TEOLOG MR. FRA ANTE BEKAVAC »Bez moralnih vrjednota i spoznaja čovjek ne zna kamo ide«

Ante Bekavac
Snimio: V. Čutura | Ante Bekavac

Suvremeni čovjek u današnjem svijetu često sve prilagođava sebi, bilo u komunikaciji bilo u poimanju slobode, Boga, zajedništva i odgovornosti. Komunikacija i poimanje slobode bez izgrađene osobne moralnosti često je manjkava, bez obzira u kojoj se ona sociološkoj sferi nalazila. I teološko-pastoralni tjedan bavi se unutarcrkvenim dijalogom, suradnjom i suodgovornošću. U svemu je polazište osobna moralnost. Kako je izgraditi, u kakvom je ona stanju danas i koliko je moralna teologija znanost komentira fra Ante Bekavac, franjevac Hercegovačke franjevačke provincije, koji je poslijediplomski sveučilišni studij licencijata i doktorata završio na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u specijalizaciji moralne teologije.

Čovjek kao vlastiti proizvod?
Svaka se znanost preispituje u svojim temeljima iz dana u dan, jer znanost nije zatvorena, kao ni ljudski život, pa tako i moralna teologija. Njezino je područje široko jer uključuje sve discipline koje se odnose na ljudski život, od začeća do naravne smrti. Koliko danas moralka odgovara znanstvenim izazovima?

MR. BEKAVAC: U današnjem poimanju znanosti prevladava prirodoznanstveni tip racionalnosti. To ima svoju povijest, u čijem središtu stoji razum koji drži primat u odnosu na sve druge vrste racionalne spoznaje, tako da se teološka spoznaja drži kao iracionalna. Ta vrsta spoznaje ima za posljedicu nijekanje transcendentnosti ljudske spoznaje, što opet ima svoje dalekosežne posljedice. Danas je ponovno potrebno jedinstvo razuma i vjere. Razum bez vjere ide u opasnost i stranputicu gubljenja smisla i cilja. Vjera bez razuma upada u opasnost da iznosi sljepoće. Čovjek u sebi osjeća antinomiju i napetost koju mora razriješiti tako da ne izgubi sebe i da odgovori na izazov razvoja koji je posljedica novih spoznaja i mogućnosti. Njih daje moć tehnike koja zahvaća u sam korijen postajanja čovjekom, pri čemu čovjek na svijet dolazi ne kao dar Stvoritelja, nego kao sam svoj vlastiti proizvod. To uvelike kazuje da rast i moć tehničkih mogućnosti ne prati i razvoj moralne odgovornosti i snage za rješavanje tih izazova.

»Današnje shvaćanje čovjeka koje je isključivo vezano uz tehniku, ekonomiju, sirovu i brutalnu moć donijelo je siromaštvo, površnost i uskoću ljudskoga života. Danas se govori o gubitku dubine i bogatstva života. Mnogi ljudi oblikuju svoje živote kao da Boga nema.«

Znanost treba i može služiti čovjeku i očovječiti ga, ali može mu postati izvorom zla, da iskusi svu strahotu kad u sebi zaniječe moralnu odgovornost i djelovanje. Stoga je znanosti potreban moral koji nosi odgovornost tako da ona ispunjava svoju pravu bit. Znanost je prije svega ljudska djelatnost. Svaka ljudska djelatnost polazi od čovjeka i prema tome čovjek je moralno biće koje se upravo po tome razlikuje od svih drugih živih bića što svjesno, slobodno i voljno može usmjeravati svoja djelovanja. Držim da nam je danas više nego ikada potrebno u sebi razvijati svijest moralne odgovornosti. Time i djelovanja da očuvamo ljudski život od svih pogibelji koje su se nadvile nad njega i stoga treba odgajati čovjeka za moralno djelovanje i svijest odgovornosti – što ovisi o svakom od nas. Za život i djelovanje čovjeka važna je moralna spoznaja. I svaki je čovjek darom razuma pozvan na tu spoznaju koja je u svojoj biti temeljna spoznaja razlike između dobra i zla. Postoje danas pitanja s kojima se suočavamo i koja su prijetnja ljudskomu dostojanstvu na području biomedicinskih znanosti, tehnike, ekologije, ekonomije i instrumentalnoga razuma. Bez moralnih vrjednota i spoznaja čovjek ne zna kamo ide niti je sposoban sebe razumjeti ni odgovoriti na izazove koji stoje pred njim. Znanost je prije svega ljudska djelatnost koja je u uskoj vezi s moralnim spoznajama. Ona ima svoju teološku vrijednost kao traganje za istinom u naravnom poretku svijeta. Izazov je danas osvijetliti načine na koje se isprepliću znanost i moral. Odnos između znanosti i morala danas je sudbonosan.

