Pandemija koronavirusa u potpunosti je promijenila naše uobičajene živote. Ne postoji ni jedan segment naše svakidašnjice koji nismo morali prilagoditi novonastalim prilikama, a među njima su i brojne proslave, uključujući i vjenčanja. Upravo su vijesti o odgodama vjenčanja i ograničenjima na tim proslavama u zadnje vrijeme popunjavale medijski prostor, a sve je bilo popraćeno, dakako, izjavama ljutitih mladenaca. Ta su nas zbivanja navela da zajedno s vama u novom broju naše rubrike »Mladi mladima« razmišljamo o važnosti braka i sakramenta ženidbe. Na poseban smo način naglasak htjeli staviti na sakrament, odnosno trenutak kada dvoje mladih pred Bogom u prvi plan stavlja ljubav, uzajamno pomaganje te vjernost u dobru i zlu. Taj trenutak »vidljivoga znaka nevidljive Božje prisutnosti i ljubavi«, kako smo učili na vjeronauku o sakramentima, središte je svakoga vjenčanja, nipošto proslava koja dolazi neposredno nakon toga, a iskustvo nam govori da dio mladenaca nije svjestan »pravoga trenutka« u najvažnijem danu u njihovim životima. Crkva stoga neprestano govori o važnosti braka i obitelji, koju često naziva i »kućnom Crkvom«, pa smo vam odlučili to crkveno stajalište približiti pomoću Direktorija za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj u izdanju HBK-a. Crkvena briga o braku i obitelji sasvim je opravdana jer nas na to upozoravaju i poražavajući statistički podatci prema kojima svaki treći sklopljeni brak u Hrvatskoj završava rastavom. Ipak, kao kršćani ne trebamo strepiti pred tim crnim brojkama. Na umu nam trebaju biti sveti supružnici Josip i Marija koji su nam ostavili savršen primjer vjernosti i jednostavnosti bračnoga suživota. I za kraj, podsjetimo se da ljubav nije skupa vjenčanica, odijelo, impresivna torta, alkohol ili glazba. Ne dopustimo da ovozemaljsko stane na put onomu što je Bog naumio: »Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mk 10, 9).
U trinaestom poglavlju Prve poslanice Korinćanima pronalazimo Hvalospjev ljubavi – tekst koji je napisao sveti Pavao. Prema njemu je ljubav temelj razumijevanja suživota u zajednici. Iako je Hvalospjev ljubavi neizostavan dio gotovo svakoga vjenčanja, treba poznavati kontekst takve poslanice, odnosno ljubavi i što ona zapravo jest, ali ga pritom i pravilno tumačiti.
Sveti Pavao u poslanici piše: »Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo… A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.« Dakle, prve značajka ljubavi koje se ističu su velikodušnost i dobrostivost. Bez njih ljubav prema drugomu ne može biti potpuna. Naglašavajući da je ljubav strpljiva, u službi drugima, da ljubav nije ljubomorna ni nepristojna, da nije razdražljiva i ne pravda se, da oprašta, raduje se s drugima i sve podnosi, sveti nam Pavao otvara put shvaćanja i razumijevanja ljubavi i što zapravo znači ljubiti. Na kraju hvalospjeva istaknuta je vječnost ljubavi i njezina nadmoć, upravo zato što je ona najveći Božji dar. Božja nam je ljubav bezuvjetno darovana u Presvetom Trojstvu. Ljubiti Boga u svakom čovjeku čini nas Kristovim prijateljima. Hvalospjev ljubavi nerijetko se pjeva na vjenčanjima, no valja naglasiti da se hvalospjev temelji na zajednici – zajedničkom načinu života, kako supružnika tako i života s Bogom. Kada ljubav zauzme primarno mjesto, svaka zajednica može napredovati, rasti i obnavljati se. U takvoj zajednici nema mjesta za sukobe, ljubomoru ili zavist.
Hvalospjev ljubavi na najbolji način ocrtava istinsko kršćansko tumačenje ljubavi. Za svakoga od nas vrlo je važno da ljubav u nama raste i razvija se. Bog je ljubav, kaže sv. Ivan, a kao kršćani pozvani smo druge ljubiti Božjom ljubavlju i poticati ih da ljube kao Bog. Naime, ljubiti kao Bog odnosi se na vlastito odricanje za dobrobit drugoga jer – čovjeku je urođena čežnja za ljubavlju – biti ljubljen i ljubiti druge, a da bi to mogao ostvariti, oslanja se na Božju ljubav. Zbog toga oni koji ljube pronalaze prave odgovore na pitanja, ispravno ponašanje i djelovanje koje pomaže zajednici u rastu.
