KAKO JE UMIROVLJENI SVEĆENIK DOVEO OBITELJ DO DOMA Stari bijeli kombi i njegov vozač imaju još snage pomagati ljudima

Svećenik u miru Marko Bubalo
Snimila: S. Kraljević | Svećenik Marko Bubalo u kombiju kreće u pastoralnu »akciju«

»Moramo konačno učiti voljeti ljude«, neprestano poručuje i svojim djelima to pokazuje svećenik u miru Marko Bubalo koji živi u župi sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima, iako više »živi« u svom bijelom kombiju po kojem ga svi znaju. »Bavim se onim što mogu«, skromno kazuje i pojašnjava: »Dvije su stvari koje nosim u sebi i naglašavam. To su sakramenti, posebno sakrament ispovijedi i propovijedanje, a drugo jest karitativni rad. Svećenika u mirovini uspoređujem s centralom gdje je veliko jezero i brana. Kod mene ima brana, ali nema vode u jezeru, dakle, ta fizička snaga je slabija, ali ono što je ostalo, poput paste za zube kad ostane malo u onoj košuljici, ja to još cijedim kako bih iskoristio za dobro ljudi zato što volim ljude jer je moj svećenički moto: ‘Za sve ljude koje sretneš, uvijek imaj ljubav.’ Pokušavam živjeti ono što sam naučio od svoje majke, a sada kada više nisam župnik, kada se ne brinem više o vodi, struji, materijalnim obnovama crkve, imam više vremena za aktivnosti koje sam uvijek nosio u duši i koje su mi bile najdraže. Mislim da ne postoji svećenička mirovina, ona klasična kao mirovina civila. I dalje ustajem u 6 sati, legnem u 21 sat i cijelo to vrijeme iskoristim u razne svrhe za dobro ljudi i za molitvu i za prijatelje i za ono što želim – dijeliti sakramente. Puno ispovijedam. Za mene je o. Ilija Sudar rekao da sam strastveni ispovjednik u Vinkovcima. To mi nekako laska. I jesam.«

Ne treba se stidjeti sirotinje

Zaštitni je znak svećenika Bubala bijeli kombi. »Od 1991. godine vozim kombi, uz auto koji sam imao. Mene svi znaju po kombiju. Kad dođu u dvorište, a nema kombija, odmah pitaju gdje je velečasni. Tako je bilo i dok sam bio župnik. I djeca se posebno raduju kombiju kad ih provozam, odvezem na sladoled, prije i na kupanje, sad nešto manje. Kombi služi da bih mogao prevesti ljude, ormar, peć, šljunak, brašno, robu, letve, željezo, sve što može stati u nj i uvijek je u funkciji. Mislim da ne prođe dan da baš ništa nisam s njim napravio.«

»U toj je obitelji troje djece. Mi se borimo za demografsku obnovu pa se idemo onda brinuti o tome što imamo. To su danas-sutra tri nove obitelji, najmanje devetero djece dakle, treba ih školovati, pokazati da je ovo njihova domovina, da ih volimo. Hoćemo da se rađa, a ovo što imamo ili se odseli ili ih ne školujemo ili im ne dajemo neke uvjete, umjesto da kažu: ‘Kako se moja domovina brine za mene, moja vlast.’ Mene nekad stvarno boli duša da nismo stvari poredali kako treba«, rekao je svećenik Bubalo.

A dobra djela čini svakodnevno, i to ljudima u potrebi u Vinkovcima i izvan njih. Među njima je peteročlana obitelj kojoj je pomogao pronaći kuću u Oroliku u općini Stari Jankovci i osposobiti je za život. U Vinkovcima se zauzeo i pomogao udovici s trojicom sinova. »Gospođa vrlo teško živi. Skromna je žena, pobožna vjernica, samozatajna i kad joj dajete, ne će uzeti, ali je bila prinuđena biti ponizna da to uzme. Više od 21 osobe bilo je angažirano da bi se uništeni stan obnovio. Kupljeno je sve za stan: ormari, tri kreveta, trosjed, prozori. Obojili smo kadu, uredili hodnik, stavili laminat. Tri smo dana krčili, odvozili nepotrebno i onda ga uredili. Krevete su kupili dvije cure i jedan dečko, uz sudjelovanje još dvoje ljudi. I o. Sudar je bio vrlo aktivan, radio je i novčano je potpomogao kad smo trebali nešto kupiti. Ona je nama dala tri sina, a mi njoj ne možemo pomoći?«, rezolutan je taj slavonski karitativac.

Poručuje da se ne treba stidjeti sirotinje. »Sirotinja je naša savjest, sirotinja će nam suditi. Ne će nama Isus suditi.« Pomogao je i samcu iz Korođa kojemu je izgorjela kuća te samohranom otcu iz Tordinaca s djetetom s posebnim potrebama kojemu je sad uređen i namješten stan.

