U svoj je dragi Krašić iz Lepoglave pristigao u došašću 1951. godine kao zatvorenik i jedan od najljućih protivnika komunističke Jugoslavije, a u Krašić se vratio početkom došašća Jubilarne 2025. kao svehrvatski blaženik. U internaciji u rodnoj župi bl. Alojzije Stepinac proslavio je devet Božića. Svaki od njih bio je na neki način poseban, izvanredan, kako za Krašićance tako i za blaženika i njegova neumornoga i neustrašivoga »Šimuna Cirenca« – krašićkoga župnika Josipa Vranekovića.
»Pobožna radost razabire se u tom pjevanju«
Svaki Stepinčev Božić u Krašiću dokumentiran je u Vranekovićevim dnevnicima. Među njima je, sudeći prema Vranekovićevim zapisima, najdojmljiviji bio posljednji Stepinčev krašićki Božić, onaj 1959. godine. O tome Vraneković bilježi: »Danas je Eminencija imao poldanju sv. Misu u crkvi. Dvije sv. Mise imao je u kućnoj kapelici, a treću u crkvi. Odlanulo mu je, da i opet bude među svojim narodom. Odlanulo je i ljudima, da ga vide opet i čuju. Ovako se gromko možda nikada nije pjevalo u našoj crkvi kao danas. Osjećaš upravo radost, ali doista pravu kršćansku – pobožna radost razabire se u tom pjevanju.« Valja također pripomenuti i da je tih dana Stepinac bio već u ozbiljnom, teškom zdravstvenom stanju. Poživjet će još dva mjeseca.
»Neću štedjeti ideologiju bezbožne Partije«
Stepinčev je ritam o Božićima između 1951. i 1959. godine bio otprilike isti. U krašićkoj bi župnoj crkvi slavio misu ponoćku, ujutro na Božić slavio bi tihu misu u sedam sati te misu u podne. Nakon toga uslijedilo bi čestitanje: u krašićki bi farof na čestitanje dolazili svećenici na službama u podžumberačkim krajevima, domaći Krašićanci i, kako je tko mogao, razni vjernici iz raznih krajeva koji su nekim tajnim kanalima uspjeli doći do Krašića. Na Božić, kao i u danima nakon Božića, odgovarao je na brojna pisma koja su dolazila do njega. Bio je to najmanji čin ohrabrenja koji je mogao iz svojega sužanjstva dati povjerenoj mu pastvi. Tako 26. prosinca 1959. Vraneković bilježi Stepinčeve riječi: »Što ću se obazirati na ove ili ih se još i bojati! Pregazili bi nas, da smo se u početku dali zastrašiti! Neka mi i ulove pismo! Ne pišem ništa protiv države, (…) ali bome neću štedjeti ideologiju bezbožne Partije, ni laskati njezinim trabantima! Važno je, da se ljudi ne daju zastrašiti. Kad nekoga prestraše, on je gotov. Takav ne može više odolijevati najrazličitijim navalama i pomalo će u svemu popustiti. To ovi krvnici dobro znaju, pa kad vide da nisu mogli osvojiti simpatije naroda, onda se dali na osnovnu svoju borbu: laž i teror! I ja da onda šutim! A to ne ću. Pastir ne smije šutjeti dok vukovi navaljuju.«
Uspomene na susrete koje će kasnije koristiti djeci
Osobito su kardinala Stepinca o krašićkim Božićima veselili susreti s djecom. Župnik Vraneković tako u svojim dnevnicima bilježi i ozračje u župnoj kući nakon Stepinčeve poldanjice na Božić 1959. godine. »Poslije podne bilo je čestitanje Eminenciji u sobi. Došli su mu rođaci, crkveni starješine, župljani, a najviše djeca. Samo u jednoj povorci bilo je dva i dva složeno 50 djece. Imao je veliku kutiju medenjaka izrađenih u obliku bora, na koji je pao snijeg. To je poslala gđa Mila Wood. Ispekle su to u Zagrebu časne sestre Služavke Maloga Isusa. Njima je kiparica Wood izradila oltar u kapelici u novicijatu u Kraljevcu u Zagrebu. Kao plaću tražila je te kolače i nešto bombona, da time razveseli – ne znam koga više – da li Eminenciju ili krašićku djecu. Eminencija je dijelio i lijepe ‘Betleheme’ od papira u boji, bombone, čokoladu, medaljice i slično. Sve to ‘mnoštvo’ odlazilo je od njega punih ruku i džepova. Veselje za djecu, a i za odrasle, koji su stajali na cesti i promatrali djecu s darovima i slušali njihove komentare.«
Vraneković nije propustio zapisati Stepinčeve osobne doživljaje radosnih susreta s dječicom. »Ovo me više veseli, nego ne znam kakova primanja u dvoru i čestitanja. Svakom nešto daš, kažeš po koju riječ, povučeš ga malo za nos, za uho, za kosu, ili kako oni vele lapu – i zadovoljni su svi. Tko zna gdje mogu naše ovakove uspomene i sjećanje na sve ovo kasnije koristiti toj djeci. A što će im ovo današnje društvo nešto dati za život? Ovi pedagozi! Nemo dat. Možda se komu čini i smiješno što toliko djeca dolaze ovamo, ali meni to nije smiješno. Nasmijemo se istina do mile volje i oni i ja, ali to može biti sudbonosno. Pa na kraju, kud ćete jači argumenat, kad vidimo da je i sam dragi Isus najviše ljubio ovakove – i toliku im je pažnju posvetio. Boljeg pak pedagoga od Isusa ne možemo si ni zamisliti«, govorio je blaženik.
