UZ SVJETSKI DAN MISIJA Svećenik zaljubljen u Isusa iznjedrit će i misionare

Antun Štefan, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj

Antun Štefan
Snimio: B. Čović | Antun Štefan, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj

Bogat je i širok životni put koji je u svojih 57 godina prošao svećenik Antun Toni Štefan, nekada misionar u Beninu, a danas nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela. Mnoštvo je zgoda proživio tijekom djetinjstva u Prelogu, školovanja u Zagrebu i svećeničkoga ređenja do primanja misijskoga križa iz ruku kardinala Franje Kuharića 14. rujna 1986. Uz Misijsku nedjelju podijelio je sjećanja na osamnaest misionarskih godina, protkanih blagoslovima i teškoćama koje su stajale na tom putu, osvrnuvši se i na izazove današnjih svećeničkih i misionarskih poziva.

»Otišao sam nakon mlade mise u dobi od 26 godina, vratio sam se sa 44 godine. Osamnaest godina proživio sam u mojoj Crnoj Africi. Nisam znao kako je to biti misionar, imao sam mnogo ideala, želje, snova, mašte. Učio sam od starijih misionara, Franje Jačmenice i drugih. Ključ je bilo mnogo učiti, jezik, kulturu, ali još više – čist život«, pripovijeda Štefan, ističući da se najkorisnije i najsigurnije osjećao na koljenima, sklopljenih ruku.

»To mi je uvijek davalo snage za dalje, za novi dan, za nove izazove koji su me čekali. Nakon nekoliko godina čovjek uđe u to, postane dio toga svijeta. U početku vidi crnopute ljude oko sebe, poslije u njima vidi svoje. Misionar postane dio toga svijeta i sebe gleda kao onoga koji je jedan od njih, ne vidi ni boju ni razlike ambijenta iz kojih je potekao, osjeća da se njegova sudbina povezala s domaćim stanovništvom«, prisjeća se.

»Tako sam i osobno doživio zajedništvo, taj veliki pokret Božje snage koja ujedinjuje ljude svih rasa, kultura, jezika. U Hrvatskoj sam išao u školu, a ‘dolje’ sam naučio biti svećenik. Čovjek nosi mnogo zanosa, ideala, žara, oduševljenja. Sve je počelo kada sam upoznao živoga Isusa u svojem životu. Tada sam poželio da mu se sve više predajem i da prepustim konce njemu da on vodi moj život«, potkrjepljuje Štefan, govoreći da se misionari rađaju u živoj vjeri, u vjeri župnih i redovničkih zajednica, među svećenicima. »Ako je svećenik zaljubljen u Isusa, sigurno će iz sebe iznjedriti misionare«, dodaje Štefan, koji smatra da treba sve učiniti kako bi Crkva u Hrvata imala i više od osamdeset misionara, koliko ih sada djeluje u svijetu. Među istočnoeuropskim zemljama jedino Poljska ima mnogo misionara, dok i zapadne zemlje daju manje putnika u misije, čak je i manje zvanja. 

Aktualnost riječi o. Gabrića

»Život Crkve postao je jednoličniji, nije više živ i moćan. Međutim, pojavljuju se druge zemlje koje daju mnogo misionara, Indija i južnoameričke države. Glasoviti o. Ante Gabrić govorio je da je njemu bilo teže propovijedati evanđelje u Europi nego u Indiji, jer u Europi tobože svi sve znaju o tome i osjeća se daleko više blokada, a u misijskim krajevima ljudi nemaju obrambeni stav i otvoreniji su«, smatra sugovornik, no svejedno je, unatoč Europi ohladnjele vjere, optimističan glede budućnosti misijskih zvanja: »Ima mnogo pokreta iz baze, vrlo duhovnih i snažnih, u zapadnoj Europi, koji natapaju osušenu kršćansku zemlju u Europi. Uvijek je bilo tako u Crkvi. Nije dovoljno da duhovni vođe samo propovijedaju drugima, oni prvi moraju svjedočiti. Misionari upravo to rade: oni su obljubljeni u misijskim krajevima jer su ostavili sve za tamošnje ljude.«

»Ako Crkva želi da joj župna zajednica ili biskupija postane za nekoliko godina živa, da pršti od duhovnosti, želje za Bogom, angažiranih svećenika i redovnika, vjernika koji su aktivni u svojem području, valja joj njegovati misijski duh u župnim zajednicama.«

