»Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« To sudbonosno evanđeosko pitanje svaka bi hrvatska župa mogla postaviti Gospodinu upravo o početku nove pastoralne godine. Jer upravo je to trenutak kada nakon »ljetne stanke« naše crkve ponovno ispune mladi kandidati za sakramente kršćanske inicijacije, ali i brojni drugi vjernici žedni navještaja koji će zadrijeti dublje od nedjeljne propovijedi. Kako bi trebala izgledati kateheza koja će vjeri privući osobe nerijetko udaljene od Crkve – i kakvu ulogu u tome imaju vjernici laici? Na ta i druga pitanja odgovorila nam je jedna od vodećih hrvatskih stručnjakinja za katehetiku dr. s. Marijana Mohorić. Izvanredna profesorica na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru otkrila nam je i kakav je katehetski »dekalog« ostavila utemeljiteljica njezine Družbe sestara Presvetoga Srca Isusova, službenica Božja Marija Krucifiksa Kozulić.
U mnogim se hrvatskim župama početak nove pastoralne godine dočekuje bez mnogo zanosa. Kako govoriti o navještaju radosne vijesti ako je radosti sve manje?
Smatram da najprije treba stvarnost prihvatiti bez uljepšavanja. Umor, pastoralna rutina i osjećaj da rezultati našega djelovanja izostaju doista postoje. Ipak treba razlikovati nedostatak pastoralnoga zanosa od same naravi evanđelja. Radost kršćanskoga života ne proizlazi iz uspješnosti naših planova i programa, nego iz susreta s osobom Isusa Krista. Iz toga »bivanja u Bogu« proizlazi predanost koja nije tek pitanje raspoloženja ili profesionalne motivacije. Ona obuhvaća emocionalnu, motivacijsku, kognitivnu i duhovnu dimenziju te – povezana s potrebnim kompetencijama – omogućuje ne samo kvalitetno izvršavanje povjerenih zadaća, nego i autentično svjedočenje vjere. Bez takvoga temelja teško je očekivati istinske promjene. Isus nas na to podsjeća: »Bez mene ne možete učiniti ništa.« Ako kateheta, vjeroučitelj, svećenik ili neki drugi pastoralni djelatnik svoje poslanje doživljava samo kao jednu od brojnih obveza, prije ili poslije pojavljuje se zamor. Ako ga međutim živi kao poziv koji proizlazi iz iskustva Božje ljubavi, kompetencija, kreativnost i ustrajnost povezuju se u cjelinu.
Zato nije presudno imamo li mnogo aktivnosti, nego jesu li naše zajednice mjesta u kojima osobe mogu susresti Krista, biti saslušane, prihvaćene i pozvane na novost života. Početak pastoralne godine zato ne bih promatrala samo kao početak novoga ciklusa programa, nego kao prigodu za pitanje što u našoj župi, zajednici ili ustanovi treba ponovno postati živo, a umrtvljeno je. Odgovor možda nije u još većem broju aktivnosti, nego u više slušanja, osobnih susreta, molitve, zajedništva i svjedočanstva. Predanost pritom nije isto što i trajna emocionalna zanesenost. Čovjek može biti umoran, doživjeti neuspjeh ili razdoblje duhovne suhoće, a ipak ostati duboko predan svojemu pozivu. Predanost je ustrajnost ukorijenjena u smislu, odnosu i pozivu.
Spomenuti gubitak zanosa objašnjavaju i rezultati nedavnih istraživanja na području Splitske metropolije. Primjerice više od jedne trećine kandidata za potvrdu ne prakticira vjeru, a otprilike polovica toga broja vjeru čvrsto i ne ispovijeda… Je li posrijedi nov izazov?