»To je nevjerojatno vrijedan i dobar svijet«

Obitelj iz Orolika posebno mu je draga. »Mislio sam: težak je to zalogaj. Sad sam u mirovini, nemam nekih velikih poznanstava, ali rekoh si: to što imam, podijelit ću, pitat ću. I dao sam se u akciju. Suprug je invalid i teško hoda, žena je krasna, bore se, čine što mogu, stanuju u malom prostoru. Vrlo sam osjetljiv na tuđu muku i molio sam Boga da mi pomogne. I onda sam našao jednu, pa još jednu i još jednu gospođu. Ti ljudi teško su živjeli, neljudski, ali su živjeli. Suprug je neko vrijeme raznosio pizze po Vinkovcima, ali i to je nestalo, ali ostala je nada u Boga i u dobre ljude. Jednom prilikom jedna gospođa mi je javila da u Oroliku postoji kuća – slabašno opremljena, nije imala ništa osim zidova, prozori su bili slabi, onda sam uz pomoć prijatelja donio nešto posuđa, pa bojler… Kad god sam došao, oni su krčili. To je nevjerojatno vrijedan i dobar svijet. Oni su svojim rukama napravili više negoli što košta ova kuća. I zato sam zadovoljan jer oni nisu došli kao gotovani, nego su rekli: ‘Mi ćemo raditi i raditi samo da imamo svoj prostor.’«

Svoju i obiteljsku priču ispričao je otac obitelji koji je rođen s iščašenim kukovima, koje je u mladosti operirao. »Desni kuk nije nikako dobar, jako je iščašen i traži se plastična kost, međutim odgađam dokle god mogu. Radio sam svašta, živjeli smo kod mojih roditelja, bio sam gotovo osam godina podstanar u Vinkovcima i plaćao sam veliku najamninu i režije, a od socijalne pomoći to nismo više mogli. Na kraju smo završili na ulici pa su nas primili roditelji moje supruge u Ceriću. Živjeli smo u ljetnoj kuhinji 3 x 3 gdje nije bilo vode, WC-a. Nakon neuspjelih pokušaja traženja kuće kum je pokrenuo priču preko redovnice i tako smo došli do svećenika Marka Bubala.«

»To su danas-sutra tri nove obitelji«

Kuća se vodila kao devastirana. »Sve smo uz pomoć vlč. Marka uspjeli. Bio je uporan i da njega nije bilo, ne bismo dobili kuću. Živjeli smo u mraku. Jedan susjed je dao struju, ali ni to ne ide u nedogled. Imali smo jednu sijalicu. Djeca su učila, pisala domaće uratke pod lampama«, prepričavaju supružnici. Struju su dobili i zajedno sa svojim roditeljima djeca su zadovoljna.

»U toj je obitelji troje djece. Mi se borimo za demografsku obnovu pa se idemo onda brinuti o tome što imamo. To su danas-sutra tri nove obitelji, najmanje devetero djece dakle, treba ih školovati, pokazati im da je ovo njihova domovina, da ih volimo. Hoćemo da se rađa, a ovo što imamo ili se odseli ili ih ne školujemo ili im ne dajemo neke uvjete, umjesto da kažu: ‘Kako se moja domovina brine za mene, moja vlast.’ Mene nekad stvarno boli duša da nismo stvari poredali kako treba«, rekao je svećenik Bubalo.

Supružnici ističu da nikada ne će zaboraviti dobro srce svećenika Marka i svih koji su još pomogli. »Vlč. Marko nam je puno pomogao i ne možemo to zaboraviti. Sad uhranimo koje pile, svinju, radimo bašču. Zima nam je bila katastrofa jer treba izdržati s pet metara drva. Ložimo samo navečer kad smo svi na okupu kako bismo se malo ugrijali i naložimo malo i djeci u sobi«, govori u suzama majka obitelji koja sada sa svojom peteročlanom obitelji živi na kućnoj adresi dr. Franje Tuđmana 50 u Oroliku i nada se da će se iznaći neko rješenje za novom stolarijom jer kroz ovu staru jako puše, a negdje nemaju ni sva prozorska krila.

»Kad se ljude voli, nalazi se način, buši se, kopa se, gleda se što i kako, ma i svoju deku može dati ako tko ima tri… Kad me obitelj u Oroliku dočeka u kući, na prozoru ili kapiji, za mene je to velika stvar. Nisu samo tako rekli: ‘Eto sad smo dobili kuću i briga nas.’ Oni su čak previše zahvalni. Djeca će biti sutra nešto u ovoj Hrvatskoj pa će reći kako se netko iz Crkve, uz Božju pomoć jer voli čovjeka, zauzeo za njih«, riječi su svećenika Bubala.

IZVORGlas Koncila br. 12/2017.
Prethodni članakDOSTOJANSTVENO STARENJE Jesmo li zaboravili na starije osobe?
Sljedeći članakGLIFOZAT – HERBICID KOJI VJEROJATNO UZROKUJE RAK Oboljeli Amerikanci tuže moćnu tvrtku