Bog nije ostavio čovjeka sama
Zanimljiva je dvojba: vjera Bogu ili vjera o Bogu, u Boga. Iz toga proizlazi volja Božja i sloboda čovjeka. Što je volja Božja i kako ju može spoznati čovjekova sloboda?

MR. BEKAVAC: Čovjek je stvoren slobodan i prava je sloboda izniman znak božanske slike u čovjeku. Sloboda je konstitutivni element čovjeka stvorenoga na Božju sliku. U tu slobodu utkani su činom stvaranja duh, etos i dostojanstvo. Stoga se dostojanstvo čovjeka kao razumnoga, slobodnoga bića očituje u tome da se on slobodnim izborom okreće prema dobru i istini. Znamo, iskustvo nam govori da je ta sloboda ranjena grijehom i ona se očituje kao neposluh Bogu. Osobni grijeh očituje se i u čovjekovoj podijeljenosti i nesposobnosti da se sam svojim moćima odupre nasrtajima zla bez Božje pomoći. Bog nije ostavio čovjeka sama da se hrva sa zlom i grijehom, nego mu je u Isusu Kristu pritekao u pomoć, uzeo je na sebe ljudsku narav i iznutra čovjeka obnovio i učinio sposobnim da vrši volju Božju. A volja Božja je naše posvećenje, spasenje i život vječni. Po Isusu Kristu vraćeno i obnovljeno dostojanstvo i sloboda omogućavaju nam da izvršavamo volju Božju. Volja Božja koja hoće čovjeka slobodna i razumna hoće ga u svetosti života, čiji mu je izvor Bog i na to je čovjek pozvan u svojoj slobodi. Po Božjoj milosti pozvani smo na svetost života jer smo u Kristu opravdani i učinjeni djecom Božjom i dionicima božanske naravi. Volja Božja, kako nam je otkriva apostol Pavao, sastoji se u tome da se obučemo «kao Božji izabranici, sveti i ljubljeni, u duboko milosrđe, dobrostivost, poniznost, skromnost i strpljivost«. Sve to su plodovi Duha Božjega u nama koji kliče: Abba – Otče. Volja Božja pokazuje nam se danas kao punina kršćanskoga života i savršenstvo ljubavi kako bismo pridonijeli čovječnijemu načinu života ovdje na zemlji.

