestama… Zato kaj oni nemaju svoje djece, ne žene se i ne udaju, često ne znaju ni kojega su spola, iako su obično ugledna i provlaštena roda! Zato vam oni ništ’ za malce nit’ delaju, nit’ traže! Pa čak ni tu, šaljivu susjedovu »školu bez nastave«…
– Možda baš zato što im trebaju dječica na okupu? – već desnicom držeći otvorena vrata zgrade lanuh. – Tako ih je ipak, možda i u okviru nekog novog predmeta, lakše uključiti u »uključive«, čitati im »dugine« pričice, listati stripiće i grupno gledati filmiće u kojima se dečko i dečko ljube, a djevojčice postaju dječaci… Kad ih imaš »na hrpici«, lakše ih je orijentirati i dezorijentirati, odgojiti i preodgojiti. I to može biti »škola bez škole«… Doviđenja, i čuvajte se krpelja!
