SVJEDOČANSTVO UZ 25. OBLJETNICU VOJNO-REDARSTVENE OPERACIJE »OLUJA« Bog u svakom iskušenju daruje i slobodu

Snimio: V. Čutura | Pave Stepić

Domovinski rat utjecao je na mnoge bezbrižne mladenačke živote, pa tako i na život tada 21-godišnjega Pave Stepića iz Grabarske u općini Cetingrad u Karlovačkoj županiji. Upravo je to područje bilo na snažnom udaru agresora, koji je 27. studenoga 1991. potpuno zauzeo Cetingrad i okolna mjesta. Hrvati iz Cetingrada protjerani su iz svojih domova, Cetingrad je uništen i opustošen, a katolička crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije iz 1805. godine minirana i srušena. To je područje bilo pod okupacijom tijekom cijeloga rata i oslobođeno je u »Oluji« 7. kolovoza 1995.

Iz općine Cetingrad smrtno je stradalo 43 mještana – vojnika i civila. U vrijeme prije rata u Cetingradu je bilo mladih ljudi koji su zasnovali obitelji ili onih koji su planirali svoju budućnost ostvariti u tom kraju. Prisjećajući se tih dana, hrvatski branitelj Pave Stepić rekao je: »Vrijeme pred rat mladi ovoga kraja provodili su u druženjima, izlascima i svim onim nestašlucima koji su povezani s razigranom mladošću. Početkom prvih ratnih događanja moji prijatelji i ja odlučili smo se javiti u našu vojsku. Bio je organiziran prijevoz kombijem koji je išao iz Slunja u Zagreb, no bio je tako pun da nisam uspio ući. Razočaran sam pješke išao natrag iz Slunja kući. No nisam odustao. Svatko je vidio što se događa i da je rat neizbježan. Zato sam se u svojem mjestu uključio u obranu Hrvatske. Prvo sam bio u narodnoj zaštiti, a nakon toga u Zboru narodne garde u 14. domobranskoj pukovniji Slunj, 2. bojna Cetingrad. Imao sam priliku otići k rodbini u Kanadu i Australiju, no nisam htio.«

Braća Pave Stepića također su bila uključena u obranu. Otac im je umro 1990. godine prije početka obrambenoga Domovinskoga rata. Četvorica braće pomagala su majci, baki i stricu koji su živjeli zajedno, a kada su počela ratna zbivanja, trojica braće otišla su u rat, a najmlađa sestra Suzana, koja je tada imala 12 godina, ostala je s majkom. O tome Stepić pripovijeda: »Moj brat Milan otišao je u rat kao maloljetnik. On je rođen 1975. godine, a sestra Jelena 1967. I ona je odlučila braniti domovinu. Bio sam ranjen 1993. godine kada je naš kamion naišao na minu. Bilo je to 12. rujna na brdu Humu na Pavinoj glavi pa smo se kasnije šalili: ‘Pave je ranjen na Pavinoj glavi.’ Nije to bila glasna eksplozija. Čuo sam detonaciju i osjetio da me nešto diže u zrak. Bio sam u polusvijesti. Spasila me kaciga. Na njoj je bilo veliko udubljenje, a po rukama i nogama puno rana od šrapnela. Eksplozija je kamion bacila u provaliju, sve se strgalo. Svi su dečki ostali živi, ali teško ranjeni. Jednomu su suborcu bile smrskane obje noge. Bio sam među lakšim ranjenicima iako sam izgubio svijest. Dovezli su nas u ogulinsku bolnicu, a kasnije je teže ranjene suborce helikopter odvezao u Zagreb u KB Dubravu. Ubrzo nakon oporavka vratio sam se u svoju bojnu. Sjećam se, bila je jaka zima, do minus 22. Nanosi snijega bili su visoki nekoliko metara, a tri konja koja su nam nosila hranu propala su u nanosu. Kada sam bio na straži, gledao bih s čežnjom prema svojemu kraju pitajući se kad ću doći doma. Pitao sam se: Hoćemo li se svi vratiti živi i živjeti lijepo kao nekada? Što nas čeka? Velika je neizvjesnost bila u meni i silna želja za akcijom koja će osloboditi moj kraj i našu domovinu«, prisjeća se Stepić.

Posljednji razgovor i piće

Stigla je i 1995. godina i već na početku, u siječnju, stradao je u prometnoj nesreći. O tome svjedoči: »Bili smo u vojnom vozilu koje je naišlo na led i svi smo završili na dnu rijeke Kupe. Jedan je kolega poginuo. Kao posljedicu toga nakon tri mjeseca od stradanja bio sam ponovno u bolnici u Karlovcu. Gledajući kroz prozor, vidio sam da naši kamioni prolaze jedni za drugima prema jugu. Svjestan sam bio, a kasnije i doznao da se sprema neka akcija. Izišao sam na svoju ruku iz bolnice i otišao u svoju bojnu jer nisam želio ostaviti svoje prijatelje. Bio sam pun adrenalina. Potreba da se priključim svojim dečkima bila je jača od mene i samo me je u toj nakani mogao spriječiti dragi Bog«, prisjeća se Stepić dana uoči početka vojno-redarstvene operacije »Oluja«.