Izazov nije potpuno nov, ali je danas vidljiviji i dublji te zahtijeva drukčiji pastoralno-katehetski odgovor. Istraživanja ne pokazuju samo da dio kandidata za potvrdu ne prakticira vjeru, nego i različite stupnjeve njihove religioznosti. Zato mlade ne možemo promatrati kao jedinstvenu skupinu »vjernika« ili »nevjernika«. Imamo one koji vjeruju, ali ne prakticiraju; one koji vjeru teško povezuju sa životom; one koji traže i postavljaju pitanja, ali i one koji su od Crkve gotovo potpuno udaljeni. Mladu osobu pritom ne možemo odvojiti od obitelji, škole, vršnjaka, društvenih mreža i digitalne kulture. Digitalni prostor nije samo sredstvo komunikacije, nego mjesto oblikovanja identiteta, odnosa i vrijednosti.
Je li zato rad s mladima danas više misionarski nego katehetski?
Rad s mladima danas je istodobno katehetski i misionarski, ali ta dva pristupa ne treba suprotstavljati. Prvi navještaj – kerigma – usmjeren je prema onima koji još nisu povjerovali ili su se od vjere udaljili, a kateheza pridonosi njezinu sazrijevanju. Granica se danas ne može uvijek jasno povući: mnogi koji dolaze na katehezu zapravo trebaju ponovno čuti kerigmu. Zato je važna kerigmatska kateheza – ona u kojoj navještaj Krista nije samo početna etapa, nego trajno središte formacije.
Novi Direktorij za katehezu smješta je unutar dinamike evangelizacije: ona treba polaziti od Božje ljubavi objavljene u Isusu Kristu, voditi prema odgovoru vjere i obraćenja te osobu uvoditi u sve dublje življenje vjere. To je osobito važno za mlade. Temelj nije samo poznavanje vjerskih sadržaja, nego osobno prihvaćanje radosne vijesti da nas Bog u Kristu ljubi, spašava i poziva u zajedništvo s njime. U suprotnom ostajemo na razini kulturnoga katolicizma: osoba se izjašnjava katolikom, ali vjera ne oblikuje njezin život.
Možete li pojasniti takav pristup primjerom?
Vrijedan je u tom smislu doprinos katoličkoga religijskoga pedagoga Thomasa Groomea i pristupa zajedničke kršćanske prakse (»shared Christian praxis«), prema kojem kateheza nije samo prijenos sadržaja, nego susret životnoga iskustva osobe s kršćanskom porukom i tradicijom, susret iz kojega proizlazi novi način života. Stoga bih bila oprezna s tvrdnjom da je pastoral mladih »više misionarski nego katehetski«. Misionarski je po početnoj logici, ali upravo zato mora biti i katehetski. Misionarski navještaj bez kateheze može ostati snažan trenutak, a kateheza bez misionarskoga temelja lako postaje puko prenošenje znanja. Ne treba nam manje kateheze, nego drukčije shvaćena kateheza: ona koja sluša iskustvo mladih, naviješta Krista, uvodi u zajednicu te vodi prema zrelomu učeništvu i misionarskomu svjedočenju.
I rezultati Vašega istraživanja prije koju su godinu izazvali naslađivanje dijela medija što velik dio tinejdžera na školski vjeronauk ide protiv svoje volje, izražavajući u većini moralna stajališta koja se kose s naukom Crkve. Koliko Vam se čini da Crkva uzima u obzir težinu te situacije?