Brak kao zajednica muškarca i žene odnos je koji iziskuje mnogo truda i uzajamnoga poštovanja. I najviše ljubavi. Sakramentom ženidbe dvoje ljudi postaje jedno. Izrečenim se obećanjem pred Bogom obvezuju na »vjernost u dobru i u zlu«, što znači ne odustati nakon prve zaprjeke, nego naći način kako ju »preskočiti«. To obećanje znači vjerovati u svoga izabranika i biti uza nj i kad se smije i kad plače.
Brakom se supružnici pozivaju da kroče u vjernosti jedno prema drugomu i prema Bogu pred kojim su obećali da će zauvijek živjeti zajedno. I to u svijesti da je za izgradnju svakoga kvalitetnoga odnosa bitan kompromis. Uvažavanje i slušanje potreba drugoga treba staviti na prvo mjesto. Nekad je potrebno »izgubiti« sebe kako bismo u poštovanju od druge osobe dobili više. Dakle, dati se za bližnjega, darovati mu vrijeme, razumijevanje, ljubav i poštovanje.
Da u braku ne postoji »krizna sedma godina« i ostale praznovjerne fraze dokazuju nam mnogi bračni parovi kojih, hvala Bogu, ima, a proslavili su srebrni ili zlatni pir. O takvim bračnim parovima piše i naš tjednik kada govori o zlatnim bračnim jubilejima, to jest bračnim parovima koji su proslavili 50 godina braka. U tim se prilozima mogu naći ispovijesti bračnih parova i predstavljanje puta njihove vjernosti jedno drugomu. Primjere bračnoga zajedništva nemamo samo u novinama, nego i u svojoj kući kod vlastitih roditelja, rodbine ili u susjedstvu. Vjerujem da su nam ljudi koje poznajemo najsnažniji primjer kako ljubav sve pobjeđuje te kako se uz uzajamno razumijevanje i poštovanje bračna zajednica može pretvoriti u godine i godine Božje milosti i blagoslova za supružnike, ali i za cijelu obitelj. Kao što je spomenuto, uzor u braku mogu nam biti živi primjeri ljudi koje poznajemo, no još jači i točniji putokaz kršćanima kako živjeti u braku možemo pronaći u Bibliji. »Neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža«, piše u Poslanici Efežanima (Ef 5, 3), a Matej u svom evanđelju ističe: »Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mt 19, 6). A u Prvoj Petrovoj poslanici se ističe: »Muževi, obazrivo živite sa svojim ženama, kao sa slabijim spolom, te im iskazujte čast kao subaštinicima milosti Života da ne spriječite svojih molitava« (1 Pt 3, 7). Snažne su to riječi Svetoga pisma koje supružnicima pomažu da svoj život učine što sličnijim Božjemu životu i njegovim riječima.
U svjetskim i domaćim medijima kao da je trend pisati o rastavama poznatih ljudi, a poruka kao da je: prave ljubavi nedostaje. Kao da se zaboravlja na pravu Ljubav koja gori za nas i koja čeka, koja nam je omogućila tu ljepotu braka koji ne može opstati bez – trećega. Da, ne ide bez trećega jer bez Boga nema ničega, pa tako ni pravoga braka.
A vidjeli smo to i na primjeru jer nam je upravo Bog pokazao kako to izgleda kad se on uključi u priču. Naravno, riječ je o braku Marije i Josipa, ali i o odanosti i vjeri s kojom valja hodati zajedno i pokraj svoga životnoga izabranika. Marija i Josip nisu pratili skup krutih pravila, nego su pronašli sklad koji je stvorio Bog, pa su hodali s Bogom i uz Boga. Treba zato reći da brak nije samo onaj dan koji za mnoge mora biti savršen, nego godine koje slijede nakon toga, kao i odlazak u vječnost. Jer Bog će uvijek biti vjeran, a pitanje je hoćemo li to biti mi, kao što je Josip bio Mariji kad je ona zatrudnjela, a on je znao da nije otac. Zato je taj trojni savez neraskidiv i veoma jak, a može podnijeti razne terete i izazove jer je stabilan. I to zato što stoji kao tronožac pa ima potporu toga trećega koji mu daje sigurnost i uravnoteženost.
Brak je i ljubav i strast i predanje, životno izgaranje sa suputnikom kako bismo jednoga dana čista obraza mogli stati pred Božje lice znajući da smo s njim proživjeli život i brak. U potrazi za vječnim životom na tragu vječnoga, vječne zajednice koja nas je uputila na pravu stazu još za zemaljskoga života. Ako ljudi to ne izgube iz vida, Bog je jamac njihova braka i ljubavi u njemu.
