Početna Komentar

NOVO ČUDO BL. ALOJZIJA STEPINCA? Trijumf Stepinčeva mučeništva

S posljednjim zasjedanjem Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika zagrebačkoga nadbiskupa kardinala blaženoga Alojzija Stepinca, koju je ustanovio papa Franjo, održanom u Rimu u srijedu i četvrtak 12. i 13. srpnja, definitivno je završio njezin rad i neprijeporno je da je postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj mjerodavnosti Pape. Zajedničko priopćenje koje je odaslano nakon raspuštanja komisije dokument je od iznimne važnosti ne samo kad je riječ o vrjednovanju života i djela bl. Stepinca, nego je posebno važan za odnose Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve. Moglo bi se čak reći da se šest susreta članova komisije, održanih tijekom jedne godine, u ekumenskom smislu može smatrati događajima međašima. Što se, dakle, dade iščitati iz toga razmjerno kratkoga, ali sadržajem bremenitoga priopćenja iza kojega su stali katolički i pravoslavni članovi komisije?

Na temelju priopćenja nedvojbeno je ono što se od početka tvrdilo, da zadaća komisije nije bila dovoditi u pitanje blaženost ili svetost kardinala Stepinca. Štoviše, samim tim što je doslovno rečeno da je »postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj mjerodavnosti Pape«, zdravorazumski se pretpostavlja da je kardinal Stepinac blažen, jer u suprotnom ne bi bilo ni procesa kanonizacije. Nadalje, upravo tvrdnja iz priopćenja: »Proučavanje života kardinala Stepinca pokazalo je kako su sve Crkve bile izložene različitim okrutnim progonima i imale su svoje mučenike i ispovjedaoce vjere« predstavlja i bl. Stepinca, dakle, kao mučenika vjere, što je uostalom i bio kriterij za njegovo proglašenje blaženim. U skladu s tim, ne samo da zadaća komisije nije bila rušiti svetački lik kardinala Stepinca, nego zajedničko priopćenje pokazuje da nije bila namjera ničim dovoditi u pitanje proglašenje svetosti, što je u isključivoj ingerenciji Katoličke Crkve. Tomu posebno svjedoči pozitivno intonirana tvrdnja da se »moglo osvijetliti život i službu jednoga uglednoga katoličkoga pastira u osobito teškom povijesnom razdoblju«.

Nije presmiono zaključiti da u odnosima Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve nakon završetka rada komisije više ništa nije isto. Pokazalo se da je mučeništvo za vjeru snaga koja spaja i ono što je zbog brojnih povijesnih rana naizgled nespojivo te da omogućava susret i dijalog, a da ničim ne uvjetuje bilo koju stranu da se odrekne svojih načela.

Posebno se može osvrnuti na sljedeći zaključak iz zajedničkoga priopćenja: »U slučaju kardinala Stepinca tumačenja koja su pretežito davali katolički Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita.« Priopćenjem, dakle, nije odaslana negativna poruka o činjeničnom djelovanju bl. Stepinca. Naprotiv, iz toga dijela priopćenja dade se iščitati da iako postoji razlika u nekim tumačenjima, to još uvijek ne znači da je bilo neospornih činjenica koje bi mogle u ikojem smislu kompromitirati djelovanje nadbiskupa Stepinca u promatranom razdoblju između Prvoga svjetskoga rata i 1960., kad je umro mučeničkom smrću.

Zajedničko priopćenje obiluje pozitivnim porukama koje bi se čak mogle nazvati dragocjenim gestama u prilog ekumenskoga dijaloga, gestama koje se snažno mogu oplemenjivati u budućnosti dviju kršćanskih Crkava. O dijalogu poglavara dviju Crkava i manifestaciji njihove dobre volje svjedoči to što su »nazočni prepoznali velikodušnost pape Franje koji je dobrohotno prihvatio molbu patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Irineja i odlučio je ustanoviti Komisiju«. Koliko god neki u javnosti priželjkivali zaoštravanje odnosa između dviju Crkava, ostaje zapisana zajednička ocjena: »Svi su članovi zahvalni na srdačnom ozračju, u kojem su, s punom slobodom izražavanja, mogli ispuniti zadaću povjerenu Komisiji«, a samim time što se na više mjesta rabi pojam zajedništva (zajedničko razmatranje, zajednički rad…) uvelike se sužava prostor novim zaoštravanjima odnosa koji bi se eventualno javili nakon završetka rada komisije. Usto, priopćenjem je potvrđeno načelo nemiješanja u unutarnja pitanja Katoličke Crkve i Pravoslavne Crkve jer članovi »priznaju također da svaka Crkva ima vlastite kriterije za postupak kanonizacije«. I to što su se »članovi Komisije složili da je njihov rad omogućio bolje razumijevanje povijesti u godinama između Prvoga svjetskoga rata i 1960., godine smrti kardinala Stepinca« još je jedan pozitivan ishod rada toga povjerenstva. Iako se komisija više ne će sastajati, razgovorima u nekim drugim oblicima nisu zatvorena vrata jer su se njezini članovi »složili o mogućnosti buduće suradnje, u pogledu zajedničkoga rada, kako bi podijelili sjećanje na mučenike i ispovjedaoce vjere dviju Crkava« – znak je nade s kojim je završeno zajedničko priopćenje.

Nije presmiono zaključiti da u odnosima Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve nakon završetka rada komisije više ništa nije isto. Sada kada su službeni predstavnici dviju Crkava u sklopu komisije okončali zajednička razmatranja djelovanja bl. Alojzija Stepinca, i kada je neprijeporno zaključeno da je njegova kanonizacija u isključivoj mjerodavnosti Svetoga Otca, u krajnjoj liniji neozbiljno bi bilo vraćati se na pozicije iz doba kada se nastojalo iz srpskih crkvenih i političkih krugova »zaustavljati« Stepinčevu kanonizaciju. Samim time što se u srdačnom ozračju otvoreno razgovaralo na različitim mjestima i u domaćinstvima članova komisije u gradovima četiriju država – u Rimu (dvaput), Zagrebu, Novom Sadu, Požegi i Podgorici – pokazalo se da je mučeništvo za vjeru snaga koja spaja i ono što je zbog brojnih povijesnih rana naizgled nespojivo te da omogućava susret i dijalog, a da ničim ne uvjetuje bilo koju stranu da se odrekne svojih načela. Iako se posljednjih dana moglo čuti da je pozitivan ishod zasjedanja komisije kojim Stepinčeva kanonizacija nije dovedena u pitanje »trijumf diplomacije«, kao da je riječ o kakvoj političkoj igri nadmudrivanja između dviju Crkava, jedini se trijumf ipak može pripisati svetačkomu liku kardinala Stepinca, koji je time, gotovo bi se moglo reći, zaslužan za još jedno čudo, čudo zbližavanja.