PRIMARIJUS TOMISLAV ŠUŠNJAR, SPECIJALIST DJEČJE KIRURGIJE U KBC-u SPLIT »Crkva nam opet treba postati stožer«

Snimio: V. Čutura | Primarijus Tomislav Šušnjar
»Daju nam samo loše vijesti. Kako reče jedan moj prijatelj u aforizmu: ‘Kad ne čitaš novine, neinformiran si, a kad čitaš, onda si dezinformiran.’ Zato čitam samo Glas Koncila.«

O stanju u današnjem društvu i zdravstvu koje doživljava brojne promjene govori hrvatski branitelj splitski specijalist dječje kirurgije primarijus mr. Tomislav Šušnjar, dr. med. Rođen je u Posušju, a ostao je bez otca nakon 1. razreda osnovne škole, tako da je s majkom ostalo sedmero djece. Nakon gimnazije u Posušju završio je Medicinski fakultet u Zagrebu te obavio i pripravnički staž. Po stažiranju vratio se raditi u Posušje, no započeo je rat u BiH pa je išao kao liječnik HVO-a na teren. U travnju 1993. prijavio se u postrojbu IX. bojnu HOS-a u Splitu, gdje je proveo godinu dana kao njihov prvi i posljednji liječnik. U travnju 1994. počeo je specijalizaciju iz dječje kirurgije, što i danas radi. Magistrirao je i dobio primarijat. Godine 1997. oženio se i sa suprugom Tatjanom dobio četvero djece: Luciju, Nikolu, Luku i Andriju. »To je moj najveći uspjeh, samo neka im Bog da zdravlje, a kako su nas učili naši stari, za sve drugo neka se sami izbore.«

»Živjeli smo za te susrete«

»Stigli smo do točke da je čovjek izgubio samoga sebe, tako da smo u ime neke nove ideologije (rodne) počeli gubiti i spol i obitelj i osobnost. Ljude smo pod navodnom zaštitom osobnih podataka počeli zapisivati i prozivati po brojevima. Ne znam kamo će nas to odvesti. Nadam se i vjerujem da će nas providnost Svevišnjega očuvati od ovih sotonskih podvala. Volim citirati Eduarda Galeanoa, koji kaže da živimo u svijetu u kojem su sprovodi važniji od pokojnika, u kojem su svadbe važnije od ljubavi, u kojem je izgled važniji od pameti. Živimo u kulturi ambalaže koja prezire sadržaj.«

»Volim citirati Eduarda Galeanoa, koji kaže da živimo u svijetu u kojem su sprovodi važniji od pokojnika, u kojem su svadbe važnije od ljubavi, u kojem je izgled važniji od pameti. Živimo u kulturi ambalaže koja prezire sadržaj.«

Osvrćući se na svoje djetinjstvo i ulogu Crkve u odgoju, prim. Šušnjar kaže: »Nakon smrti otca, kad sam krenuo u drugi razred, počeo sam ministrirati. To je trajalo do kraja osnovne škole. Tako sam cijelo to vrijeme, uz nedjeljnu, išao svaki utorak na jutarnju misu. U 6. razredu išao sam svako jutro na misu pa sam za nagradu od voditelja ministranata pok. fra Vlade Lončara dobio molitvenik, što me jako obradovalo. Pred kraj osnovne škole za župnika u Posušju došao je fra Jozo Zovko, koji nas je vodio i držao nam vjeronauk. Ostavio je velik pečat na cijelu tu generaciju. Kad smo bili 7. razred, izabrao je jednu grupu nas i pripremao za vjeronaučnu olimpijadu Kraljice Jelene te smo na razini svih biskupija bivše države osvojili prvo mjesto. Za nagradu smo trebali ići u Rim, no nešto se zakompliciralo pa smo otišli tjedan dana na more u samostan u Slanom. Za vrijeme studija redovito smo išli na vjeronauk. To je bilo vrijeme kada smo hrlili u crkvu slušati pok. Tomislava Ivančića, a potom i pok. fra Zvjezdana Linića. To su bili lijepi dani kad sam kroz mise i te vjeronauke, koji su bili tako nadahnuti, uistinu osjećao da me prožima Duh Sveti. Osjećala se Božja blizina u tim molitvama, pjesmama i propovijedima. Živjeli smo za te susrete.«