Rezultate istraživanja treba razmatrati višeslojno, a ne samo statistički. Podatak da dio mladih vjeronauk pohađa protiv svoje volje ne možemo jednostavno protumačiti kao odbacivanje vjere ili Crkve. On prije govori o napetosti između onoga što odrasli očekuju od mladih i onoga što oni sami žele, osjećaju i smatraju važnim. Isto vrijedi i za moralna stajališta. Kada adolescent iznese stajalište koje nije u skladu s naukom Crkve, važno je najprije pokušati razumjeti odakle to stajalište dolazi i što nam govori o njegovu iskustvu, vrijednostima i načinu moralnoga rasuđivanja. Tek tada možemo pomoći mladomu čovjeku da svoja stajališta kritički preispita. Mladi nisu samo primatelji odgoja, nego subjekti vlastitoga razvoja koji žive unutar složene mreže obiteljskih, školskih, vršnjačkih, kulturnih i digitalnih utjecaja. Zato ni školski vjeronauk ni župna kateheza ne mogu biti izolirani od stvarnosti u kojoj mladi žive. Njihova pitanja, dvojbe i iskustva moraju postati jedno od polazišta katehetskoga procesa. Formalna pripadnost Crkvi ne znači nužno osobnu religioznost ni suglasnost sa svim njezinim učenjima. To je dodatno usloženo pluralizacijom i mnoštvom različitih vrijednosnih poruka kojima su mladi izloženi. Crkva tu situaciju mora shvatiti ozbiljno, ali ne dramatično. Ozbiljno, jer postoje stvarne pukotine između pripadnosti, vjere, prakse i moralnoga života; ne dramatično, jer upravo tu postoji prostor za odgoj, evangelizaciju i rast.
Je li došlo vrijeme da se u katehezu snažnije uključe laici?
Može li se na tu situaciju odgovoriti katehetski?
Katehetski je odgovor dakako moguć, ali samo ako pritom mislimo na katehezu u kojoj se najprije sluša, zatim naviješta, a potom trajno prati. Naš je zadatak biti dovoljno blizu da mlade čujemo i dovoljno uvjereni u snagu evanđelja da im možemo ponuditi odgovore od kojih i sami živimo.
I u svojoj studiji »Formacija za katehetsku službu« ističete da unatoč snažnomu utemeljenju u crkvenoj povijesti i teologiji služba katehete sporo zaživljava u Crkvi, a navlastito u Hrvatskoj. Zašto ni nakon više od tri desetljeća nije došlo do obnove župne kateheze?
Ne bih rekla da se ništa nije dogodilo, ali promjena očito nije zahvatila strukturu pastoralnoga razmišljanja i djelovanja onoliko koliko je mogla. Nakon Drugoga vatikanskoga koncila sve se jasnije razvijalo razumijevanje laika kao suodgovornih nositelja crkvenoga poslanja, a važan je korak učinjen 2021. ustanovljenjem službe katehete. Ipak samo ustanovljenje službe ne znači i njezinu stvarnu implementaciju. Problem je i u tome što se župna kateheza često još promatra kao dodatna aktivnost, a ne kao sastavni dio evangelizacijskoga poslanja Crkve. U takvu se okviru podrazumijeva da će je nekako »nositi« župnik, vjeroučitelj volonter ili nekoliko laika koji nisu sustavno formirani za katehetsku službu. No bez formacije, jasnih odgovornosti, mentorstva i zajednice kateheta teško je očekivati promjene. Ne možemo imati kvalitetnu katehezu ako nemamo osobe koje su za nju formirane i ako njihovo služenje nije dio dugoročnoga pastoralnoga plana.
Postoje li u tom smislu strani primjeri na koje bi se Crkva u Hrvatskoj mogla ugledati?
Postoje mjesne Crkve u kojima su razvijeniji modeli timskoga rada laika, sustavne formacije kateheta, katekumenskoga pristupa katehezi te suradnje župe, obitelji i škole. Takva iskustva mogu nam biti dragocjena, ali ne treba jednostavno preuzimati tuđi model. Treba ga prevesti u vlastiti kulturni, pastoralni i crkveni kontekst. Smatram da nama nije potreban još jedan izolirani projekt, nego sustavan i dugoročan proces razvoja župne kateheze. On bi uključivao kvalitetnu početnu i trajnu formaciju kateheta, aktualiziranje službe kateheta, razvoj katehetskih timova u (nad)biskupijama i župama, snažnije povezivanje škole, obitelji i župne zajednice te sustavno vrjednovanje učinjenoga. No prava će se obnova dogoditi tek kada katehezu prestanemo shvaćati kao nešto što se »mora odraditi« prije slavlja sakramenata i počnemo je živjeti kao zajedničko poslanje osoba različitih zvanja, služba, odgovornosti i kompetencija.