Nestanak istine – opaka zamka za čovjeka 
Sociološke okolnosti se mijenjaju, a ljudski mozak i narav – kažu stručnjaci – više od četiri tisuće godina su isti. Kako s moralnoga stajališta predočiti čovjeku Boga i pomoći mu da djeluje u skladu s moralnim načelima?
MR. BEKAVAC: Suvremeni čovjek, nošen i nadahnut idejama novovjekovnoga poimanja slobode, sebe shvaća i razumije u radikalnom raskidu od istine i dobra. Ideja napretka kao vjera modernoga znanstveno-tehničkoga pothvata danas proživljava svoju duboku krizu. To se očituje na svim razinama ljudskoga života. Posrijedi je radikalni antropološki obrat o prevrjednovanju onoga «biti čovjek« koje zadire u strukturu, mentalitet i svijest čovjeka. Nestalo je istine o čovjeku. Sve je otvoreno interpretacijama, kako bi rekao otac nihilizma Friedrich Nietzsche. Ključni je zahtjev kršćanske vjere pitanje istine. Čovjek je danas radikalno otklonio to pitanje o sebi. To ga u njegovoj najdubljoj biti rastače od iskonske biti. Pitanje o čovjekovu slobodnom djelovanju pitanje je o istini i dobru, tj. o ishodištima i osluškivanju izvora iz kojih sebe čovjek razumijeva. Današnje shvaćanje čovjeka koje je isključivo vezano uz tehniku, ekonomiju, sirovu i brutalnu moć donijelo je siromaštvo, površnost i uskoću ljudskoga života. Danas se govori o gubitku dubine i bogatstva života. Mnogi ljudi oblikuju svoje živote kao da Boga nema. Sve to dovelo je do onoga što papa Franjo naziva «zagušljiva imanencija«. U pozadini svega stoji pogrješni antropocentrizam. Duhovno ustrojstvo čovjeka pokazuje njegovo moralno ustrojstvo. Držim da nam je potrebno imati pred očima ono na što nas je pozvao papa Franjo: da razvijamo novu sintezu koja će biti sposobna prevladati lažne dijalektike. Kršćanstvo treba ostati vjerno vlastitomu identitetu i pologu istine koju je primilo od Krista Gospodina te pokazati da je sposobno pomoći čovjeku da sebe otkrije kao duhovno-moralno biće koje svoj izvor ima u Bogu. Taj pogrješni antropocentrizam i dinamike koje je razvio u svijesti i mentalitetu čovjeka doveli su ga do pogrješnoga načina života i djelovanja. Odnos prema Bogu ključan je i iz toga odnosa rađaju se svi drugi odnosi. Ako je on površan, lažan, mutan i nejasan, i naš će život postati takav. Boga se potiskuje u privatnu sferu, a njegov se antipod svijet razumijeva u pukom imanentnom i svjetovnom smislu u kojem tehnička moć zauzima sav prostor života. Nudi se život bez vrjednota, stvara se osjećaj da je Bog nedokučiv i skriven. Tako čovjek zapada u prazninu i besciljno lutanje. To je opaka zamka za čovjeka.

 

Improvizacija i laka rješenja
Obiteljske savjete često se uokviruje zakonima, citatima »iz knjiga«, a činjenično je stanje sve »raspadnutije«. Kako to tumačite? Što je zakazalo?

MR. BEKAVAC: Stvari su tu posve jasne. Obitelj je vrjednota koja se drži najdragocjenijim dobrom čovječanstva. To je osnovna stanica svakoga društva. Isto tako važno je napomenuti da današnje brze i duboke promjene zahvaćaju i obitelj stvarajući svjetlo i sjenu. Kršćansko shvaćanje braka i obitelji utemeljeno je u redu stvaranja. Bog iz ljubavi poziva čovjeka u život i u isto ga vrijeme poziva na ljubav. Ta ljubav koja teče srcem čovjeka, tj. žene i muškarca, slika je bezuvjetne Božje ljubavi prema čovjeku kao ženi i muškarcu. Čovjekovo dostojanstvo izvire iz Božje ljubavi i sposobnosti da tu ljubav prenosi i da je daruje. Ulazak osoba u zajedništvo ljubavi daje spoznaju da je čovjek stvoren na Božju sliku. Obitelj treba postati živo mjesto iskustava u kojem se učimo čovječnosti, u kojem nam se daruje ljubav, mir, poštovanje, sve ono što svatko od nas u sebi želi. Obitelj je zajednica osoba koja je oživljena i odjelotvorena božanskom ljubavlju milosrdnoga Otca i potrebno nam je uvijek iznova tu ljubav od njega primati i uzajamno je dijeliti. Danas ne primamo savjete i gotove recepte, osim ako smo slijepi i naivni. Potreban nam je dublji uvid i spoznaja, a to je da obitelj treba postati mentalitet, način života. Svjesni smo poteškoća i zahtjevnosti, ali ne smijemo dići ruke od problema koji nas tište, nego se snagom Božjom zauzimati za dostojanstvo ljudske osobe pojedinačno i obitelji kao cjeline. Trebamo ljude koji su spremni založiti se za rješavanje problema i teškoća suvremene obitelji. Čini mi se važnim da naučimo slušati ljude, razumjeti njihove poteškoće i probleme, da s njima suosjećamo i da se čuvamo napasti sveznadara koji za svaki problem i poteškoću imaju lijek i odgovor. Improvizacija i laka rješenja, hvastanje i nadimanje o našim sigurnim rješenjima štete i nanose bol. Valja nam učiti strpljivo na putu jednih s drugima i tako u toj isprepletenosti života pomoći da dođemo da punine Kristove.

