U biblioteci Hrvatske iseljeničke knjige AGM-a objavljena je 2019. godine knjiga Luke Brajnovića (1919. – 2001.) Oproštaji i susreti, sjećanja iz rata i izgnanstva, i to o stotoj obljetnici autorova rođenja

U životnoj svakodnevici postoje situacije koje se po velikom češkom književniku Franzu Kafki nazivaju kafkijanskim situacijama. Značenje se pridjeva »kafkijanski« izvodi iz svih onih okolnosti koje su pogodile Kafkine likove, a koje se u najmanju ruku mogu okarakterizirati kao neobične, bizarne, nerealne; okolnosti u kojima su se javljale posljedice čiji su uzroci i nakon pročitanoga teksta čitatelju ostali nepoznati. Jedna je takva situacija iskazana i na početku romana Proces u kojem već u prvoj rečenici stoji kako je netko najvjerojatnije oklevetao Jozefa K. jer je bio uhićen iako nije učinio nikakvo zlo. Sve je prihvatljivo dok se Kafkini tekstovi u kontekstu avangardnoga razdoblja promatraju kroz prizmu nadrealizma koji funkcionira isključivo unutar korica knjiga, međutim problem nastaje u trenutku kada njegovi tekstovi iz nadrealističkoga koda knjige prijeđu u čisti i grubi realizam ljudske stvarnosti.

U biblioteci Hrvatske iseljeničke knjige AGM-a objavljena je 2019. godine knjiga Luke Brajnovića (1919. – 2001.) Oproštaji i susreti, sjećanja iz rata i izgnanstva, i to o stotoj obljetnici autorova rođenja (prevela ga je na hrvatski dr. Željka Lovrenčić, a knjigu je uredio mr. Božidar Petrač). Djelo je prepuno spomenutih kafkijanskih situacija koje, nažalost, više ne pripadaju liku i fikciji, nego čovjeku i životu koji je unatoč svim zamkama Zloga, sluteći po plodovima, živio ispunjenije od mnogih koji imaju povlasticu živjeti u blagostanju i miru. Riječ je o glasovitom Hrvatu rodom iz Boke koji je stekao visok status u španjolskom društvu (uz mnoge tekstove i knjige koje je objavio, bio je i predavač, a kasnije i ravnatelj Instituta za novinarstvo Navarskoga sveučilišta u Pamploni te prodekan Novinarskoga fakulteta Navarskoga sveučilišta).

Bolni oproštaj od obitelji

Kao i Kafkin Proces, tako i Brajnovićevi Oproštaji započinju »in medias res«, situacijom koja je u oba djela identična: »Talijanska vojna policija (Talijani su pripojili gotovo čitavu hrvatsku obalu) uhitila me i bez ikakvih objašnjenja ili optužaba 13. svibnja 1941. zatočila.« Tada je Luka Brajnović imao 22 godine, nije bio ni političar, ni vojnik, ni državni dužnosnik pa zaključuje da je uhićen ili zbog nečega što je šapnuo neki zatočenik ili neki agent ili zato što je objavio članak o liku Benita Mussolinija u kojem se osvrtao na njegovu oholost i prosječnost. »A ono što me najviše boljelo bila je činjenica što nisam znao koji su uzroci Odiseje koja je bila započela.« Kasnije u tekstu, kada bježi u Španjolsku, kaže: »Pravna i moralna čistoća koje sam bio svjestan, jer nikomu nisam učinio ništa nažao, pekle su me kao otvorena rana koja bi me zaboljela svaki put kad sam pomislio na oproštaj od svoje obitelji i domovine.«

U vrijeme sveopće hajke na brak i obitelj posebno divljenje izaziva odnos dvoje ljudi koji je uspio pobijediti dvanaestogodišnju razdvojenost u okolnostima u kojima ni komunikacija nije bila moguća jer pisma često nisu stizala od pošiljatelja do primatelja

Nade u sudski proces u kojem će on i ostali zatvorenici, koje su uhitile talijanske okupacijske snage, moći dokazati svoju nevinost nije bilo. S vojnoga broda Jugoslavenske mornarice čija se posada predala Talijanima i koji ih je trebao odvesti u Italiju Brajnović uspijeva pobjeći te se nakon mjesec dana vraća u Zagreb, ali ga 1943. godine zarobljavaju partizani, u čijim logorima provodi sljedeća tri mjeseca.

Nakon povratka u Zagreb sreće glavnoga urednika novina koji mu je docirao kako je mnogo bolje biti odan vlasti i živjeti bezbrižno i sigurno »nego se izlagati tko zna kakvim peripetijama da se izbjegne mala grižnja savjesti samo zato što nismo branili profesionalni moral sumnjiva podrijetla ili širili navodno istinito izvješćivanje«. »U početku naše nacionalne neovisnosti morali bismo sve staviti u službu velikih ciljeva Vlasti. Shvaćam da se zbog takva stava moral malo povlači, ali tako mora biti.« Taj čovjek bio je Brajnovićev učitelj, čovjek koji ga je uveo u novinarsku profesiju i koji je u vremenu prije rata branio »upravo ono što je sada smatrao teorijama koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću«. Razočaranje je time bilo i veće, ali ga je obogatilo spoznajom da čovjek često u svom životu mijenja i izgled i zanimanje, ali da u ratu, vrlo simptomatično, često mijenja i svoj karakter. Taj događaj, koji je zapravo trebao biti susret, postao je oproštaj, ali ne u onom fizičkom, nego u moralno-etičkom smislu.

