Tijekom studenoga, možda i zbog pohoda grobljima, mnogi ljudi misli vežu uz prolaznost, ali i uz sjećanja. Pogotovo kad čovjek dočeka zrele godine i »zlatno doba«, često mu se misli vraćaju u djetinjstvo i mladost koje su mnogima ostale u bolnoj uspomeni. Anka Goleš, 82-godišnja vjernica iz Novoga Varoša, mjesta u općini Stara Gradiška, često se prisjeti godina poslije Drugoga svjetskoga rata koje su u Staroj Gradiški pratila stradavanja logoraša. Među njima je bilo između 200 i 300 svećenika. Nevini, a krivi samo zato što su služili Bogu i narodu, mučeni su, ponižavani, izrabljivani, neki ubijeni ili su umrli od iscrpljenosti i batina.
»Imala sam desetak godina kad su utamničene svećenike tjerali rušiti prekrasnu starogradišku župnu crkvu sv. Mihaela arkanđela. Penjali su se po zidovima i rušili to zdanje, bez skela, gladni, žedni, iscrpljeni. Vidjela sam neke kako su od slabosti padali sa zidova. Golim rukama čistili su zatim ciglu, koja je potom i prodana. Prestrašno i užasno. Iza kuće gdje sam rođena i živjela bila je velika njiva. Dok su jedni svećenici logoraši rušili crkvu, drugi su radili na njivi. Kao sad se sjećam kako su na vrućini, bez jela i vode, čupali mrkvu, a stražari se nisu micali od njih. Ako im je koji stražar bar malo bio sklon, što je bilo vrlo rijetko, dopustio bi im doći k nama na bunar po vode, da se bar malo osvježe. Mi smo, kao djeca, samo virili, bojali smo se tih stražara i na daljinu. Zatvorenici su i krave čuvali i obavljali druge poslove, izmoreni glađu i žeđu. Kopali su i kanal ‘Strug’. Bio je to ‘odteretni kanal’ koji smo zvali ‘Nova Sava’. Svećenici su iskapali zemlju i jedva je izvozili u velikim drvenim tačkama. Iako smo bili djeca, vidjeli smo koliko im je to bilo naporno.«
Sjeća se Anka roditelja i rodbine utamničenih svećenika. Oni su dolazili vlakom iz pravca Zagreba, Vinkovaca, zatim iz Bjelovara, Turopolja i drugih krajeva do Okučana, a onda su pješice išli u Staru Gradišku. Nosili su ruksake na leđima, u njima hranu i najpotrebnije što su nastojali predati svećenicima. Na žalost, rijetki su vidjeli svoje najdraže. Ako je stražar bio koliko-toliko čovjek, svećenik je dobio paket, a često se rodbina vraćala s tim ruksacima jer im nije bilo dopušteno ostaviti ih, kamoli predati dragim osobama.
»Pred našom kućom bila je klupčica na koju bi putnici sjeli, pili vode, odmorili se, oprali prašnjave noge, neki su se preobuvali. Najčešće su šutjeli, tužni, jer su se ipak nadali vidjeti svoje sinove i rođake. Neki su utamničenici nakon robije otišli kući, neki je nikada više nisu vidjeli. Umrle i ubijene svećenike pokapali bi u Staroj Gradiški, a zatim su ih vodili kao ‘nestale’. Među starijima se šaptom spominjalo kako su svećenici tajno u ćelijama slavili misu i molili se, skrivali se od stražara. Još godinama poslije njihova tamnovanja krišom se razgovaralo o svećenicima logorašima. Moj otac bio je sudionik križnoga puta. Kad se vratio kući, toliko je bio iscrpljen i mršav, s ranama na nogama, da ga nisam prepoznala. Tri-četiri rođaka nestala su nam ili su ubijena na križnom putu, tako da se u kući stalno pričalo o tim teškim danima. Spominjali su i starogradiškoga župnika Ferdu Maretića, koji je mučen i ubijen kod Zagreba ili u okolici Samobora.«
Prisjetila se Anka i vjeronauka u tim poratnim godinama. Okupljali su se u Uskocima, u dvorištu, sjedili na travi i tu ih je, tada mladi svećenik, Josip Dumenčić pripremao za prvu pričest i krizmu. Sakramente je Anka primila 1950. g. Dok je Dumenčić bio župnik u Staroj Gradiški, pozvali su ga u JNA. Osuđen je i završio u zatvoru. Vratio se kasnije svećeničkoj službi. Nakon umirovljenja živio je u svojoj kući u Gornjim Bogićevcima, ali su mu 1991. četnici sve uzeli i kuću zapalili.
»Drugi svjetski rat, iako sam tada bila djevojčica, nikada ne ću zaboraviti. Do danas mi se krv ledi kad se sjetim aviona kako su bacali bombe u pravcu Novske. A cijeli naš kraj uvijek je bio kao pritisnut prošlošću. Zbog svih nemilih događaja Staru Gradišku su poslije II. svjetskoga rata zvali ‘krvava’. Mi smo voljeli reći da smo iz okolice Nove Gradiške. Bojali smo se i spominjati naš starogradiški kraj. Kažu da se povijest ponavlja. Tako je ovaj naš kraj prošao svoj križni put i 1991. godine. Morali smo u progonstvo. Bila sam, što u Zagrebu, što u Novoj Gradiški, četiri godine. Našu kapelu Preobraženja Gospodinova u Novom Varošu srušili su, stanovništvo je prognano, ali, hvala Bogu, vratili smo se na pradjedovska ognjišta.« Danas Anka ponosno odlazi u nedaleku, ponovno izgrađenu, ove godine blagoslovljenu kapelu Preobraženja. Rado moli i pjeva.