Na pitanje koliko se svećenike potiče da budu misionarski raspoloženi i koliko Crkva kroz biskupije potiče na misionarski poziv ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj odgovara: »Ako Crkva želi da joj župna zajednica ili biskupija postane za nekoliko godina živa, da pršti od duhovnosti, želje za Bogom, angažiranih svećenika i redovnika, vjernika koji su aktivni u svojem području, valja joj njegovati misijski duh u župnim zajednicama. Biskup, svećenici, redovnici i redovnice u samostanima koji vole misije, koji se trude moliti i žrtvovati se za misije, imaju sve šanse da im zajednice ponovno ožive.«

Tvrdi da nema »čarobne formule« osim propovijedanja evanđelja Isusa Krista. »Svi smo misionari. Ovdje u našoj domaćoj Crkvi, autohtonoj, trinaeststoljetnoj, potrebno je propovijedati o misijama na fakultetima, u redovničkim zajednicama, na župama«, prisnažuje Štefan, naglašavajući ulogu Papinskih misijskih djela u objavljivanju tiskanih materijala kako bi hrvatski svećenici na terenu još lakše oblikovali misijski duh. Mali kamen bačen u Jadransko more može mijenjati oblike svih oceana, tako je i s djelovanjem Papinskih misijskih djela, koja svojim izdanjima mogu utjecati da i u najzapuštenijoj župi bude onih pozvanih u misije.

»Ako se želi uspjeti u misijskom poslanju, valja moliti za misije, imati misijsku krunicu, dan molitve za misije. Sav misijski pastoral počinje s molitvom«, nastavlja, upozoravajući da Papinska misijska djela i postoje kako bi se bilo u kontaktu sa svim misionarima. 

Ostaje se i nakon projekta

»U Crkvi je određeno da milostinja u potpunosti mora biti poslana preko biskupija na Papinska misijska djela, koju mi onda šaljemo u Rim, gdje s različitih misijskih područja stižu molbe za različite stvari koje se tiču misija, crkvene institucije analiziraju i gledaju koliko imaju novca – za širenje evanđelja«, napominje ravnatelj Štefan i dodaje da nije dovoljna riječ, nego su potrebna djela. A misionar ostaje i kad se pojedini projekt napravi, ostaje sa svojim narodom i nakon izgradnje bunara, ambulante. »Ono što rade humanitarne organizacije misionar napravi sto puta bolje«, siguran je u tu tvrdnju.

»Kod nas nije razvijen program da se laicima omogući da idu u misije. Naši misionari, uglavnom već stariji ljudi, nisu s time još srasli i oni moraju naučiti znati upotrijebiti mlade volontere. U Sloveniji je taj sustav prilično razvijen. Za vrijeme staroga sustava, dok je misijska centrala i za hrvatske svećenike bila u Sarajevu, posebna je također djelovala u Sloveniji. To im je omogućilo snažniji aspekt misijskoga djelovanja«, ističe, svjestan mnogih problema. Kod volontera je najvažnije imati dobru volju, važno je formirati ljude da ostanu dulje, da poznaju i više jezika od engleskoga i francuskoga.

»Na prvom je mjestu navijestiti radosnu vijest Isusa Krista, misionaru laiku mora biti jasno da iz svoje vjere ide poučavati i da njegova vjera u Isusa Krista raste po radosnoj vijesti, u onome što mu je povjereno. Ako je potrebno kopati temelje, treba činiti i to, samo je važna svijest o slušanju Crkve koja je laiku povjerila da tako svjedoči Isusa«, upozorio je Štefan, napomenuvši da na taj način laici misionari, poslani od službenih poglavara Crkve, dobivaju misijski križ i imaju određeno područje djelovanja.

»Volio bih da ljudi još više prihvate način na koji Crkva djeluje u svijetu. Mi smo jedina organizacija koja ima dvije tisuće godina iskustva, ima sve moguće profile koje je odgajala tijekom stoljeća, ako doista želimo biti efikasni da materijalno pomažemo svijet. S druge strane, i da ga duhovno i kulturno obogatimo. Uzmimo što Crkva ima kao iskustvo, to iskoristimo, s time se dajmo oblikovati«, zaključuje nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, vjerujući da će ta organizacija u još većoj mjeri postati i način života u domaćoj Crkvi.