Prema autobiografskim zapisima Side Košutić, njezin je senzibilitet oblikovala liričnost zagorskoga krajolika i vlastita obitelj. Majka i sestra, moralne i produhovljene, utjecale su na malu Sidoniju, među ostalim, vježbajući poetski izričaj: »Kiša još ne pada, samo šapuće«, govorile bi. Kao djevojčica počela je uočavati dobro i zlo, pitajući se kako bi to rekla, tj. kako bi riječima izrazila doživljaj. Tekstove je počela objavljivati 1925. po književnim listovima. U čudesnom književnom svijetu koji je istkala sve se vrti oko prirode, Božjih otajstava, lika žene i djeteta te krhkih i siromašnih. Duboko produhovljenoj, misaonoj i odlučnoj osobi kakva je bila bio je stran svaki kompromis. Premda je bila kontemplativne naravi, društveno se angažirala; sudjelovala je u osnivanju Društva hrvatskih književnica i pet godina uređivala Hrvatski ženski list, naslijedivši na tom mjestu Mariju Jurić Zagorku. Godine 1936. sudjelovala je u prvom organiziranom nastupu skupine književnica, a zbog sudjelovanja u osnivanju Društva hrvatskih književnica bila je pod policijskim nadzorom kao »protudržavni element«. Iako osviještena i angažirana, živjela je vrlo povučeno, posvećena duhovnosti i pisanju. Kao dominikanska trećoredica, 1933. objavila je roman »Sluga vječne mudrosti«, životopis bl. Henrika Suzona, rajnskoga dominikanskoga mistika iz 13. stoljeća. Općenito je proučavala dominikansku mistiku i o njoj tridesetih objavljivala članke u dominikanskoj reviji »Duhovni život«. Završivši učiteljsku školu, zbog boležljivosti nije nikada radila kao učiteljica, nego je uz službeničke poslove neumorno pisala, ne želeći se prilagođavati nikakvim, pa ni književnim trendovima.
Iako je bila dio hrvatske moderne, njezin žanrovski hibridan opus originalna je pojava. Nikada se nije udavala; samoća joj je, sudeći prema vlastitim zapisima, bila i križ i blagoslov, plodno tlo za pisanje. Između dvaju svjetskih ratova bila je čitana, prevođena i cijenjena, a za trilogiju »S naših njiva« dobila je državnu nagradu. Prekretnica u njezinu životu nastupila je 1946. godine, kada je kao zaposlenica u Nakladnom zavodu Hrvatske odbila supotpisati zahtjev za smrtnu presudu nadbiskupu Alojziju Stepincu te je dobila otkaz. Javno djelovanje bilo joj je zabranjeno i zapala je u dugogodišnju šutnju. Pisala je pod pseudonimima (Bojko Strahinja, Viktor Bjelokos) i malo objavljivala. Prema svjedocima, sam je Krleža, inače nemilosrdan sudac književnicima kršćanske inspiracije, spriječio njezino izbacivanje iz Društva književnika Hrvatske riječima: »Pustite beštiju, dobro piše.« Nažalost, kasnija književna povijest bez uvjerljivih argumenata ocijenila je njezin opus kao malovrijedni »trivijalni realizam«. Godine 1986. nastupio je obrat: njezina su se djela počela vaditi iz ropotarnice. U ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti objavljen je lirski roman »Portreti«, a od 1995. nadalje dogodio se pravi uzlet interesa za njezino stvaralaštvo. Poput feniksa, povučena spisateljica doživjela je renesansu. Osim što je posljednjih petnaestak godina objavljen velik broj stručnih i znanstvenih članaka o njezinim tekstovima, čega je vrhunac monografija »Iskaz neizrecivoga u poetici Side Košutić« Kornelije Kuvač-Levačić iz 2021., tekstovi Side Košutić ispisani su po blogovima i društvenim mrežama.
»Života, vjerujte, / Najbolji dio / Ostaje ipak skriven, / Najdublji smisao / Nema oblika / I nije nam otkriven« – napisala je Sida Košutić 1937. Dok najdublji smisao ostaje onkraj riječi i razuma, srce je dio čovjekova duha u kojem susreće Božju ljubav i dohvaća smisao, smatrala je. Njezina su djela natopljena iskustvom burnoga vremena rata i poraća, iskustvom upijanja Biblije i vlastitih teškoća. Iskusila je bolest, samoću, nerazumijevanje i odbačenost, čak i u katoličkim krugovima. Redci koje je ispisala otkrivaju unutarnji put trpljenja jedne osamljene, ponekad i usamljene žene. Danas, kada književna znanost uvelike proučava žensko pismo, njezini su lik i djelo osobito aktualni. Božidar Petrač s pravom kaže da je njezina prva zbirka pjesama »Osmijesi« (1940.) lirski dnevnik »jedne profinjene duše, duše tužne, samotničke, duše pretjerane osjetljivosti«.