Odgoj i samoodgoj 
Nerijetko se nameće vanjski ritam života i mjerila. Kako formirati savjest pojedinca da djeluje moralno i prosuđuje etično, da ne posuđuje savjest iz kolektiva?

MR. BEKAVAC: Bog se objavljuje čovjeku kroz savjest. Moralni zakon koji odzvanja u nutrini srca i savjesti nije rezultat ni proizvod bioloških ni povijesnih ni kulturoloških datosti, nego je to dar i učinak stvaranja čovjeka. Svoje izvorište ima u Bogu. Svjetlo razuma i moralni zakon dani su u činu stvaranja. Savjest kao sposobnost u čovjeku jest njegova subjektivnost koja je apsolutno usmjerena na moralnu objektivnost. Taj zakon koji je upisan u srce čovjeka omogućava čovjeku da otkrije, prepozna i prizna moralni red kao objektivnu činjenicu. Upravo je u poslušnosti moralnomu zakonu sadržano ljudsko dostojanstvo. Bog je izvor dostojanstva i moralnoga zakona upisanoga u srce čovjeka. Moralnomu djelovanju prethodi određena antropologija koja stoji u pozadini razumijevanja i shvaćanja ključnih pojmova. Stoga je čovjeku potreban odgoj i samoodgoj kao bi spoznato moralno dobro prepoznao kao svoje vlastito dobro i u skladu s njim djelovao. Odgoj u kršćanskom smislu za moralno djelovanje otkriva čovjeku vrijednosti i dostojanstvo vlastite osobe koja je po savjesti utkana u odnos s Bogom. Odgoj bi nas trebao usmjeravati na buđenje naše nutrine za svijet moralnih vrijednosti koje nose našu osobu. Vrijednosti koje bude divljenje i privlačnost. Otkrivanje toga svijeta u procesu odgoja bit će važno za ljudsku osobu koja može zrelo, odgovorno i moralno djelovati jer moralna vrijednost osobe čini da postoji istinska, trajna i čvrsta uporišna točka, dobrota i istina koja je pokreće.

»Ne smijemo prešućivati i nijekati zlo« 
Pojedinac ima odgovornost pred sobom i pred Bogom, ali i za zajednicu. Kako ocjenjujete odgovornost političkoga i crkvenoga vodstva u hrvatskom narodu?

MR. BEKAVAC: Očuvao me Bog te napasti da sebi dopustim takav luksuz da bilo nad kime izričem sud. Svatko od nas može zaviriti u svoju nutrinu i reći koji su mu izvori nadahnuća za život i djelovanje. Svi smo pozvani na preispitivanje svoje savjesti i svoga ponašanja. Sigurno je da možemo i smijemo kritički propitivati stanje duha i svijesti, mentaliteta i kulture našega vremena. Uvijek možemo bolje i čestitije, u svojem djelovanju pokazivati se kao ljudi ispravno odgojene savjesti da dobro činimo, a zlo izbjegavamo, da se ne suobličujemo svijetu i njegovoj prolaznosti. U tom smislu valja nam razvijati duh samokritike i kritike svih ideologija koje zarobljavaju čovjeka. Ideologije ne vole istinu. One se ne vode dobrom. One stvaraju privide istine i interpretacije kojima nema kraja.