Najveći dio Vaše studije obuhvaća upravo prikaz »temeljnih obzorja formacije katehetâ u naše vrijeme«. Nije suvišno zapitati što to iziskuje kateheza »u naše vrijeme«, kao ni kako valja formirati njezine nositelje. U stvarnosti se naime kateheza često ne da razlučiti od drugih oblika prenošenja vjere, koji se često prepuštaju slučaju dok ne nastanu nevolje…
Kateheza našega vremena iziskuje teološku utemeljenost, pedagošku cjelovitost i kulturnu osjetljivost. Zato je nužna interdisciplinarnost: kateheta ne može kvalitetno djelovati bez teologije, odgojnih znanosti i znanosti o komunikaciji. Formacija kateheta stoga treba uzeti u obzir višedimenzionalnost procesa: »biti«, »znati«, »znati činiti«, »znati biti u« i »znati biti sa«. Kateheta naime treba biti zrela osoba s razvijenom misionarskom sviješću, solidnom biblijsko-teološkom i antropološko-društvenom formacijom; osoba koja poznaje vjeru i procese njezine inkulturacije, ali je i sama živi; osoba koja zna poučavati, ali i slušati; koja svjedoči, ali istodobno zna pratiti čovjeka na njegovu putu. Novi Direktorij za katehezu katehetu upravo zato promatra kao svjedoka, učitelja i pratitelja. Polazeći od tih smjernica, razvidno je da treba odustati od improvizacije u katehetskom služenju. Ako je neka skupina zahtjevna, nije dovoljno nakon nekoliko neuspješnih susreta »smisliti nešto drukčije«. Treba puno više od toga. Osim toga nije svako vjersko okupljanje kateheza, kao što ni kateheza nije samo razgovor o vjeri. Ona je pedagoški promišljen proces u kojem osoba postupno ulazi u poznavanje, slavljenje, življenje i svjedočenje vjere. Ako želimo obnovu kateheze, moramo ulagati ponajprije u ljude koji su nositelji procesa rasta u vjeri. Dobar priručnik može pomoći, ali dobar i formiran kateheta može prepoznati stvarnu osobu pred sobom i omogućiti da sadržaj vjere bude posredovan i postane životno važan.
Hrvatskoj ne manjka katehetskih uzora na glasu svetosti, među kojima je i utemeljiteljica Vaše družbe Marija Krucifiksa Kozulić. Kakva nadahnuća njezin primjer nudi katehezi?
Uvjerena sam da službenica Božja Marija Krucifiksa Kozulić može biti uzor i zagovornica svim odgojiteljima u vjeri. Ona je posvjedočila da je najbolja kateheza ona koja ne razdvaja navještaj od života. Njezin odgovor na potrebe vremena bio je istodobno duhovan, odgojan i socijalan. U Rijeci je otvorila odgojni zavod sa sirotištem i dječjim vrtićem za nezbrinutu djecu i žensku mladež, neovisno o njihovoj vjeri ili nacionalnosti, te utemeljila Družbu sestara Presvetoga Srca Isusova. Marija Kozulić nas podsjeća da evangelizacija nije samo ono što govorimo, nego i kako govorimo i pristupamo čovjeku, osobito ranjivomu i onomu na rubu društva. Odgojno i karitativno djelovanje nije shvaćala kao dodatak evangelizaciji. Vjeru je prenosila življenjem blizine, služenjem i stvaranjem prostora u kojem se čovjek mogao osjećati prihvaćeno i dostojanstveno.