Na saslušanju zbog propovijedi
Po završetku 3. razreda gimnazije, preko ljeta, sa školskim je kolegom išao raditi k njegovu otcu u Berlin. »Naknadno je došao i moj pokojni brat pa smo jedne nedjelji išli posjetiti jednoga rođaka. Dao nam je jednu originalnu kasetu proslave trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata u Rimu, u Zavodu sv. Jeronima, pod geslom ‘Tebe Boga hvalimo’. Propovijed je održao tadašnji glavni urednik Glasa Koncila Živko Kustić. To je bila epohalna propovijed u kojoj je Kustić propovijedao tako nadahnuto i snažno, iz srca i duše o Hrvatskoj i Hrvatima da još i danas nisam čuo takvu propovijed. To je bila budnica 1979. u kojoj je izrekao da hrvatski narod ima svoj jezik, povijest i kulturu i da je prihvatio Katoličku Crkvu kao majku i učiteljicu. Majku koja je očuvala sve naše uspomene i prošlost; učiteljicu koja nas je učila moliti, pisati i raditi. Ne da nas porobi, kako su neki pričali, nego da nas oslobodi i stavi u krilo Majke Crkve. Naravno da je takvo odrješito i jasno javno propovijedanje o Hrvatima i Hrvatskoj smetalo tadašnjoj jugokomunističkoj vlasti. Tu sam kasetu ponio sa sobom na studij i često bih je poslušao. Jednom kad nas je bilo više u sobi, pustio sam tu propovijed, i to dosta glasno. Nekoliko dana nakon toga bio sam pozvan u policijsku postaju u Zagrebu na ispitivanje. Redovito bi se našao netko tko bi prenio službama što smo pričali. Ne mogu se svega sjetiti, ali bilo je dosta pitanja: odakle kaseta, zašto sam to glasno puštao, da im donesem tu kasetu, da ne bih smio to više puštati jer ću morati zbog toga odgovarati. Rekao sam im da je čovjek koji je to propovijedao još živ i zdrav i da mogu njega pitati zašto je on sve to tako govorio. Pustili su me s prijetnjom da to više ne radim. Naravno, nisam ih poslušao, nego sam odmah otišao k vlč. Kustiću. Ispričao sam što se dogodilo. Odgovorio mi je: ‘Moj sine ili moj momak, reci ti njima da ti nemaš s tim ništa i ako imaju što u vezi s time pitati neka dođu k meni pa ću im ja sve objasniti. Budi miran i ako te slučajno budu ponovno zvali zbog toga, pošalji ih k meni.’ Otišao sam zadovoljan. Nije to bilo jedino ispitivanje. Bilo je toga još i ne mogu se sjetiti svega. Kad bi bili neki tulumi, obvezatno bi se pjevalo ‘Marjane-Marjane’, ‘Vila Velebita’, ‘Ustani bane’ i redovito bi se išlo na ispitivanje. Tako se sjećam kad smo bojkotirali hranu u studenskom domu, kad sam došao kući u Hercegovinu, dobio sam poziv za ispitivanje, a ispitivao me inspektor iz Nevesinja. Bilo pa prošlo, hvala Bogu, bez bitnih posljedica.«

 

Kaje se za grijehe, ali čini najviše!

