Béatrix Beck (1914. – 2008.) književnica je letonskoga, talijanskoga i irskoga podrijetla te naturalizirana Francuskinja. U privatnom životu prolazila je kroz ozbiljne teškoće – udala se 1936. za Nauma Szapira, koji je bio ubijen u Drugom svjetskom ratu, a ona je ostala sama s njihovom kćerju te je, da bi preživjele, radila u tvornici, bila model u školi crtanja, domaćica, zaposlena na farmi, spremačica… Pisati je počela vrlo kasno, tek 1948. godine, i to ohrabrena poticajem francuskoga književnika Andréa Gidea kojemu je ujedno bila tajnica. U njezinim ranim romanima prepoznatljivi su autobiografski motivi, među kojima se ističu rat i njegovi razorni učinci, osobni gubitci, potraga za identitetom, vjerska propitivanja te moralne dvojbe koje se očituju kroz unutarnje sukobe i dileme savjesti. Među takvim djelima ističe se roman »Léon Morin, svećenik«, koji je na hrvatski jezik preveo Božidar Petrač, a objavljen je u izdanju Alfe 2025. godine. Za navedeni roman autorica je nagrađena jednom od najprestižnijih francuskih književnih nagrada – Prix Goncourt, a doživio je i nekoliko filmskih adaptacija, od kojih je najpoznatija ona Jean-Pierrea Melvillea s Emmanauelle Rivom i Jean-Paulom Belmondom u glavnim ulogama.
Kad komedijaši odu
Radnja romana smještena je u Francusku, u razdoblje Drugoga svjetskoga rata obilježeno neizvjesnošću, nasiljem i moralnim rasapom. U prvotnim danima okupacije prikazani su talijanski vojnici čija je pojava njihovim promatračima, zbog gotovo karnevalske odjeće s perjanicama, na momente čak djelovala i komično. No dolaskom njemačkih trupa komedijaši nestaju, a atmosfera postaje znatno mračnija. Grad se suočava s cenzurom, represijom, deportacijama i sveprisutnim antisemitizmom. Ulicama patroliraju policijski automobili koji najavljuju redarstveni sat, a svakodnevni život postaje borba za goli opstanak. Hrana se dijeli na bonove, ljudi satima stoje u redovima, a glad povremeno dovodi i do halucinacija: »Jedne večeri sam pomislila da u drvenom ormaru vidim komad kruha. Pružila sam ruku da ga uzmem. Ali to je bila drvena kutija za nakit.«
U takvoj atmosferi pripovjedačica Barny nastoji očuvati vlastiti život i život svoje kćeri dok je ratna svakidašnjica potiče na dublja promišljanja o postojanju Onoga koji jedini može dati smisao sveopćemu besmislu koji je okružuje. Bog kao da je svojim postojanjem, kojemu se na početku romana Barny snažno odupire, nenametljivo provocira. Primjerice, čini to kada obuzeta strahom za vlastito dijete i sama počinje preklinjati za pomoć Boga u kojega još uvijek, kako sama tvrdi, ne vjeruje, istodobno se pitajući komu se uopće obraća: »Preklinjem te, koga? Preklinjem te, što?«
Neprijateljica u ispovjedaonici
Njezin prvi susret sa svećenikom Léonom Morinom bio je osmišljen kao provokacija: »Vjernici i njihovi svećenici izgledali su mi kao izazov. Živjeli su od papirnatoga novca. A meni je trebalo zlato. Voljela bih im reći što mislim. Sinuo mi je bljesak zabave. Ušla bih u ispovjedaonicu da se tobože ispovjedim i ulila bih svoj eliksir u svećeničko uho.« U crkvu ulazi kao neprijateljica, otvoreno priznaje da ne vjeruje i zbog toga očekuje odbačenost. Međutim, svećenik ne reagira onako kako je očekivala: umjesto osude on joj pruža prihvaćanje, prepoznaje njezinu inteligenciju i otvara prostor za međusobni dijalog posuđujući joj pritom knjige kako bi mogli razmjenjivati mišljenja o različitim vjerskim temama. Iz crkve izlazi posve drugačija od one žena koja je u nju ušla s namjerom da se više nikada ne vrati. »Radosti izlaska iz crkve da u nju više nikada ne kročim nadodavala se druga, naizgled nespojiva: radost odrješenja. Žurila sam se, lagana, preciozna, krhka, u svojoj novoj koži, u svojem novom djevičanstvu. Bila sam na oprezu, bojeći se u svakom trenutku da ne razbijem nevidljivi kristal.« U toj metafori kristala pripovjedačica je, zakoračivši u svoju duhovnu preobrazbu, izrekla i duboku istinu vjere: Božja milost nije nešto što se posjeduje zauvijek, nego dar koji traži pažnju, poniznost i stalno čuvanje. Ljepota toga dara upravo je u njegovoj lomljivosti – što je milost dublje doživljena, to je veći strah da se izgubi.