U tome je njezin pristup iznenađujuće suvremen. Osim toga u svojem katehetskom služenju ostvarivala je i načela suvremene katehetske metodologije: kristocentrizam, usmjerenost na spasenje, eklezijalnost, inkulturaciju, cjelovitost i važnost kršćanske poruke za osobu. U složenim društveno-političkim i crkvenim prilikama nastojala je sa suradnicama djelovati u skladu s crkvenim i državnim odredbama. Ukratko se njezin pristup odgoju u vjeri može sažeti u svojevrstan »dekalog« za služenje kateheta: osluškivati Duha Svetoga i znakove vremena; uskladiti osobnu karizmu, crkvene norme i suvremenu pedagogiju; promicati cjelovitu formaciju i odgoj srca; njegovati personalizirani pristup i posebnu brigu za osobe na egzistencijalnim periferijama; prilagoditi sadržaj kateheze potrebama ljudskoga i vjerskoga sazrijevanja; osigurati primjerene metodičke poticaje i prostore za odgoj; jasno usmjeravati i organizirati katehetsko djelovanje; trajno se formirati – dnevno, mjesečno i godišnje; razvijati različite kompetencije, osobito duhovnu, i vrjednovati timski rad; biti poduzetan i kreativan unutar institucionalnih okvira.
U svemu tome Marija Kozulić bila je usidrena u ljubav Kristova Srca i usmjerena na odgoj srca. To je možda i najbolji odgovor na pitanje o obnovi zanosa. Zanos se ne će vratiti tako da sebi zadamo još više aktivnosti. Vratit će se kada ponovno otkrijemo Boga koji je ljubav, Onoga zbog kojega i za kojega naposljetku nešto činimo ili ne činimo. Upravo je takva perspektiva potrebna i hrvatskoj katehezi: manje straha pred stvarnošću, više povjerenja u Boga i čovjeka, više slušanja onih kojima smo poslani te više suradnje među svima koji su pozvani zajedno služiti evangelizacijskomu poslanju Crkve.
Kateheza se danas nerijetko svodi na pitanje sakramentalne priprave, dok i druge životne situacije vjernika vape za navještajem vjere. Kako obnoviti zanos za njih?
Treba ponovno otkriti da sakrament nije završetak katehetskoga puta. Ako kateheza završava danom prve pričesti ili krizme, mladima zapravo šaljemo vrlo jasnu poruku koju onda želimo da oni protumače sasvim oprječno od onoga što činimo. Novi Direktorij za katehezu usmjerava na mnogo širu perspektivu. Kateheza je sastavni dio evangelizacijskoga poslanja Crkve i treba pratiti čovjeka u različitim životnim razdobljima i okolnostima: mlade odrasle, supružnike i roditelje, obitelji u krizama, starije, osobe s teškoćama, one koji traže smisao, ponovno otkrivaju vjeru ili su se udaljili od Crkve. Kateheza se dakle mora susresti sa stvarnim životom, a ne samo s »kalendarom sakramenata«. Možda nam zato nije potreban prije svega veći broj programa, nego drukčiji pogled na čovjeka. Trebamo se pitati gdje se danas nalazi osoba kojoj želimo navijestiti evanđelje. Što je raduje, što je plaši, gdje trpi, za čim čezne i u kojim trenutcima života traži smisao? Zanos se može obnoviti upravo ondje gdje ponovno otkrijemo da je svaki čovjek i svaka životna situacija mjesto mogućega susreta s Bogom. Tada kateheza prestaje biti nešto što »odrađujemo« i postaje služenje čovjeku na njegovu životnom putu. Možda zato trebamo promijeniti i pitanje kojim vrjednujemo svoj rad. Umjesto koliko smo ljudi okupili važnije je pitati se koga smo susreli, što smo mu pomogli otkriti i je li se u njegovu životu otvorio prostor za Boga. Upravo takva pitanja mogu vratiti zanos katehezi – jer njezin pravi cilj nije ostvariti program, nego pomoći čovjeku otkriti da evanđelje ima riječ odgovora za njegov stvarni život.