Komentirajući današnje stanje, prim. dr. Šušnjar navodi: »Crkva je kao i neke druge institucije ranjiva jer je satkana od ljudi koji su proizišli iz naroda kojemu pripada. Tako je Ivan Pavao II. molio oprost za grijehe počinjene u ime Katoličke Crkve, a papa Benedikt XVI. 2010. tražio je oprost za zlostavljanu djecu, što isto čini i naš današnji papa Franjo. To su svakako sporadične pojavnosti unutar Crkve koje su za svaku osudu, međutim Crkva s druge strane čini toliko dobra u smislu socijalnoga (Caritas), kulturnoga, edukativnoga (razne školske ustanove), misijskoga i inoga djelovanja, što će se rijetko čuti u današnjim medijima. Daju nam samo loše vijesti. Kako reče jedan moj prijatelj u aforizmu: ‘Kad ne čitaš novine, neinformiran si, a kad čitaš, onda si dezinformiran.’ Zato čitam samo Glas Koncila. Djelovanje Crkve u Hrvata kroz povijest, unatoč tomu što je Katolička Crkva međunarodna, zasigurno je imalo odlučujući utjecaj na čuvanje identiteta, tradicije i svijesti o pripadnosti svomu narodu. To se posebno odnosilo na područje nekoć središnjega dijela hrvatskoga kraljevstva, tj. Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su Hrvati, jedini izvorni narod toga dijela domovine, spali na ostatke ostataka, zbog nasrtaja Osmanlija i njihovih slugu, ali i današnjega iseljavanja. Moramo istaknuti da su franjevci bili ti koji su ostali sa svojim narodom i dijelili njegovu sudbinu, primjerice fra Didak Buntić, koji je prije I. svjetskoga rata učinio jako puno u opismenjivanju toga naroda, a poslije rata u vrijeme gladi spasio je oko 17 000 djece iz Hercegovine koju je smjestio u Slavoniju. Danas, u slobodnoj domovini Hrvatskoj, ali i u BiH, djelovanje Crkve u Hrvata bi, po mojem skromnom mišljenju, trebalo biti opet dio borbe za ostanak i opstanak. Sada na drugi način. Narod nestaje i iseljava se, ne više zbog totalitarne represije, nego iz različitih drugih razloga, ali najviše zbog nepravde. Crkva bi trebala još više biti nazočna među mladima, ali ne epskim, usudio bih se reći bezličnim propovijedima, litanijama bez kraja… nego savjetima kako se nositi sa suvremenim izazovima i globalnim nasrtajima. Crkva nam opet treba postati stožer na koji možemo računati, na koji se možemo osloniti.«

Najvažnije je pitanje opstanka

»Mnogi su narodi prošli višestoljetnu sudbinu našega naroda, ali nisu uspjeli stvoriti državu, zbog čega im prijeti nestanak. Ni mi nismo bili daleko od toga, ali zahvaljujući žilavosti našega čovjeka i Božjom providnošću, iako u krvi, uspjeli smo obnoviti svoju državu nakon puno stoljeća. Danas nakon gotovo 30 godina u slobodi čini se da pitanje opstanka nikada nije bilo važnije.

»Mi liječnici, ali i svi dobronamjerni ljudi, trebamo se boriti za istinu, za našu krvlju stečenu državu, za naše obitelji i naš tradicijski odgoj djece utemeljen na Božjim i prirodnim zakonima. I neka se ne zavaravaju, mi ćemo uspjeti!«

