U naslućivanju mogućih izbora uobičajena je parola većine političkih stranaka »briga za maloga čovjeka«. Ta se briga potanje objašnjava rečenicama poput: »Osnovni cilj naše socijalne politike poboljšanje je položaja najugroženijega dijela stanovništva, među kojima posebno obećavamo povećanje mirovina, i bolja zaštita zdravlje te pojačana skrb za invalide i invalidnu djecu i starije osobe.« Također se obećava i davno obećan, a nikad započet nastavak izgradnje bolnice preko Save, preseljenje i obnova rada Imunološkoga zavoda, kao i niz sličnih investicija. Zato bi s obzirom na najavljivanu moguću krizu hrane valjalo podsjetiti da bi dobro odjeknuo i nastavak napuštenoga i zaboravljenoga projekta »Črnec polje«, koji je trebao biti veliki izvor hrane za Zagreb i Hrvatsku. Tada je za melioraciju, odvodnjavanje i pripremu poljoprivredne proizvodnje na tom području uz Savu, već u prošlom stoljeću, 1979. godine, bivša država uzela zajam od Međunarodne banke za obnovu i razvoj. Otplatu je kasnije preuzela Republika Hrvatska (Uredba Vlade RH, Narodne novine br.48/1994). Tom je uredbom preneseno samo na ime tečajnih razlika iz Ugovora o kreditu 117 600 000 kn (u dionicama) na Zagrebačku banku d.d. (koja danas nije u hrvatskom vlasništvu), odnosno Međunarodnu banku za obnovu i razvoj. Prenesene dionice bile su vlasništvo poduzeća koja su bila korisnici kredita. Vjerojatno se taj kredit i danas otplaćuje.
Ako se sada zanemari kako stranci ulaze u vlasništvo nad imovinom privatiziranih poduzeća (iako je i to važno), postavlja se danas važnije pitanje je li se taj projekt odrazio na poljoprivrednu proizvodnju hrane ili na tom prostoru sada slobodno rastu vrbe. Dosadašnje iskustvo (ne)ostvarivanja brojnih projekata potvrđuje da osim dobrih želja, mnogi projekti ostaju zaboravljeni, ali ne i preuzete kreditne obveze. U konačnici sve plaća »mali čovjek«.
Slično vrijedi i za većinu radnih, mirovinskih, socijalnih u zdravstvenih projekata. Programi nisu dovoljno jasni prema socijalnim nepravdama, a ni prema pretjeranim povlasticama za pojedine skupine. Fokusiraju se na trenutačne efekte koji bi trebali utjecati na rejtinge pojedinih stranaka ili njihovih predstavnika, ne misleći pri tome da se uvođenjem nekoga prava ili povlastice narušava znanstvena logika određenoga sustava u koji se nekritički ubacuju ili se iz njega izbacuju neka prava.
Kod toga se najčešće ne razlikuje politika socijalne skrbi (neki namjerno) od politike provedbe mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja.
Zato treba stalno isticati potrebu razlikovanja socijalne politike prema najugroženijima koja se provodi posebno i posebno se financira iz poreza, tj. državnoga proračuna, za razliku od mirovinskoga osiguranja koje bi se trebalo financirati posebnim doprinosima osiguranika i njihovih poslodavaca. Tada bi računi bili čisti i jasni. Sindikati, razne udruge umirovljenika i umirovljeničke stranke natječu se u nekritičkom dodvoravanju biračkomu tijelu ili pojedinim interesnim skupinama.
Tako se u hrvatskoj socijalnoj politici sve polako razvodnjava i zamagljuje na više načina pa su tada svi djelomično zadovoljni, a istodobno djelomično nezadovoljni. Često se posredno za pojedine skupine korisnika financiranje pojedinih prava prebacuje s državnoga proračuna na lokalnu samoupravu kao nižu razinu vlasti.
U lokalnoj samoupravi davanje povremenih prava iskorištava se za lokalnu demagogiju. Bogatije lokalne jedinice razbacuju se dijeljenjem dodatnih prava (dječji vrtići i prigodne pomoći), a siromašnijim jedinicama zbog davanja sličnih prava prijete stečajevi ili »kažnjavanje« na izborima.
Takva stanja često iskoristi centralna vlast koja se pojavljuje kao »deus ex machina« (»božanstvo iz stroja« – prema grčkoj mitologiji) i spašava situaciju, odnosno rješava problem. Najčešće takav »bog iz stroja« (bolji izraz »bog iz politike«), pomaže novčano ili određenim projektom, prema stranačkoj opredijeljenosti lokalne vlasti. Takva praksa sugerira građanima lokalnih jedinica da se na lokalnoj razini opredjeljuju za političku opciju koja je trenutačno na vlasti.
Drugi je način da se sustav mirovinskoga osiguranja opterećuje brojnim pravima za brojne skupine (petnaestak) koje se koriste dodatnim povlaštenim pravima za koja nisu uplaćivani posebni doprinosi. Sve se to isplaćuje iz državnoga proračuna, a u javnosti se predbacuje stvarnim osiguranicima i njihovim stvarnim umirovljenicima da ne pokrivaju svojim doprinosima svoja prava.
Sugerira se poruka da je najbolje raditi do smrti jer u protivnom je čovjek teret društvu. Najavljivana zakonodavna politika budućih promjena o radu i mirovinama već priprema teren za promjene. Nije se uspjelo s povećanjem starosne granice za mirovinu sa 65 godina na 68 godina. Bila je to zasluga sindikata. Zato se predlaže u zakonu o radu odredba kojom poslodavac ne će moći otkazati radniku nakon 65. godine. Naizgled je to zaštita radnika. Bit će to zaštita prava na rad činovnika i namještenika, ali ne i zaštita radnika na teškim fizičkim ili drugim psihički zahtjevnim zanimanjima. Osim toga bit će na određeni način kažnjavani i poslodavci koji se ne će moći riješiti radnika nakon 65. godine bez posebnih postupaka utvrđivanja radnikove nesposobnosti (dakle samo disciplinski). Postupak utvrđivanja invalidnosti za invalidsku mirovinu ne može se uzimati u obzir nakon 65. godine jer se invalidska mirovina može ostvariti samo prije doživljenja 65 godina. Prema tome u odnosima među radnicima, ali i među poslodavcima, dolazit će do primjene već zaboravljene narodne poslovice: »Nekomu opanci, a nekomu obojci.«