»Sve je bilo puno zgrušane krvi. Pitao sam je: ‘Bako, znaš li tko sam ja?’ ‘Znam, hrvatski vojnik’, odgovorila je. Pitao sam je ima li koga u selu, a ona mi je rekla: ‘Nema, vojska je otišla, a zapovijed je bila da moraju otići i civili. Tko ostane, ubijaju ih naši!’ Nakon toga me baka upita: ‘Imaš li ti majku?’ ‘Imam’, odgovorih. ‘Ajde, sad ću ja zažmiriti, a ti mi pucaj u srce!’ rekla je iznemogla i prestrašena baka. Vjerojatno je čula svašta o Hrvatskoj vojsci. Smirio sam je i rekao da joj ne ćemo ništa i da ću pozvati helikopter da dođe po nju«, svjedoči Stepić.

»Noć uoči ‘Oluje’, 4. kolovoza, oko 1 sat poslije ponoći počelo je postrojavanje i opremanje. Bila je tišina. Nitko ništa nije govorio, ali se osjećalo da se nešto važno događa. Oko 3 sata ujutro bilo je postrojavanje na cesti. Unatoč mraku svaki vojnik znao je svoje mjesto i tko mu je s lijeve i desne strane. Tu smo se trebali pripremiti za akciju zvanu ‘Forsiranje rijeke Mrežnice’. Išle su tri satnije po 133 vojnika. Pješačili smo oko dva sata do borbenih položaja. Bilo je oko četiri i pol i tada zapovjednik Petar Brajdić zvani Pećo reče: ‘Dečki, točno u pet sati s naše strane, kad prva naša artiljerija grune, spuštamo gumenjak u rijeku.’ Svi smo se pozdravili i rekli: ‘Dečki, čuvajte se, čuvajte jedni druge!’ U mojoj prvoj desetini bio je Milan Medved, stariji brat današnjega ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda. Sjećam se da smo nas dvojica čučali naprijed u gumenjaku dok su dečki veslali. Došli smo pod strmu klisuru koja je bila gotovo pod 90 stupnjeva. Na njoj su bile žile od raslinja i stijene. Penjali smo se sa 40-50 kg opreme na leđima. Nije to bio problem, bili smo dobro obučeni, puni snage. Mene ništa nije boljelo iako sam već prije toga imao mnogo lomova rebara. Među prvima smo se popeli, prešli cestu. Bilo je između 10 i 11 sati. Mi smo tu presjekli okupatore i čekali ako naiđu da možemo reagirati. Milan i ja legli smo u šikari da se malo odmorimo. On je izvadio bočicu pelinkovca, onoga od jedan decilitar, i dao mi da popijem. Rekao sam mu: ‘Ma ne ću, znaš da mi je doktor zabranio piće i pušenje.’ ‘Ajde, uzmi!’ rekao je. I tako smo nas dvojica popili pelin, gutljaj on, gutljaj ja. Nisam ni slutio da će to biti naše posljednje piće i posljednji razgovor«, prisjeća se s tugom Stepić. Satnik Milan Medved, nekoliko sati nakon toga, stradao je u Perjasičkoj kosi od granate koja ga je pogodila u prsni koš točno između pancirke i pazuha. Bilo mu je 35 godina, a iza sebe je ostavio suprugu i troje djece od tri, šest i osam godina.