Iako mu se svih godina boravka u Krašiću zdravstveno stanje pogoršavalo iz dana u dan, zasužnjeni zagrebački nadbiskup Stepinac dokazivao se i u ulozi koju si je sam skromno pridao već od prvih dana otkako je pristigao u rodnu župu – a to je bila funkcija »kapelana« župniku Vranekoviću. Posebno je tako Stepinac bio od pomoći u danima oko Božića. Vraneković na Badnjak 1954. godine piše: »Cijeli je Advenat Eminencija svaki dan ispovijedao od 5 sati ujutro. U neke je dane i po 5 sati neprekidno ispovijedao!«
»Kako ugodno diraju čovjeka mile ove božićne pjesme«
S velikom se napetošću iščekivao i prvi Stepinčev Božić u Krašiću, onaj 1951. godine. Ipak sve je proteklo u najboljem redu. Nadbiskupa je pohodio i američki novinar. Župnik Vraneković piše i da je nadbiskup Stepinac odaslao božićnu čestitku američkim katolicima. Nije u svem tom ozračju propustio spomenuti ni bijedu u kojoj su se nalazili njegovi progonitelji. Vranekoviću se Stepinac povjerio: »Kako su nesretni jadnici, koji su zanemarili polazak crkve. Kako ugodno diraju čovjeka mile ove božićne pjesme. Čovjek zaboravi na svaku muku i težinu života. Ne znaju neki, a mnogi ne mare da znadu, da svaki koji skine sa sebe slatki jaram Gospodnji, da je tim samim naprtio na se jugum durissimum.« Prisjetio se Stepinac i kako su izgledali Božići u lepoglavskoj tamnici. »I u Lepoglavi smo jedan Božić lijepo proslavili. Još su bili tamo zajedno Borić i Pavunić. Za redom je bilo devet sv. Misa. Svi smo bili cijelo vrijeme u Kapeli, jedan drugome ministrirao. Ima i to svojih čara.« Divlji način vladanja, kako su vladali jugoslavenski komunisti, Stepinac je opisao kao »civilizaciju urlanja i šmajzera«.
Prvi Božić s kardinalskim grimizom najavio grimiz mučeničke smrti
Iako je u Krašić pristigao početkom prosinca 1951. relativno dobra zdravlja, već krajem 1952. godine Stepinčevo je zdravlje pokazivalo znakove nagloga pogoršanja. Vidjelo se to i u došašću i Božiću te godine, koji su došli malo nakon brojnih dramatičnih zbivanja – Stepinca je papa Pio XII. imenovao kardinalom, i to 29. studenoga, na dan koji je de facto bio »Božić« komunističke Jugoslavije – Dan Republike. Režim je stoga odlučio naprasno prekinuti sve diplomatske veze sa Svetom Stolicom, iz Beograda je otjeran nuncij… A 20. prosinca 1952. Stepinac je hitno operiran – i to u župnoj kući u Krašiću. Dok je Stepinac molio za njihovo obraćenje, komunisti su sa sebi svojstvenom zluradošću dočekivali svaku vijest o pogoršanju njegova zdravlja. Tako su neki visoki partijski funkcioneri u to vrijeme očekivali da će Stepinac »nestati« do proljeća 1953. godine. Prvi Božić koji je Stepinac dočekao kao kardinal Svete Rimske Crkve potvrdio je njegovu misao: »Ako onaj crveni kardinalski grimiz označuje krv, e onda me veseli da podnesem mučeništvo.«
No upravo je zajedništvo s vjernicima, posebno na misama u danima Božića, podizalo i Stepinca. Tako na Božić 1958. Vraneković bilježi dojmove s ponoćke: »Prekrasna zlatom izvezena misnica, divno se bljeskala u noći osvijetljena svijećama i reflektorima. Još je više godilo vjernicima kad su gledali svoga Kardinala zdrava i pomlađena.«
Nikad ne zaboraviti na Božje dobročinstvo iz betlehemske špilje
