Vjerniku danomice suočenu s neskladom između blještavila adventskih kućica i plamičaka svijeća na zornicama lako će se učiniti da je »naopakost« suvremenoga adventa plodom pohlepne površnosti novijega doba, koja strpljivo iščekivanje pretvara u instant-zadovoljstvo jer se više i ne zna nadati. No – kao i gotovo svim duhovnim pojavama – korijeni se te pojave mogu pronaći već u Svetom pismu. Dok su Židovi iščekivali dolazak mesijanskoga kralja koji će ih silom izbaviti od političke potlačenosti, Izaija je s radošću naviještao da sva nada u vječni mir pravednosti počiva u rođenju jednoga djeteta. Zašto se nadu i danas može najbolje razumjeti promatranjem djeteta, otkrila nam je teologinja dr. Branka Gabrić, znanstvena suradnica na Katedri za teološku etiku i moralnu teologiju Sveučilišta »Julius Maximilian« u Würzburgu te autorica rada »Dijete kao metafora nade u svijetu koji stari«, nedavno objavljena u časopisu »Crkva u svijetu«.
Dijete je nositelj baštine prošlosti, ali i nada za vremena koja dolaze, sažima dr. Gabrić. »U svakom djetetu otvara se nada nečega potpuno novoga, još neviđenoga. Ali povrh toga djeca su na osobit način metafore teologalne kreposti nade jer otvaraju srca roditelja prema onome što nadilazi ovaj svijet. Svaki roditelj u dubini svoga srca želi da njegovo dijete živi sretno, ispunjeno, i to zauvijek.
»Krist se sjedinio i sa svakim embrijem, fetusom, novorođenim djetetom – i upravo taj dio njegova života može utoliko biti izvor milosti ukoliko se više u molitvi udubimo i u duhovnosti istražimo dubine otajstva Božjega utjelovljenja i postojanja u svim razvojnim stadijima čovjeka«
A to je ono što kršćanska krjepost nade govori o vječnosti s Bogom.« Ipak, dijete i djetinjstvo imaju svoj nedokučivi misterij. »Iako ih pokušavamo što bolje razumjeti, primjerice na području razvojnih znanosti, ipak nam još mnogo ostaje nedokučivo. Ta nas nedokučivost katkada vodi do toga da im se na zdrav način divimo i s ljubavlju ih poštujemo. Upravo to iskustvo – da je dijete u svojoj razigranosti ili interesantnim pitanjima upućenima odraslima još uvijek maleni misterij – zapravo pomaže ukazati na krjepost teološke nade: jer ni nju ne možemo potpuno obuhvatiti ni ‘izmjeriti’«, primjećuje sugovornica.
Iako je u teologiji kao jednoj od brojnih »domena odraslih« djetinjstvo kroz povijest imalo marginalno mjesto, dr. Gabrić ističe da je nauk o Božjem utjelovljenju crkvene mislioce od prvih vremena usmjeravao i na djetinjstvo. »Dok su se onovremena znanstvena saznanja o početku života razlikovala od današnjih, ipak nitko od značajnih teologa nije sumnjao da se Bog utjelovio i čovjekom postao od samoga začeća. Ta svijest i vjera otvara dotad nemjerljiv prostor vrijednosti početka ljudskoga života – toliko da već sv. Irenej piše kako je Bog došao spasiti sve kroz sebe te je zato ‘prošao kroz svaku dob: postao je dojenče za dojenčad, time posvetivši dojenčad; postao je dijete za djecu, time posvetivši one koji su u tom uzrastu’. Crkva se od početka odlikovala jasnim zalaganjem za živote onih najmanjih i tako razlikovala od cjelokupnoga društvenoga miljea mediteranskoga okruženja.«
Upravo zato valja i osloboditi mjesta djetinjstvu u svratištima suvremene duhovnosti i teologije. »Crkva nas stoljećima poziva da razmatramo o sjedinjenju vlastitih patnji s umirućim Kristom na križu, što je veliki izvor milosti i suobličenja s njime napose u trenucima patnje i boli. Međutim, Krist se sjedinio i sa svakim embrijem, fetusom, novorođenim djetetom – i upravo taj dio njegova života može utoliko biti izvor milosti ukoliko se više u molitvi udubimo i u duhovnosti istražimo dubine otajstva Božjega utjelovljenja i postojanja u svim razvojnim stadijima čovjeka.
Upravo u okolnostima u kojima živimo, gdje su djeca često neželjena ili žrtve raznih negativnih iskustva, razvijanje duhovnosti fokusirane na utjelovljenje samoga Boga moglo bi biti i izvorom iscjeljenja i posvećenja brojnih malenih i njihovih najbližih«, smatra sugovornica.
Međutim, dolazak djeteta na svijet danas češće od radosti uzrokuje tjeskobu, ako ne i očaj, te nije rijetko da se i pobačaj opravdava beznadnim stanjem pojedine obitelji ili čitavoga svijeta. »Tu se također otvara pitanje: razmišljamo li kao kršćani da je dijete vrijednost u sebi? Da je svaki nerođeni život vrijednost u sebi? Da njegovo postojanje i vrijednost ne ovisi o tome kako se mi osjećamo? Jer ako na osobnoj, obiteljskoj ili društvenoj razini počnemo uspoređivati rođenje već začetoga djeteta s drugim stvarima, osjećajima, brigama, u samoj percepciji stvarnosti zaboravljamo da je datost djeteta neizmjerno veća. Svakako, to ne isključuje odgovoran pristup objektivnim problemima, pa i strahu, brigama i svim ostalim poteškoćama.«
Strah i brige reflektirani u visokoj prevalenciji problema s mentalnim zdravljem danas ne zaobilaze ni djecu i mlade – one u kojima je još i sv. Toma Akvinski prepoznao osobe najotvorenije krjeposti nade. Stoga se pitanju manjka nade među mladima u posljednjim godinama počelo pridavati više pažnje i u teološkim krugovima. »Nisam sigurna da bih mogla reći koji su sve duhovni korijeni krize nadanja kod mladih i jesu li oni samo duhovne vrste, ali voljela bih razmišljati o tome kako raditi na izgradnji kulture nade. I providonosno je da je upravo pokojni papa Franjo proglasio cijelu ovu jubilarnu godinu jubilejem nade. Izgradnja takve kulture zahtijevala bi aktivan rad na svim razinama – od svijesti u obitelji, u kontekstu odgoja djece, preko perspektive škola, pa sve do Crkve«, zaključuje dr. Gabrić.
