»Kad brojim po sebi u 75. godini, još je mogao na zemlji Bogu služiti 20 godina. Odradio je dobro svoj zemaljski dio, neka se razveseli nebeskom bogoslužju: bio je radostan bogoslužnik. (…) Njegova prisutnost u ‘Glasu Koncila’ značila je mnogo više nego li se to izvana moglo ocijeniti. Njegovao je živo ‘Sentire cum Ecclesia«, štoviše ‘Sentire Ecclesiam’. I u najtežim nedoumicama i napetostima, koje su u takvu poslu neizbježne, unosio je smirenost svoje duše u Bogu ukorijenjene. (…) On zna koliko sam ga osjećao prijateljem, koliko sam se osjećao njime podržanim«, napisao je o. Bonaventura Duda o don Luki u izrazu sućuti Dubrovačkoj biskupiji nakon njegove smrti. A upravo taj veliki manji brat hrvatskoga naroda bio je neizravno zaslužan što je Andrija Žic dobio priliku postati suradnikom Luke Depola. Zapravo, riječ je bila o »bodulskom trokutu« jer o. Duda bio je kum gluhoga akademskoga slikara Ive Fanuka iz Omišlja, koji je već surađivao s prvim urednicima »Glasa Koncila« Vladom Pavlinićem i don Živkom Kustićem pa je u taj krug uveo i svojega prijatelja Andriju, nadarena za enigmatiku i pisanje. Tako se od tih dana 1966. i on povezao s »Glasom Koncila« i tek pokrenutim »Malim koncilom«, ali i s fra Bonaventurom, koji mu je postao ponajdražim ispovjednikom s obzirom na hendikep gluhoće.
DON LUKA DEPOLO rođen je 27. siječnja 1942. u Korčuli, u obitelji Špira i Frančeske (uz sestru Mariju). Umro je nenadano 10. kolovoza 1998. u dubrovačkoj bolnici. U rodnom gradu maturirao je 1960., a iste godine upisao je Teološki fakultet u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 4. prosinca 1966. po rukama biskupa Josipa Lacha. Već kao student iskazao je višestruku darovitost pišući reportaže i vijesti za »Glas Koncila« te ga je njegova Dubrovačka biskupija spremno pustila da djeluje u Zagrebu, u novinarskoj službi naviještanja riječi Božje. Don Luka je postao član uredništva »Glasa Koncila« (u kojem je ostavio neizbrisiv trag u rubrici »Braća naša zaboravljena«) te od 1974. glavni urednik »Maloga koncila«. U taj dječji vjerski list unio je cijeloga sebe, postavši u gotovo 25 godina urednikovanja njegov »zaštitni znak« te dovevši na njegove stranice kao suradnike i misionare o. Antu Gabrića i Majku Tereziju. S Mijom Gabrićem pokretao je i sudjelovao u nizu »Makovih« pothvata, od Vjeronaučne olimpijade i nagradnih »Tribus« putovanja do čokoladica s likovima svetaca »Maki«. Kao član Vijeća za katehizaciju dao je doprinos hrvatskoj katehetici, a objavio je više vlastitih naslova, među kojima se ističu »Isus s bombonima«, »Bog te ljubi«, »Gorući grm«… Pisao je tekstove za Makove mjuzikle, a sklon poeziji često je pisao (pod pseudonimima) i za druge listove. Uredio je više knjiga drugih autora te bio među prvima koji su krenuli u naviještanje radosne vijesti preko radiovalova, u emisijama »Mali radio-vjeronauk« i »Priča za laku noć« HRT-a te u jutarnjim razmatranjima »Hvaljen Isus i Marija« Radio-Sljemena. Uza sve to bio je duhovnik sestara milosrdnica (čije je gostoprimstvo uživao živeći u Frankopanskoj) te nezaboravni dušobrižnik i tješitelj tolikih bolesnika, istinski svećenik.Tako je Andrija Žic na određeni način »dočekao« don Luku u »Malom koncilu« jer prvotnu je suradnju već ostvario s fra Gabrijelom Đurakom, nakon čije je smrti 1974. na uredničko mjesto došao Depolo. Srdačan i duhovit, don Luka je stoga znao za Andriju govoriti da je »praotac Maka«, a kako su obojica u sebi uvelike »sačuvala dijete«, njihova je suradnja tekla glatko i poletno, uz obostrano razumijevanje. Osim zagonetačkoga talenta, don Luka je brzo otkrio i druge Andrijine darove te mu je s punim povjerenjem donosio strane katoličke dječje časopise da iz njih prevodi i prilagođava najzanimljivije sadržaje te mu je pružio priliku za samostalno pokretanje i vođenje mnogih rubrika, sve do »Blaževe pošte«. Andrija pak, duboko zahvalan na tome, nakon smrti glavnoga urednika, skriven iza »Makova« junaka, pisao je djeci: »Don Luka je bio moj ‘glavni’, ali nikad me za uho nije povukao, on se ni na koga nije znao ljutiti. Meni je malo nelagodno kad znam da on više neće čitati moje odgovore prije nego idu u tisak, da bi me upozorio ako sam negdje pogriješio ili bio previše bezobrazan.«
I dok je don Luka, sa svojim širokim kretnjama i velikom »doktorskom« torbom, bio svojevrstan »hodajući Mak«, Andrija Žic ostao je skrovit, anoniman suradnik, unatoč brojnim ispisanim stranicama. Ne samo zato što u komunističko doba čak ni u Savezu gluhih nije bilo poželjno pokazati se kao suradnik »klerikalnih novina«, nego i zbog gluhoće koja ga je u socijalnim kontaktima s »čujućima« učinila sramežljivijim. Tako je njegova suradnja s »Malim koncilom«, i prije pojave računala, uvelike bila »na daljinu«. Točnije, umjesto u uredništvo, svoju je suradnju Andrija Žic (ili članovi njegove obitelji) – s pratećim pisamcem donosio na portu samostana sestara milosrdnica u Frankopanskoj, gdje je don Luka bio »dragi podstanar« gotovo sve dane svećeništva i u čijoj je crkvi slavio mise s neponovljivim propovijedima za djecu, bolje rečeno »s djecom«. Na istoj porti od redovnica »makovica« podizao bi što je don Luka ostavljao za nj.
