Zbor svećenika sv. Pavla za Istru otvaranje pazinskoga sjemeništa i sjemenišne gimnazije doživio je kao povijesnu priliku da »slavenske« dječake iz drugih, susjednih biskupija privuku u Pazin kako bi na svojem materinskom jeziku mogli slušati nastavu i međusobno komunicirati u sjemeništu. Kako su u to vrijeme i dalje djelovala dva »talijanska« sjemeništa, u Rijeci za Riječku biskupiju i u Malom Lošinju za Zadarsku nadbiskupiju, članovi Zbora obratili su se Komisiji za vjerska pitanja s molbom da poduzme sve što smatra potrebnim kako bi hrvatski i slovenski dječaci iz tih sjemeništa došli u pazinsko sjemenište. Komisija je pozvala ordinarijate Zadarske nadbiskupije te Riječke i Porečke i Pulske biskupije da mladiće kojima je »slavenski« materinski jezik pošalje u pazinsko sjemenište i gimnaziju gdje će hrvatski jezik biti nastavni i odgojni jezik.
U razrede gimnazije upisano tek po nekoliko đaka
Ideju o otvaranju sjemeništa pratila je ideja otvaranja sjemenišne gimnazije s programom državnih klasičnih gimnazija. No put do realizacije programa klasične gimnazije nije bio jednostavan, kao što nije bio jednostavan ni onaj oko otvaranja sjemeništa. Naime, dva dana nakon otvaranja sjemeništa (13. prosinca 1945.), kad se počelo s održavanjem nastave (»krnje obuke«), u sjemeništu su se osim ravnatelja sjemeništa Leopolda Jurce i duhovnika Josipa Pavlišića nalazila još samo dvojica profesora, Milan Defar i Franjo Mohorovičić. Kad je započela nastava, bila su upisana 33 đaka, 15 njih u pripravnicu i 18 u gimnaziju. Pripravnica je, kao što i sam naziv kaže, organizirana kao priprema za upis u redovito gimnazijsko školovanje. Ona je bila određena za učenike za koje se pretpostavljalo, s obzirom na to da su završili talijanske škole, da ne poznaju hrvatski jezik te prije upisa u prvi razred gimnazije trebaju svladati tehniku čitanja i pisanja na hrvatskom jeziku. Nastava je, zbog nedostataka nastavnika, organizirana u tri razredna odjeljenja: pripravnica, niži razredi (od I. do IV.) i viši razredi (od V. do VIII.). U prvi razred upisan je jedan učenik, u drugi razred dva učenika, u treći razred dva učenika, u četvrti razred jedan učenik, u peti razred četiri učenika, u šesti razred dva učenika, u sedmi razred tri učenika, u osmi razred tri učenika. Broj đaka naknadnim je upisom narastao na ukupno 52, a broj se najviše povećao ipak u prvom razredu – ukupno je bilo 25 učenika.
»Zidnu ploču nadomjestili smo školskim klupama«
O teškoćama s kojima se gimnazija suočila na početku svojega rada pisao je o. Berard Ante Barčić: »Krajnje siromaštvo pratilo je i nas. Nismo imali udžbenika, pisaćeg pribora i ploče na zidu. Zbog toga smo se morali snalaziti kako smo najbolje znali. U nedostatku bilježnica učenici su se služili toalet-papirom na koji su ispisivali lekciju. Zidnu ploču nadomjestili smo školskim klupama; postavili bismo dvije klupe, obojene zelenom bojom, tako da su učenici mogli pisati po toj ploči. Negdje koncem siječnja (1946., op. a.) pošao je u Zagreb Božo Milanović i na povratku donio školske udžbenike i pisaći pribor.
Poteškoća je bilo i s jezikom. Svi učenici završili su pučku školu na talijanskom jeziku, a tako i gimnaziju, osim I. razreda koji je sada započeo gimnaziju. Ponekad je trebalo vremena da učenici razumiju neku hrvatsku riječ. Meni se tako dogodio slučaj u VII. razredu. U predavanju je došla riječ škrob. Nikako je učenici razumjeti. Pokušao sam im tu riječ izreći na talijanskom, pa onda na njemačkom. Ali opet nisu razumjeli. Čak su je, kako su mi kasnije pričali, nekako trivijalno shvatili…«
Gimnaziju je 5. svibnja 1947. posjetio i prosvjetni inspektor Petar Ružić. Posjet nije bio vezan uz priznavanje prava javnosti gimnazije. Nazočio je satovima hrvatskoga jezika (u IV. i V. r.), povijesti (V. r.) i prirodopisa (u VII. i VII. r.). Na pitanje kakav je dojam stekao odgovorio je kako je premalo vremena bio da bi dao neki određeni odgovor. Nisu slučajno izabrani baš ti predmeti. Trebalo je vidjeti predaje li se u gimnaziji na temelju nove ideološke paradigme, proglašene znanstvenom ili, ne daj Bože, postoje »srednjovjekovna« neznanstvena odstupanja (»zastranjenja«).