Njezino obraćenje
Put kojim Barny korača prema svojemu osobnomu Damasku svećenik Léon Morin opisuje kao svojevrsno naukovanje, kao postupan, misaoni hod prema vjeri. Njezino obraćenje nije naglo i nije nametnuto; ono se rađa kroz dijalog, sumnju i traganje. Barny postavlja pitanja, traži odgovore, povremeno gotovo lascivno izaziva Morina, ali on ostaje staložen, potpuno neosjetljiv na njezine provokacije. Svoju vjeru on njoj ne nameće – ne nudi joj gotove istine, nego pušta da se njezin duh oblikuje sam. Pitanje koje mu postavlja: »Kako hoćete da vjerujem bez dokaza?« otkriva njezinu racionalnu prirodu i potrebu za sigurnošću. Morin joj na to smireno odgovara: »Ne trebaju vam dokazi. Vjerovanje u Boga nije znanstvena, cerebralna sigurnost kako izgleda da vjerujete. Vjerovanje u Boga potpuni je sklad našega bića. Kad koga ljubite, ljubite ga bez dokaza. Isto je s vjerom.« U tim se njegovim riječima prepoznaje i bit vjere koju Barny tek treba usvojiti – vjera nije zaključak, nego unutarnje pristajanje. Hod prema vjeri osobna je, egzistencijalna pustolovina u kojoj se razum postupno povlači pred srcem.
Božje osvajanje srca
Beatrix Beck u svakodnevnim borbama glavne junakinje prikazuje i duboku istinu o čovjekovu odnosu s Bogom – čovjek može od Boga bježati, ali nikada toliko daleko da bi bio izvan dosega njegove ruke. Stoga, koliko god se Barny opirala, ona je istodobno i puštala Boga u svoje srce, a njegov je ulazak bio tih, nenametljiv, ali istodobno i neumoljiv. Pita se: »Zašto da slijedim Krista kad u njega sumnjam? Zašto da sve žrtvujem ni za što?« Odgovora koji bi je oslobodio unutarnjega poziva nema. »Nema načina da tomu izmaknem«, priznaje, shvaćajući da je vjera postala nešto dublje od voljne odluke – postala je unutarnja nužnost, poput daha. Sama usporedba s djetinjstvom kada je pokušavala zatomiti kašalj koji bi ipak pred majkom provalio svom silinom, slikovito dočarava kako se i obraćenje, iako dugo zadržavano, neizbježno probija kroz sve zaprjeke.
Također, u romanu je snažno istaknuta i važnost svjedočanstva vjere životom. Barny među ostalim uči vjerovati i promatranjem svakodnevnoga ponašanja svećenika Morina. U jednom prizoru opisuje kako ga zatiče samog, u tišini crkve: »Blago sam gurnula vrata. Morin je bio sam, klečao je u svetištu. Ugledao me je, ali je i dalje dugo molio. Pričekala sam stojeći iza stupa. Nije dolazilo u obzir da ja molim, ali obuzele su me Morinova potpuna spokojna ozbiljnost, tišina i nepomičnost. Ponijela me, nosila me ta molitva bližnjega.« U toj tišini, bez ijedne riječi, ona osjeća snagu vjere koja se ne izriče argumentima, nego živi u dubokoj usklađenosti čovjeka s Bogom. Upravo tim prizorom autorica pokazuje da je autentičan, miran život predan Bogu često snažnije svjedočanstvo od svake propovijedi – vjera se ne prenosi samo riječima, nego i načinom na koji čovjek moli, šuti, živi.
Duhovna čežnja
Kako vrijeme prolazi, dinamika se odnosa između Barny i svećenika Morina mijenja — njegova prisutnost više nije samo povod za intelektualna sučeljavanja i duhovno usmjeravanje, nego postaje i izvor bliskosti koja je istodobno uznemirujuća i smirujuća. U prizoru u kojem Morin uspavljuje njezinu kćer jasno se očituje ta složena mješavina emocija: on dolazi, ne kao odgovor na njezine potajne želje, nego kao znak nečega dubljega, svetijega. Barny postupno uviđa da ono što osjeća prema njemu nije lako svesti na poznate kategorije — taj odnos postaje prostor u kojem se isprepliću duhovna čežnja, ljudska ranjivost i neizgovorena potreba za bliskošću.
U razgovorima pripovjedačice Barny i svećenika Morina Béatrix Beck suprotstavila je dvije pozicije – poziciju (prividnoga) ateizma i poziciju duboke katoličke vjere. No umjesto sukoba tih dviju pozicija u središte je svojega romana stavila potragu i potrebu za smislom koja nadilazi ljudske, ovozemaljske okvire. Stoga je u pozadini rata, okupacije i straha unutarnja borba glavne junakinje možda bila tiša, ali zasigurno i snažnija od one koja se zbivala izvan nje.
