»Quando c’era la cortina di ferro – Kad je postojala željezna zavjesa« naslov je zanimljive knjige koja je ove godine objavljena u Italiji, u izdanju milanske kuće »Biblion edizioni«. Knjiga je zanimljiva i za hrvatske čitatelje jer opisuje i ilustrira iskustva skupine tada mladih Talijana, bliskih don Luigiju Giussaniju, osnivaču katoličkoga pokreta »Comunione e liberazione«, koji su prije više od 50 godina zavirili onkraj željezne zavjese, pa i u Hrvatsku.
»Knjiga sadrži svjedočanstva skupine mladih talijanskih kršćana koji su, za vrijeme svojih studentskih godina, od otprilike 1965. do sedamdesetih, tražili i živjeli susret s kršćanima iz istočne Europe, u doba kad je režim tamo sprječavao i tlačio životno izražavanje vjere. Ti tadašnji mladi, koji danas imaju između 70 i 80 godina, ponovno su se susreli – premda se nikada nisu izgubili iz vida – te su zajedno, na više susreta, rekonstruirali osobna sjećanja, sabrali pisma prijatelja iz istočne Europe, malobrojne fotografije – jer se znalo da je bolje u istočne zemlje ne nositi fotografski aparat – dokumente i pisma koja se u istočnim zemljama nisu mogla objaviti«, kaže za Glas Koncila Maria Fiorella Camurati Romolotti, koja je u svojoj studentskoj dobi boravila upravo u Hrvatskoj. U knjizi opisana iskustva upravo su i započela s geografski najbližim mjesnim Crkvama u Hrvatskoj i Sloveniji, a potom su se postupno proširila najprije na Poljsku, a potom i na ondašnju Čehoslovačku, Mađarsku, Rumunjsku, čak i Albaniju.
Vraćajući se gotovo 60 godina unazad, sugovornica kaže: »Ti su mladi uglavnom bili iz Milana i okolice, a okupljali su se oko don Luigija Giussanija, koji je nekoliko godina ranije osnovao Studentsku mladež (kasnije Comunione e liberazione), koja se pak dijelila na različite skupine, već prema interesima. Jedna od njih bila je ‘Istočna skupina’. Kao početak može se navesti 1965. godina. Prvo su uspostavljeni kontakti s tadašnjom Jugoslavijom, točnije sa Slovenijom i Hrvatskom, i s Poljskom, gdje je Carlo Buora, student strojarstva i vođa skupine, dobio jednomjesečnu stipendiju u termoelektrani blizu Krakova. Zatražio je susret s nadbiskupom.« Uz mnoge nepoznate ili manje poznate osobe s kojima su se članovi »Istočne skupine« susretali, neka imena uistinu spadaju u europsku i svjetsku povijest. Osim budućega pape, ističu se poljski svećenik i mučenik Jerzy Popieluszko, kardinal Stefan Wyszynski, Lech Walesa, Vaclav Havel… S hrvatske se strane kao domaćin i duša susreta talijanskih i naših mladih ističe dr. Josip Ladika, kateheta studentske mladeži i ravnatelj Glasa Koncila.
No zašto su članovi nekadašnje »Istočne skupine«, ukupno 20-ak osoba, željeli svoja iskustva i artefakte koji su od njih preostali nakon pola stoljeća i više željeli pretočiti u knjigu. Odgovor je dao Fabrizio Romolotti, danas suprug »glavne« sugovornice Glasa Koncila. »Vjerujem da je smisao objavljivanja knjige želja da damo svjedočanstvo, prije svega sebi samima, tj. želja da budemo izravni svjedoci svijeta kojega više nema, progonjene ‘Crkve šutnje’, osoba koje su bile sputavane u želji da žive svoj kršćanski život, a to ujedno znači život kao takav«, kaže Romolotti. U skladu s tim sugovornik se osvrće i na autorski pristup: »Ne želeći nikada ‘saditi zastavice’ (metafora u talijanskom označava zauzimanje i označavanje vlastitoga teritorija, širenje vlastitih viđenja), nego tek podijeliti iskustva o Crkvi na kakvu smo nailazili u različitim zemljama, knjigu smo ustrojili kao zbirku osobnih iskustava i promišljanja, a ne kao našu priču o pojedinim zemljama.«
Dragocjenu patinu svemu rečenomu daje osobno sjećanje gospođe Camurati Romolotti. »Na prvom radnom kampiranju bila sam na otoku Cresu, u Belom, 1968. godine. U ono je vrijeme tamo živjelo tek nekoliko starijih osoba, koje su u kućama imale mnoštvo fotografija djece i rođaka što su emigrirali u SAD. Električne je rasvjete bilo samo u nekoliko kuća i na trgu. (…) Mi djevojke, Talijanke i Hrvatice, stanovale smo zajedno u nekoj kući izvan mjesta, bez vodovoda, spavale smo na podu. (…)
Bilo je to radikalno i prekrasno iskustvo. Govorila sam njemački, ali sam pokušavala naučiti što više hrvatskih riječi, kako bih što izravnije komunicirala s novim prijateljicama. Od njih sam naučila nekoliko tradicionalnih pjesama, koje sam rado pjevala«, prisjeća se sugovornica, a na pamet joj padaju »Rajska Djevo«, »U se vrime godišća«…
U svibnju 1969. bila je u Zagrebu, a to ljeto opet na kampiranju u Velom Lošinju. Darija i Bernarda imena su prijateljica čijih se imena još sjeća. Posljednja joj je, kad ju je posjetila u Milanu, darovala drvenu figuru magarčića koju još čuva i koja je postala »najopipljiviji simbol toga iskustva«. I na sljedeću Novu godinu ponovno je bila u Zagrebu, »sa svim mogućim vremenom provedenim u društvu hrvatskih prijatelja«. »Imam li nostalgiju? Da, osjećam nostalgiju zbog tolike ljepote, tolike ljudskosti, tolikoga iskrenoga traženja prijateljstava i značenja koja smo dijelili u trenutku u kojem se život otvara odrasloj dobi i kad mlada osoba želi da taj odrasli život bude odgovoran. No nije to nostalgija za nečim što je bilo i prošlo. Puno sam toga primila s tim iskustvima, a ono što sam proživjela s ‘Istočnom skupinom’ usmjerilo je moj život. Ta je daleka stvarnost postala život. Stoga nije riječ o nostalgiji, nego o spomenu«, kaže sugovornica Camurati Romolotti.