Između političkih teškoća i pada broja sjemeništaraca
Na sjednici Profesorskoga zbora od 9. rujna 1971. odlučeno je da učenici prvoga razreda pohađaju državnu gimnaziju u Pazinu. Od školske godine 1972./73. to će činiti i učenici drugoga razreda, a od 1973./74. i trećega razreda. Nastava se u sjemenišnoj gimnaziji održavala samo za četvrti razred. Novi nastavnik iz latinskoga i hrvatskoga, ujedno razrednik četvrtoga razreda, bio je Antun Hek. Od školske godine 1974./75. i učenici četvrtoga razreda pohađaju državnu gimnaziju u Pazinu, a u sjemeništu slušaju samo vjeronauk, latinski i poneki specijalni predmet. Tako je sjemenišna gimnazija nakon 29 godina djelovanja prestala s radom. Broj sjemeništaraca se iz godine u godinu smanjivao, a u godini 1980. spao je na jednoga – bio je to Lino Zohil, današnji župnik Vrsara. U takvim okolnostima jedino logično rješenje bilo je zatvaranje sjemeništa. Tako je nakon 35 godina plovidbe nemirnim društvenim i crkvenim vodama i sjemenište prestalo s radom, kao jedna od najvažnijih crkvenih i općedruštvenih institucija istarskoga poratnoga vremena.
Pazinski kolegij od devedesetih
Nakon demokratskih promjena i stvaranja samostalne Hrvatske među istarskim je svećenicima sazrijevalo mišljenje da bi reprezentativnu zgradu nekadašnjega sjemeništa trebalo iskoristiti za osnivanje katoličke gimnazije s pravom javnosti. Kad je i zakon predvidio mogućnost privatnih škola, počelo se o tome ozbiljno diskutirati. U proljeće 1992. godine porečki i pulski biskup Antun Bogetić zadužio je mons. Antuna Heka, profesora i posljednjega ravnatelja sjemenišne gimnazije u Pazinu, da se prihvati zadatka osnivanja škole. On je pokrenuo praktične pripreme sa skupinom prosvjetnih radnika, a kontaktirao je i s uglednim osobama iz javnoga života. U jesen 1992. godine osobno je iznio ideju predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, koji je obećao potporu. Predsjednik je 31. siječnja 1993. posjetio zgradu i zajedno s porečkim i pulskim biskupom Bogetićem potpisao povelju o početku obnove zgrade. Budući da je tada u zgradi (šk. god. 1991./92. i 1992./93.), zbog ratnih neprilika, bilo smješteno sjemenište i sjemenišna gimnazija Zadarske nadbiskupije, radovi na obnovi mogli su početi tek 1. srpnja 1993.
Tijekom ljetnih praznika adaptiran je dio zgrade, upisan je potreban broj učenika, pronađen je dovoljan broj profesora i pribavljene su odgovarajuće dozvole. Dana 15. rujna 1993. započela je prva školska godina, a 25. rujna upriličeno je svečano službeno otvaranje, pod zaštitom sv. Josipa i uz Božji blagoslov. Sljedećih školskih godina upisivane su nove generacije tako da se iz godine u godinu povećavao broj učenika, razrednih odjela, zaposlenih profesora i ostaloga osoblja.
O 30. obljetnici Kolegija šk. god. 2023./2024. izneseni su neki zanimljivi statistički podatci. U tih 30 godina, tijekom približno 1050 radnih tjedana i 5250 radnih dana, kroz Kolegij je prošlo ukupno 1812 učenika, od čega je 1519 njih bilo smješteno u učeničkom domu Kolegija. Najviše učenika, njih 252, bilo je u školskoj godini 1997./1998. Službeni naziv škole je Pazinski kolegij – klasična gimnazija. Radi se o privatnoj srednjoj školi s pravom javnosti, a osnivač je i vlasnik Porečka i Pulska biskupija. Škola ima i vlastiti učenički dom u kojem boravi stotinjak učenika tijekom školske godine.