U autobiografskim zapisima pribilježila je da je 1942., zbog uređivanja Ženskoga lista, »trebala biti strjeljana«, a »spasila ju je Irena Javor«. Nije stoga neobično da je smisao križa jedna od njezinih najvećih tema. Problem patnje rješava s Kristom; misao da pšenično zrno ako umre, donosi obilat rod (Iv 12, 24) prisutna je u svim njezinim djelima, posebno u hagiografiji bl. Henrika Suzona. I u realističkom romanu o zagorskom selu na početku 20. stoljeća, »S naših njiva«, siromašni seljaci u svakidašnjoj borbi za koricu kruha imaju tako malo izbora, a ipak su usmjereni k svetomu i uzvišenomu. Mistik Henrik dragovoljno pristaje uz patnje jer se želi solidarizirati s Kristom. Krist se solidarizirao s patnicima i proživio tegoban ljudski život, a sada čovjek osjeća zahvalnost iz koje se želi suobličiti Kristu Patniku. U tome je zapravo logika ljubavi: svaka ljubav teži izjednačenju s ljubljenim i sjedinjenju s njim. Takvo razumijevanje smisla patnje, koje Henrik Suzon utjelovljuje u »Sluzi vječne mudrosti« – solidarizirati se s Kristom i olakšati mu muke – autorica je ispisala u pjesmi »Kraljevstvo Satane«: »Kriste, Brate, danas sam ja pribita na križ, da bi ti mogao sići.« Ipak, njezin tekst jedinstven u povijesti hrvatske književnosti pjesma je »Hvala neprijatelju«. U njoj se lirska junakinja zaželi pomiriti s neprijateljem i zahvaljuje mu za »dar bola«: »Bez tebe nikad ne bih znala kolika je vrijednost onoga što imam / i što mi još valja steći.«
Gotovo je nevjerojatno na koje su se sve načine djela Side Košutić vraćala čitateljima. Tako je književnik Stjepan Lice, proučavatelj i priređivač njezinih djela, sredinom osamdesetih u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici nabasao na hrpu knjiga odbačenih na otpad i u njima pronašao knjižicu bez korica. Ispostavilo se da je to »Vrijeska«, alegorijska pripovijetka Side Košutić objavljena 1942. Nakon autoričine smrti tri su romana ostala u rukopisu: »Velika šutnja«, »Pogašena svjetla« i »Kolijevka«. Dok je prvi u međuvremenu objavljen, potonja dva još čekaju svjetlo tiska.
»Kolijevka«, dovršena 21. 7. 1928., lirski je simbolistički roman. U njemu se pojavljuju autoričini stalni motivi i preokupacije. Biljke, ljudi i situacije postaju simboli: radnja počinje na raskrižju na kojem raste akacija uz koju je raspelo. To je mjesto gdje sve dobiva značenje. Uloga tumača radnje dodijeljena je slijepomu starcu Petru; njegova sljepoća podsjeća na činjenicu da se mnogo bolje vidi unutrašnjim očima. Prostor Malinovca – bogata imanja – suprotstavlja se prostoru Doline – jednostavne, siromašne arkadije. Akacija je simbol pomirenja tih dvaju svjetova. Jedan je od glavnih likova Ando, potomak obitelji Krajski, čiji se pravedan, bogobojazan djed sukobio sa svojim pohlepnim bratom. Lako je prepoznati arhetipski sukob dvojice braće, Kajina i Abela, tim više što pohlepa prati Malinovac kao moralno prokletstvo. Glavna je moralna vertikala slijepa djevojka Jona koja će odbiti operaciju koja bi joj vratila vid. Ona je ujedno glas mudrosti iza kojega se vjerojatno krije sama autorica. Sama radnja nije važna, ona je tek izlika za promišljanje o važnim životnim istinama. Razlog sukoba između likova, kao i u drugim djelima Side Košutić, i ovdje je poriv »imati« koji pokušava zatrti ono »biti«. Roman završava pomirenjem Jone i njezine zlobne sestre Katarine, Beethovenovom simfonijom koja označava »pomirenje neba i zemlje«. Tu se krije i značenje naslova »Kolijevka«. Pjesma seljaka u romanu kaže: »Zemlja je moja kolijevka, nebo je majka moja.« To je ujedno glavna poruka svih djela Side Košutić: čovjekovo je biće dvodimenzionalno. Njegovo instinktivno i materijalno »ja« treba biti u službi svrha duhovnoga, božanskoga »ja« kako bi čovjek postigao svoje krajnje određenje, a to je ljubav, kako je autorica napisala u meditaciji »Naša dobra«.
Dok se iščekuje objavljivanje »Kolijevke« i »Pogašenih svjetala«, uoči korizme 2023. prigodno je prisjetiti se teksta koji je u Glasu Koncila na 4. godišnjicu smrti Side Košutić objavila osoba potpisana kao Studentica prava:
»Htjedoh te pitati, bole li i sada sjećanja vezana za ljude? Sjećanja na upornog ispravljača tvojih pjesama u jednom katoličkom uredništvu, na prešućivanje tvojega imena? Boli li još ironija telegrama o povećanoj penziji u tvoje smrtno predvečerje? (…) I ima li smisla vezati želje uz ljude, kad oni tako uporno iznevjeruju nadanja?«
Odgovor na to pitanje lako je iščitati iz djela Side Košutić danas: ima smisla biti autentičan i živjeti ljubav, usprkos svemu.