»Znamo iz povijesti da su neke civilizacije i društva nestali s lica zemlje. O uzrocima njihova nestanka možemo se razilaziti i argumentirano razgovarati. No jedno je posve očito: to je raspad moralnih vrijednosti i duhovnosti koje nose sam korijen našega “biti čovjek”.«

Čini mi se važnim razumjeti što suvremeni čovjek nosi u sebi, kakvo je stanje njegova duha, svijesti i mentaliteta. Strahovi koje imamo i predrasude sigurno nam ne će pomoći u sadašnjosti ni u budućnosti. Valja nam učiti iz naših pogrješaka, treba nam više duha poniznosti, autentičnosti, da u drugom vidimo čovjeka zbog kojega se Bog utjelovio.

Vidimo također neka neugodna i bolna pitanja naše prošlosti i naroda koja nisu riješena, nego su izvor novih ideoloških sukoba i mržnje. Svi znamo da to nije dobar put. Razaranje čovjekove nutrine i trovanje zlom i grijehom ima svoju cijenu. Vidimo i čujemo to svakodnevno. Čini mi se da nam treba više samopoštovanja, mudrosti, odvažnosti, vrline, vjerodostojnosti. Ne može biti blagoslovljene sadašnjosti iz koje se rađa budućnost tamo gdje grijeh i zločin stvaraju sliku života, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Budućnost se rađa iz naše sadašnjosti, kako sada postupamo i što činimo za čovjeka i njegovo dobro. Treba nam istina, a ona zahtijeva imenovanje grijeha i osudu grijeha i zla. Svjetlo vjere daje nam vidjeti da ne smijemo prešućivati i nijekati zlo.

Vrijeme je da kažemo »ne« svim lažnim svjetlima i bljutavostima, ideologijama, propalim političkim projektima bez Boga i tako započnemo put povratka istinskomu svjetlu i istinskomu okusu slobode čovjeka. To je ono o čemu se preispitujem. 

Je li čovjek otpad jer nije konkurentan? 
Čovjek treba živjeti, dakle ostvariti temeljnu egzistenciju, a tek onda nadograđivati ostale životne potrebe. Što je tu zakazalo i kako to ispraviti u hrvatskom društvu?

MR. BEKAVAC: Susrećem ljude koji zbilja žive jadno i siromašno. Možda nismo ni svjesni u kakvom siromaštvu naša braća i sestre žive. Imao sam priliku susresti te ljude u njihovim domovima, čuti njihove životne priče koje su doista potresne. Siromaštvo, bijeda i nemogućnost dostojnoga rada i prehranjivanja obitelji gaze ljudsko dostojanstvo i guše osjećaj samopoštovanja i vrijednosti vlastite osobe. Tu su nadalje zla u oblicima nasilja, droge, alkohola, kladionica, kocke, koja rastaču obitelj i međuljudske odnose. Nažalost to su stvarnosti koje susrećemo svakodnevno, a možda nismo ni svjesni koliko je ljudi zarobljeno tim zlima. Kako im se oduprijeti i vratiti čovjeku osjećaj za vrijednost dostojanstva vlastite osobe? To su teška i mučna pitanja koja su pred našim očima. Možemo zatvarati oči i praviti se slijepi i gluhi, ali to nije evanđeoski.