Dvanaest trnovitih ruža

Godine 1945., nakon komunističke okupacije Zagreba, Brajnović, tada već poznat i priznat katolički novinar, na savjet mnogih bliskih ljudi odlučuje napustiti Hrvatsku kako ga nove vlasti ne bi zatvorile u neki od svojih koncentracijskih logora. Pozdravlja se sa suprugom Anom i tromjesečnom kćerkom Elicom te odlazi iz Zagreba s pismom zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca koje je mogao pokazati kao preporuku biskupima ili ljudima koji su bili bliski Crkvi ako bi mu u tuđini zatrebala pomoć. Boravi u Austriji, Italiji te naposljetku u Španjolskoj od 1947. godine. Nakon gotovo dvanaest godina dočekuje svoju suprugu i svoju kćer u Münchenu s dvanaest ruža u ruci, po jednu za svaku godinu razdvojenosti. Kod čitatelja danas, u vrijeme sveopće hajke na brak i obitelj posebno divljenje izaziva odnos tih dvoje ljudi koji je uspio pobijediti dvanaestogodišnju razdvojenost u okolnostima u kojima ni komunikacija nije bila moguća jer pisma često nisu stizala od pošiljatelja do primatelja te nastavak njihova braka i proširenje obitelji sinom i još trima kćerima. »Brak sam smatrao onim čemu su me naučili roditelji: sakramentom i načinom životnoga ispunjenja. Nije mi uopće palo na pamet da bi naša veza mogla biti tako krhka da bismo iznevjerili ljubav.«

Životopis Luke Brajnovića i više je nego impozantan te je postavljen ne samo kao svijetao, nego i kao sjajan dokaz da turbulentna i teška vremena iz nekih ljudi, očekivano, izvlače ono najgore, a iz nekih uspijevaju izvući najljepše od ljudskoga roda. Luka Brajnović zorni je pokazatelj onoga od čega, odnosno od koga je čovjek sazdan, pokazatelj je snage, postojanosti, principijelnosti i beskompromisnoga imperativa ljudske savjesti koja ne podliježe nikakvoj ovozemaljskoj trgovini. Njegova strast za istinom, rekla je njegova kći Elica Brajnović de Leahy u jednom intervjuu, zasnivala se na pravoj Istini.

Borba za domovinu

U Španjolskoj se njegov rad toliko cijeni da je Navarsko sveučilište 1997. godine osnovalo međunarodnu nagradu »Premio Luka Brajnovic de la Comunicacion« koja se dodjeljuje djelatnicima iz svijeta komunikacija koji su se posebno istaknuli u obrani dostojanstva ljudske osobe, slobode, tolerancije i solidarnosti. Jedini je Hrvat kojemu je ta nagrada (posmrtno) dodijeljena Siniša Glavašević. Antonio Fontán, dekan Sveučilišta Navara, navodi kako ih je Luka Brajnović sve obogatio svojim velikim znanjima, pjesničkom senzibilnošću, prijateljskom odanošću, veličinom duha, simpatičnošću, ironičnošću, ljubaznošću i svojim duhovnim, ljudskim i političkim uvjerenjima. »I konačno, svojim, ni u kojem slučaju primitivnim rodoljubljem dobroga Hrvata koji se (…) znao boriti za svoju zemlju i svoj narod načinom života, riječju i perom.«

Predsjednik Republike Hrvatske dodijelio mu je 1997. priznanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za njegov trud na očuvanju i razvoju hrvatske kulture u godinama kada se zabranjivalo i progonilo bilo kakvo umjetničko izražavanje određeno kao »hrvatsko«.

Valja istaknuti da svi koji posegnu za knjigom Oproštaji i susreti, sjećanja iz rata i izgnanstva ne će iščitavati samo biografiju iznimnoga čovjeka, nego će imati priliku iščitati i osjetiti atmosferu zastrašujućega vremena u kojem su svi za nešto krivi, a nitko ne zna za što, u kojem se namjerna i svjesna ubojstva nevinih ljudi tretiraju kao najobičnija ratna pogrješka, kao zabuna uobičajena u takvo doba. Međutim, kao ravnoteža, i to ne literarna, nego životna, Oproštaji i susreti mogu se u nekim svojim dijelovima iščitavati i kao putopisna svjedočanstva, kao zapisi o djetinjstvu, kao veoma inspirativna ljubavna priča, kao svojevrsna himna vjeri zahvaljujući kojoj autor na pitanje osjeća li mržnju prema onima koji su ga mučili može odgovoriti da je sve dane svojega života proveo boreći se na pozitivan način protiv mržnje.

U svojoj pjesmi Mati čovjekova Vesna Parun napisala je kako je gorko čovjek biti dok nož se s čovjekom brati. U vremenu takvoga oporoga pobratimstva Luka Brajnović životom je posvjedočio neizbježnost pobjede čovječnosti nad krvlju uprljanim nožem.

IZVORPrilika 177/2019.
Prethodni članakSMISAO ZIDOVA Granice kao istodobni simboli slobode i neslobode
Sljedeći članakDuh Sveti, životni dah Crkve – Knjiga II.