Šimun Petar se među apostolima ističe na više načina. U njemu je, moglo bi se reći, puno živosti i dinamike. On je poletan te nekako uvijek dolazi u prvi plan. Prosječan čitatelj evanđelja biva katkad zbunjen količinom njegove impulzivnosti te prečesto manjka dubine u odnosu na to kako gleda stvarnost oko sebe. Tako i evanđelje treće vazmene nedjelje pred vjernike nanovo stavlja tekst u kojem do izražaja dolazi ta prodornost Petrova karaktera, a istodobno svijest o vlastitoj malenosti i nesposobnosti da dublje pronikne u Božju stvar.
Evanđeoski odlomak govori o događaju na obali Galilejskoga jezera (mora), gdje je Isus s učenicima često boravio za vrijeme svojega zemaljskoga života. Obale istoga jezera svjedočile su brojnim njegovim čudesnim djelima. Stoga ne čudi da ga evanđelisti u isti kraj smještaju i nakon uskrsnuća, a sada na način da kao uskrsnuli Krist ondje susreće svoje učenike. Ponovno je evanđelistima stalo da prikažu nepobitnu povezanost Krista u tijelu i proslavljenoga Krista. Jer to je isti Krist.
Ljubiti i voljeti
Zadivljuje to što Isus i kao uskrsnuli svoje učenike ponovno susreće u običnosti života. Svakidašnjica i ljudska djelatnost bivaju mjesto susreta s uskrsnulim Kristom. Na Petrovu riječ da ide ribariti i drugi učenici odlučuju se za to. Čitatelj potom može pratiti njihov hod. Hod je to od neuspjeha prema uspjehu u zajedništvu s uskrsnulim Kristom. Ipak, prepoznati Uskrsnuloga ne biva dano učenicima odmah, nego je ponovno potreban netko tko će ih uvesti u spoznaju uskrsnuloga Krista. Petru to ne polazi za rukom. Unatoč svoj silini napora on to nije sposoban. To može ponovno onaj drugi, ljubljeni učenik. Biva tako jasno da evanđelist ponovno naglašava da je jedini instrument za raspoznavanje uskrsnuloga Krista ljubav. Tek oni koji Krista ljube mogu u njemu prepoznati živu i stvarnu prisutnost u svijetu. No postavlja se pitanje što kada čovjek jednostavno nije sposoban do kraja i istinski ljubiti Boga. Na jednak način moguće je upitati se može li uopće čovjek na dubok i apsolutan način ljubiti Krista kao što on ljubi svijet.
Drugi dio evanđeoskoga ulomka čini se da daje odgovor na to pitanje. Uskrsnuli se upušta u osobni razgovor sa Šimunom te ga pita: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Šimun na pitanje o ljubavi iznalazi neki odgovor, no on nije toliko jasan i snažan kakav bi trebao biti. Naime, već hrvatski prijevod grčkoga teksta evanđelja upućuje na to da je riječ o dvama jezičnim izričajima – ljubiti i voljeti. Na jednak način kao što je u grčkom tekstu evanđelja na planu igra riječi s dva glagola – agapao i fileo. Šimun na Isusov upit: »Ljubiš li me (agapao)? odgovara da on zna da ga voli (fileo). Šimuna bi trebalo pohvaliti u tom trenutku jer je iskren. Priznaje da nije sposoban ljubiti do kraja kao što je Gospodin ljubio svijet i za njega sebe predao u smrt. Šimun za to nema snage te u iskrenosti svojega bića kaže Gospodinu da ga voli. To je ono koliko on može u tom trenutku. I tada, kada bi čovjek očekivao Božje odustajanje od čovjeka, događa se nešto zadivljujuće. Treći put više ga ne pita ljubiš li me, nego voliš li me.
Istinsko predanje Kristu
Čudesan je Bog koji se objavio u Isusu Kristu. On se trajno upušta u intimni dijalog sa svakim čovjekom, ali gleda pri tome koliko on može nositi. Gleda u njegovu nutrinu ne bi li mu pokazao da unatoč nesposobnosti za istinsko predanje svojega biću Bogu, on i dalje može biti u njegovoj službi. Uskrsnuli je tako onaj koji ne traži od ljudi nešto što oni ne mogu učiniti. Dapače, spušta se na njihovu razinu sposobnosti te traži da čine ono što mogu učiniti. Pokazuje time da on ljubi čovjeka unatoč tomu što istom mjerom čovjek nije sposoban do kraja ljubiti njega.
No već to što je čovjek sposoban voljeti uskrsnuloga biva dovoljno. Jer onaj koji Krista voli s vremenom postaje onaj koji Krista istinski ljubi, i to cijelim svojim bićem. Sam Krist tako dopušta u ljudskom životu tu čudesnu pedagogiju postupnosti. Prilazi čovjeku pomalo, ne silom. Traži da ponese ono koliko sada može nositi, ne bi li na putu svoje osobne izgradnje mogao jednom ponijeti i više. No što je ono što čovjeku često priječi da ulazi u dubinu istinskoga predanja i ljubavi prema Bogu? Čini se da su to neprestani povratci na sjećanja i trenutke kada je Boga napuštao i izdavao svojim životom.
Kad treći put biva pitan o kakvoći svoje ljubavi prema Kristu, Petar osjeća žalost i bol u srcu. Evanđelist kao da povezuje dva teksta, onaj o trostrukom pitanju o identitetu Isusa Krista u jeku ispitivanja pred židovskim starješinama i ovaj o trostrukom pitanju o ljubavi prema Kristu. Šimun je tako osoba koja svakoga vjernika uči da se do istinskoga predanja Kristu dolazi tek u intimi svojega osobnoga odnosa prema Bogu ne bi li mu se moglo onda izručiti cijelo svoje biće. Ono koje često odlazi daleko od Boga te nije sposobno ljubiti pravom mjerom. Ipak i tada treba biti ponizan i strpljiv učenik te priznajući svoju malenost pred Bogom rasti i u ljubavi prema njemu.