Danas zvuči nestvarno podatak da je »Mak« – u doba kad je 1991. na znanstvenom skupu o katoličkom tisku za djecu i mladež u Budimpešti bio proglašen »čudesnim« dječjim listom, koji pridonosi rastu kršćanske obitelji i »ostvaruje san da se misterij vjere poveže sa svakodnevnim životom« – imao nakladu od stotinjak tisuća primjeraka. Ponajviše zahvaljujući upravo načinu pisanja dvojice junaka našega sjećanja, koji su u tekstove unosili vlastito osjećanje vjere, s dragošću i neposrednošću koje osvajaju. Dobrim dijelom i zato što nisu bili opterećeni »popularnošću« te se Depolo – unatoč velikim novinarskim zadatcima poput praćenja Ivana Pavla II. na prvom dolasku u Hrvatsku – nikad nije osjećao ni nazivao novinarem. Don Lukino »biti svećenik« određivalo je sve ostalo u njegovu življenju. To što je »usput« bio i novinar za nj je bilo tek »dodatno oruđe« za vršenje svećeničke službe.
Prisjećajući se don Luke, nemoguće je previdjeti njegov svakodnevni »put« do »Braće naše zaboravljene«, koji je vijugao po bolnicama, institutima, domovima, utočištima bolesnika i umirućih, kao i onih ometenih u razvoju, koji su ga očekivali željnije no liječnika… Dakako, i tu je lako pronaći vezu s Andrijom Žicom, jer osim što je i njegovoj supruzi nakon srčanoga udara na odjel intenzivne donosio »lijek utjehe«, don Luka ga je zadivio odnosom prema gluhima, što je i zapisao: »Imao je sluha za svakoga, pa i za nas bez sluha, s kojima manje strpljivi lako izgube živce. U ‘olovna vremena’, kad se Mak slagao od olovnih slova, on se u tiskari pretvarao u grafičara pa rame uz rame radio s gluhim slagarima Božom, Stankom i Matijom.«
ANDRIJA ŽIC rođen je 21. ožujka 1929. u Puntu na otoku Krku kao drugo od devetero djece Martina i Kate. U epidemiji meningitisa 1940. godine izgubio je sluh, nakon čega više nije sjeo u školske klupe, ali je kao autodidakt, polažući ispite, završio osnovnu i srednju školu, konačno i Pravni fakultet u Zagrebu. Dulje od 35 godina radio je u Savezu gluhih i nagluhih, za čije je potrebe preveo i priredio više stručnih knjiga i desetke brošura o tematici gluhoće. Bio je urednik i suradnik domaćih listova za gluhe (»Naš glas«, »Sluh«), a zahvaljujući znanju više stranih jezika, surađivao je i u nekoliko engleskih, talijanskih i esperantskih listova. Prve enigmatske radove i pjesmice objavljivao je kao dječak 1940. godine u sarajevskom katoličkom dječjem listu »Vrtić« (izdavač »Katolički tjednik«). Enigmatski suradnik »Glasa Koncila« postao je 1966., a »Kane« od njezina prvoga broja 1970. godine. U »Malom koncilu« pak, gdje je bio suradnik od siječnja 1967., s vremenom je postao autor brojnih rubrika, začetnik »katehetske enigmatike«. Prevodio je i prilagođavao kateheze iz stranih vjerskih časopisa za djecu, pisao priče i stihove, pitanja za vjeronaučna natjecanja, serijale poput stripova o svetcima, a u kontaktnim je rubrikama duhovito i poučno odgovarao na dječja pitanja. O 25. godišnjici »Glasa Koncila« jedini je laik (uz Smiljanu Rendić) koji je od kardinala Franje Kuharića dobio priznanje. Sa suprugom Vjerom, također gluhom od mladosti, imao je dvoje djece te dočekao četiri unuke i dva praunuka prije smrti 5. kolovoza 2013.Između dvojice prijatelja (više po zajedničkom djelu nego stvarnom druženju) svojevrsna poveznica jest i… ognjica, visoka temperatura koja je utjecala na njihove živote.
Andrija Žic od vrućice je u jedanaestoj godini – takoreći preko noći – ostao bez sluha, no poslije je znao kazivati kako mu se čini da je gluhoća, umjesto da ga zaustavi, dala pun zamah njegovu razvoju, želji za čitanjem i učenjem, napredovanjem.
Don Luka Depolo, hodočasteći 25. srpnja 1998. Gospi od Čarskoga Polja, u trosatnoj procesiji po velikoj vrućini, u nepuna tri tjedna podlegao je temperaturi koja ga je zahvatila… Oživotvorivši tako riječi vlastite propovijedi o sv. Vinku Paulskom, da je toga svetca »od silne dobrote i molitve hvatala ognjica Isusa Krista«. »Vjerujemo da je i Lukina temperatura bila znak njegove zaljubljenosti u Krista, znak čista predanja u Očevu volju«, napisali su tada don Lukini roditelji.
