Nakon što je 10. veljače 1960. u 14 sati i 15 minuta u Krašiću umro zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Viktor Stepinac, izgovarajući na latinskom jeziku: »Budi volja Tvoja«, i nakon što se vijest proširila od rodne mu župe sve do najudaljenijih kontinenata, u satima koji su slijedili događala se nova drama. Komunističke su vlasti odlučile da tijelo kardinala Stepinca mora biti pokopano u Krašiću, i to u najužem krugu sudionika, a ni pod koju cijenu u Zagrebu, s obrazloženjem da isključivo vlasti polažu pravo odlučivanja što će biti sa Stepinčevim tijelom jer »nije do kraja izdržao kaznu«. Na takvu odluku odmah je žalbu uputio nadbiskup koadjutor Franjo Šeper. Dva dana kasnije, 12. veljače u 12.30, tadašnji predsjednik vjerske komisije došao je kardinalu Šeperu s viješću o velikom obratu, da je vlast ipak dopustila da se tijelo kardinala Stepinca pokopa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup Šeper deset godina kasnije u Rimu je osobno posvjedočio da je u tome nazrijevao prvo Stepinčevo čudo.
Čudesnost promjene odluke tadašnjih komunističkih vlasti leži i u tome što se u to doba na području bivše jugoslavenske federativne tvorevine u svijesti javnosti neviđenom propagandom Zagreb neprestano nastojao umanjivati kao simbol povezanosti hrvatskoga naroda.
To se, primjerice, činilo i ruganjem zagrebačkomu govoru do mjere da su čak i istraživanja jezikoslovaca, i nekoliko godina nakon hrvatskoga osamostaljenja, pokazala da prosječni govornici hrvatskoga jezika procjenjuju da se hrvatski ispravnije govori u Beogradu nego u Zagrebu. Na isti način komunističke su vlasti u Beogradu nastojale svim kulturnim i političkim sredstvima u javnoj svijesti pojačavati stereotipe među hrvatskim narodom, pa su podgrijavale regionalne nesnošljivosti: u Dalmaciji su tako svi ljudi trebali biti lijeni, u Istri zatvoreni, na otocima škrti, u Slavoniji usporeni, u Međimurju materijalisti, u Zagorju ovisni o čašici, u Lici sirovi, u Zagori neobrazovani… a jedino što je bilo široko, uglađeno, duhovito, otmjeno moralo je živjeti u Beogradu. Jasno je da su to bile zločesto strukturirane predrasude s ciljem tadašnje politike da pošto-poto razjedini hrvatski narod. U skladu s tom praksom komunističke su vlasti dobro znale da ako Stepinac, kao duhovni vođa hrvatskih vjernika, bude pokopan u Zagrebu, to će biti legitimacija Zagreba ne samo kao kulturnoga, administrativnoga i političkoga, nego simbolički i kao duhovnoga središta hrvatskoga naroda. No u svojem naumu nisu uspjeli, što se s obzirom na tadašnju diktaturu doista može smatrati čudom.
Zato je bl. Stepinac, uz naslov »svetca čiste savjesti«, zaslužio i naslov zagovornika jedinstva hrvatskoga naroda. On, koji je još kao zagrebački nadbiskup hrvatsku domovinu obišao uzduž i poprijeko, a u sužanjstvu moleći za vjerni narod, na neki način posvetio čitavu Hrvatsku, time što je očito čudom pokopan u srcu Zagreba proročki je najavio da će taj grad biti središte samostalne i suverene domovine. Kao što će njegova kanonizacija, jednom kad se ostvari, biti zasigurno znak približavanja jedinstvu među kršćanima, tako je već sad potrebno utjecati mu se da hrvatski narod, a pogotovo vjernici, očuvaju zajedništvo i u sadašnjim vremenima kad se ono i dalje nastoji planski podrivati, pa čak i igrama s valutama koje režirane dolaze iz nekih starih podzemlja.