Današnja ideologija sreće i kultura konzumerizma stvara žrtve otpada jer su nesposobni za život. Nisu konkurentni na tržištu rada, kako se to danas kaže. Kakva je to kultura koja odbacuje i prezire ljudski život samo zato što nije konkurentan? Posvuda vidimo apatiju ljudi oko nas, osjećaj da nema smisla zalagati se za pravednije i humanije društvo i dostojanstven život čovjeka.

Danas prevladava snažna tendencija newageovskoga vjerovanja i prožimanja afektivnošću, relativizacija istina vjere. Religioznost je kao neka vrsta supermarketa u kojem pojedinac može uzeti što mu se svidi. Čini mi se da je nešto duboko pogrješno u načinu života koji danas živimo. To je život izokrenutih vrijednosti koji nam stvara mučninu i čemer, osjećaj beskorisnosti i besperspektivnosti.

Svatko od nas može se u malom prostoru života založiti za dostojanstvo čovjeka i rada te pridonijeti pravednijemu i ljepšemu svijetu. Svaka sebična odluka naš svijet čini gorim. Svi smo danas međusobno povezani na razne načine. Nitko od nas nije izolirani otok niti možemo reći da nas se ne tiče čovjek pokraj nas. Isusov život pokazuje da je Bog došao spasiti svakoga čovjeka i da nas treba u tom projektu. Evanđelje uvijek ističe međuljudske odnose i vidimo da su na kraju oni ključni za ulazak u Božje kraljevstvo.

Ideologija slobode vodi u slijepi dogmatizam 
Svjedoci smo moralnoga relativizma, očaja, straha. U kojem pravcu idu određena društva koja negiraju istinu o čovjeku?
MR. BEKAVAC: Znamo iz povijesti da su neke civilizacije i društva nestali s lica zemlje. O uzrocima njihova nestanka možemo se razilaziti i argumentirano razgovarati. No jedno je posve očito: to je raspad moralnih vrijednosti i duhovnosti koje nose sam korijen našega «biti čovjek«. Danas smo udarili na same temelje života sve do njegove negacije u različitim oblicima i praksama. Stoga nam se to vraća kao bumerang u oblicima straha i neuroze od koje patimo i nema lijeka tomu. Patimo od očaja, životna je radost ugušena. Nedostatak samopoštovanja i poštovanja, nasilje u raznim oblicima rezultat su izobličene i patološke antropologije koja se danas nudi kao vrhunaravno dobro i istina o čovjeku kao ženi i muškarcu. Moramo reći odlučno «ne« tim i takvim vizijama. Danas se izokreće moralna svijest čovjeka na način koji je prije bio nepoznat. Ponovno se definiraju nosivi pojmovi antropologije. Prevladava ideologija slobode koja vodi u slijepi dogmatizam koji negira istinu o čovjeku i njegovu moralnom ustrojstvu. Postoje važne moralne spoznaje koje nose naš život i ne smijemo ih se odreći u ime neke tolerancije. Istina u sebi nije ni konzervativna ni liberalna. Čovjek je sposoban svojim razumom prodrijeti do dublje istine i dužan je tragati za istinom.
Čovjek je pozvan da bude sustvaratelj u Božjem naumu i da prenosi život. I društvo koje negira tu istinu zasigurno ide prema svojemu skončanju. No ključno je pitanje iz kojih izvora čovjek crpi razumijevanje vlastite osobe? Nadalje danas je presudno razumjeti čovjeka polazeći od njegova dostojanstva jer je stvoren na Božju sliku i priliku. Molimo Boga da nas očuva i da nam da Duha mudrosti i razboritosti da potaknemo u ljudima da zavole istinu i dobro, poštuju život od početka do naravne smrti.

IZVORGlas Koncila br. 2/2018.
Prethodni članakNAJMLAĐA ŽUPNA CRKVA NA ZAPADU MEDVEDNICE Zahvala za poštedu od stradanja
Sljedeći članakPOSLIJERATNO KOMUNISTIČKO UNIŠTAVANJE GROBOVA (3) Zabranjeno postavljanje oznaka, natpisa, slika i simbola