»Pucaj mi u srce!«

Slijedile su još borbe u kojima su hrvatski vojnici napredovali u akciji. »Brzo smo napredovali, a naša nas logistika nije mogla pratiti tako brzo. Mislim da je to bio drugi dan akcije. Hrane je bilo, ali nestalo nam je vode pa onda i nismo mogli jesti. Snalazili smo se svakako, na primjer otvorimo konzervu sarme pa popijemo tekućinu. Bilo je vruće. U čep od čuturice za vodu točili smo tekućinu i tako pili i dijelili sa zarobljenicima. Nismo im ništa uskraćivali iako ni mi nismo imali. Krenuli smo dolje prema kućama koje su bile oko kilometar daleko. Morali smo doći do vode. Kad smo se spustili, čuli smo magare kako njače. Sve je bilo pusto. No uz orah koji je bio pokraj drvene kuće vidio sam da leži ranjena starica omotana u deku. Sve je bilo puno zgrušane krvi. Pitao sam je: ‘Bako, znaš li tko sam ja?’ ‘Znam, hrvatski vojnik’, odgovorila je. Pitao sam je ima li koga u selu, a ona mi je rekla: ‘Nema, vojska je otišla, a zapovijed je bila da moraju otići i civili. Tko ostane, ubijaju ih naši!’ Nakon toga me baka upita: ‘Imaš li ti majku?’ ‘Imam’, odgovorih. ‘Ajde, sad ću ja zažmiriti, a ti mi pucaj u srce!’ rekla je iznemogla i prestrašena baka. Vjerojatno je čula svašta o Hrvatskoj vojsci. Smirio dam je i rekao da joj ne ćemo ništa i da ću pozvati helikopter da dođe po nju. Povukao sam je u hlad, stavio deku pod glavu i otišao potražiti vodu. Iza vrata je bila bačvica od 50 litara u kojoj je bila voda. U kući sam našao iskaznicu SDSS-a i sliku muškarca. Pitam baku je li to njezin sin, a ona odgovori potvrdno i kaže da je morao pobjeći s njima jer bi ga u protivnom ubili. Nju su ostavili jer je ranjena. Dao sam joj vode i natočio još u posudicu da ima dok ne dođe pomoć. Rekla je da ima šestero djece. Neki su bili liječnici u Dugoj Resi i Karlovcu. Ne sjećam se prezimena. Pozvali smo helikopter i otišli jer smo morali dalje. Čuli smo zvuk helikoptera kad smo odmaknuli od sela. Kasnije sam čuo da je baka preživjela. Tražio sam je prije sedam, osam godina u tom dijelu, ali sve je obraslo grmljem. To su sela na slunjskom poligonu i teško je naći cestu jer mnogo je zaseoka i svi su slični.«

Vjera i ponos ratnika

Osvrćući se na svoj život prije i nakon obrambenoga Domovinskoga rata, Stepić navodi: »Jako sam se promijenio nakon rata, a posebno nakon što sam zasnovao obitelj u četrdesetima. Kao dijete odgajan sam u katoličkom duhu. Posebno je za to zaslužna moja baka. Bio sam ministrant u crkvi. Svakodnevnica me otuđila od Crkve, a onda sam otišao u rat. Ne mogu se pohvaliti nekim svojim ponašanjima. Znao sam dosta piti, a onda i potući se. Imao sam 20 prometnih nesreća. Sjednem sam za volan i nastradam, sjednem s drugim i opet nastradam. Zanimljivo je da su se sva stradanja, uključujući i moje ranjavanje, dogodila u nedjelju. Nakon rata prag tolerancije mi je bio nizak. Bio sam jako frustriran. Posebno sam bio ogorčen na omalovažavanje Domovinskoga rata. Često sam nailazio na poniženja u institucijama. Nažalost, puno mojih suboraca učinilo je suicid zbog nezadovoljstva sustavom. U kriznim situacijama nisu imali podršku i jednostavno su ‘potonuli’. U meni je sve vrilo. I kad bi netko nešto rekao protiv branitelja, u meni se javljala agresija. Jednom sam se u Cetingradu u kafiću potukao s dvoje ljudi jer su omalovažavali žrtvu Domovinskoga rata. Bilo mi je žao kasnije zbog toga. Otišao sam u crkvu, kleknuo pred Isusov kip i molio da mi oprosti. U međuvremenu sam se oženio i smirio. Vidim da mi je u to vrijeme trebalo više vjere i poveznica s Crkvom. Danas redovito idem u crkvu i tu nalazim mir. Molim se svaki dan. Ona vjera koja je nakratko u mladenačkim danima bila zatomljena sada me ispunjava i daje mi mir. Ne izlazim u kafiće. Bavim se poljoprivredom, uzgajam ovce, živim s prirodom i tu vidim najviše vrijednosti, smirenje i blizinu Boga. Često se sjetim suboraca kojih više nema. Tužan sam zbog toga, ali u meni snažno živi ponos ratnika, ponos na sve što smo postigli u iznimno teškim uvjetima. Sad vidim da je Bog sve to vodio, dovodio me u iskušenja jer mi je davao slobodu. I tko sam ja da bih nešto mijenjao i tumačio volju Božju? Ništa ne bih mijenjao jer ništa ne mogu mijenjati unatrag, samo se Bogu molim za sadašnjost i budućnost. Čvrsto vjerujem u njegovu providnost, ali do toga sam morao doći kroz sva iskušenja. Žao mi je ponekad što nismo uspjeli spriječiti one koji su opljačkali ranjenu nam domovinu, kojima ništa nije značila žrtva onih koji su svoje srce i svoj život dali za slobodu. Svima opraštam, a Bog je iznad svega i vjerujem da vodi hrvatski narod na pravi put. Žrtva je velika, a na nama je uz molitvu imati pouzdanje u Božju providnost«, zaključio je Stepić.

IZVORGlas Koncila br. 31/2020.
Prethodni članakSOCIJALNA POLITIKA HRVATSKE U POSLIJEIZBORNO VRIJEME Oklijevanje – najveći neprijatelj u pomaganju siromašnima
Sljedeći članakUSUSRET KNINSKOMU 5. KOLOVOZA Ispit lojalnosti i integriteta