Katastrofalna natalitetna politika, odlazak mladih i cijelih obitelji u druge zemlje, veći broj umrlih od rođenih i u tom svjetlu promicanje istospolnih veza, nametanje tzv. Istanbulske konvencije sa svime što ona nosi, zasigurno ne će povećati natalitet. Slutim zbog toga tragediju našega naroda koja bi se mogla dogoditi. Bože daj da griješim. Liječnik zasigurno ne može puno pomoći, osim u svom lokalnom okružju, ali svi, baš svi moramo učiniti sve što je u našoj mogućnosti za opstanak našega naroda. Treba paziti na stupove društva. Kada su ‘nevidljive’ sile uspjele namjerno izostaviti i zabraniti uvođenje sintagme o kršćanskim europskim korijenima u dokumentima EU-a, znali smo koji će svjetonazor postupno prevladati među državama stare Europe, ali i čitavoga zapadnoga svijeta. U početku su postupno, a kasnije naglo, pa i prisilno počeli uvoditi tzv. rodnu ideologiju, koja je davno planirana od komunističkih klasika. Danas u zemljama koje su je usvojile ima snagu zakona, ali nadnacionalnoga, zakona koji je iznad ustava ‘zarobljene’ zemlje. Naravno, kako je to običaj globalističke politike, predstavljaju se zaštitnicima žena, a ono što promiču, tj. rodnu ideologiju, digli su na razinu dogme. Ako ne smijemo propitivati, ne složiti se, pokušati očuvati svoje uvjerenje, običaje, tradiciju, identitet, zar se ne rađa novi totalitarizam, diktatura? Svi koji se ne slažu s nametnutom tzv. Istanbulskom konvencijom su konzervativci, zaostali, ognjištari, katolibani, jurišnici konzervativne revolucije.«

Geni »XY« i »XX« genetska su obilježja zdravoga stanja

»Nametanjem protuprirodnih zakona i stajališta, rušenjem temeljne sastavnice svakoga društva – obitelji, relativiziranjem sve do negiranja spola u čovjeka, nametanjem odgoja djeci suprotno prirodnim zakonima, htijenju roditelja, tisućljetnim običajima i tradiciji, približavamo se društvu Sjeverne Koreje, odnosno komunizmu kojega smo se jedva oslobodili. Crkva, kao zaštitnica tradicije i Božjih i prirodnih zakona, ponovno se napada agitpropovskim metodama, ali i znanost koja ne ide u korist ideoloških postavaka. Vlastodršci osuđuju, spočitavaju i tvrde da Sveti Otac, Hrvatska biskupska konferencija, brojni intelektualci i znanstvenici, čini se, ne razumiju što piše u Istanbulskoj konvenciji. Mi smo sretni da nas još ne uhićuju ili ponešto još gore. Kao liječnik mogu s punom odgovornošću reći da medicinska znanost ne poznaje postojanje roda, nego samo ženski i muški spol. Ljudska seksualnost funkcionira kao binarno, biološko i objektivno svojstvo. Geni »XY« i »XX« genetska su obilježja zdravoga stanja, a ne nekoga poremećaja. Na toj je činjenici opstalo čovječanstvo. Pogrješke u genomu s fenotipskim posljedicama izrazito su rijetke i to spada u područje liječenja.

Rušenjem obitelji, zagovaranjem protunaravnih zajednica, slabi se i obrambena moć države. Nije li to nekomu upravo cilj? Komunistički stratezi i ne znam koje još snage, uvijek su bili protiv obitelji i tradicije te identiteta i nacije… Oni su internacionalisti, a u svim kriznim stanjima nisu bili uz svoj narod, nego uz neka druga središta moći. Zato im smeta jaka pobjednička Hrvatska vojska, zato im smeta Crkva u Hrvata koja nam je očuvala identitet i našu vjeru, zato im smeta obitelj. Posebno su se posvetili indoktrinaciji djece i mladeži, a posebno u odnarođivanju i nametanju protunaravnih zakona. Mi liječnici, ali i svi dobronamjerni ljudi, trebamo se boriti za istinu, za našu krvlju stečenu državu, za naše obitelji i naš tradicijski odgoj djece utemeljen na Božjim i prirodnim zakonima. I neka se ne zavaravaju, mi ćemo uspjeti!«

IZVORGlas Koncila br. 6/2019.
Prethodni članakZAŠTO JE »EL MUSICANTE« DRUGAČIJA ŠKOLA GITARE Pastoralna ljubav župe i gitare
Sljedeći članakUZ SPOMENDAN HRVATSKOGA MUČENIKA BL. ALOJZIJA STEPINCA Nadbiskup Stepinac na udaru karikatura