Sklapanje bračnoga saveza jedan je od najsvečanijih i najupečatljivijih činova koji obilježavaju naše živote. Spajanje dviju duša u jednu pred Bogom i pred ljudima od toga trenutka do kraja života emocionalno je i duhovno bogat trenutak koji vjenčanima i prisutnima ostaje urezan u sjećanje do kraja života. Vjenčanja su također društveno veoma bogati događaji, nerijetko vrlo detaljno i medijski pokriveni – od fotografa koji bilježi svaku i najmanju sitnicu cijeloga toga dana na privatnim vjenčanjima do često glamuroznih višednevnih proslava poznatih, od kojih svakako prednjače engleska kraljevska vjenčanja.
No bit vjenčanja nije proslava niti bi ona trebala biti u središtu – bit vjenčanja treba biti začetak nove obitelji, okupljanje »dviju strana« kako bi svjedočile tomu ujedinjenju i kako bi ih poduprle. S obzirom na »magnitudu« takvih događaja, ne čudi da su se uz njih razvili i brojni narodni običaji.
Diljem Lijepe Naše ustaljeni su brojni tradicionalni običaji koji nisu »podlegli« sve češćoj amerikanizaciji vjenčanja i svadbenoga čina. Tradicionalno okupljanje u mladoženjinu domu te odlazak, predaja i blagoslov mladenke popraćen tradicionalnim govorima roditelja i razmjenom simbola (u Dalmaciji je to bijela maramica ili rubac koji mladenkin otac drži u zraku) još su ustaljeni, kao i pjesma svatova koja ih prati na odlasku od obiteljskoga doma prema crkvi. Također, običaji zajedničkoga blagovanja obiju obitelji prije i nakon vjenčanja te darivanja jabuke, pletenje vijenca, prstenovanja mlade i zakrivanje njezina lica još su prisutni, iako su neki poprimili i moderne varijante. No najljepši je svadbeni običaj ipak priznanje ljubavi, odanosti i vjernosti pred Kristovim licem.
Svečane ceremonije vjenčanja i sve blještavilo koje one sa sobom nose, nažalost, u sve većem se broju brzo zamijene – rastavom. U zadnje vrijeme svjedočimo sve većemu broju propalih brakova, ali valja istaknuti da Hrvatska još ima manji broj rastavljenih od drugih europskih zemalja. Ipak, kako godine odmiču, i naša se zemlja sve više približava toj neslavnoj i tužnoj statistici.
Podatci iz 2019. godine upozoravaju nas na zabrinjavajuće i nevjerojatne podatke koji otkrivaju da u Hrvatskoj svaki treći sklopljeni brak završava rastavom. Pri tome valja istaknuti da se većina tih brakova u prosjeku raspadne nakon 15 godina zajedničkoga života. Statistički podatci također otkrivaju da se u brak ulazi sve kasnije, a za to postoje i sociološka objašnjenja, koja tvrde da se danas mladi duže školuju, ali isto tako ne žele ulaziti u bračne vode dok ne osiguraju »čvrstu egzistenciju«. Stoga se povisila i dob stupanja u zajednički život, ali i broj sklopljenih građanskih brakova. Hrvatska, koju čini većinski katoličko stanovništvo, bilježi i manji broj brakova sklopljenih u vjerskim zajednicama, a crkveni sudovi primaju sve više zahtjeva za proglašenje braka ništavnim.
Ovoj negativnoj statistici za sada se ne nazire kraj, ali isto nam tako otvara pitanje jesu li današnji brakovi uistinu nestabilni? Jesu li mladi danas spremni na žrtvu i kompromis? Jesmo li se zbog napretka informacijsko-komunikacijske tehnologije previše zatvorili u sebe i začahurili u sebičnost i vlastitu komfornost? A ljubav je baš sve suprotno od toga. Ona je »velikodušna, ne zavidi, ne hvasta se, ne pamti zlo i sve podnosi«. Samo takva ljubav može stati nakraj ovoj crnoj statistici.
Značenje je obitelji neprocjenjivo. Obitelj je prvo mjesto odgoja i duhovnoga razvoja, kao i prvo mjesto na kojem se susrećemo s vjerom i evanđeljem. Stoga se s razlogom naziva i »kućna Crkva«. Međutim, njezina važnost ne smanjuje se odrastanjem, nego se proteže kroz čitav život pojedinca. Iako je važnost obitelji u društvu odavno prepoznata, ipak se javlja potreba za sustavnijom brigom o toj osnovnoj jedinici društva.
Kako bi odgovorila na taj problem, Hrvatska biskupska konferencija donijela je »Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj« pružajući smjernice za djelovanje Crkve na dobrobit braka i obitelji. U predgovoru je istaknuto da Crkva prepoznaje »važnost obiteljskoga pastorala kao prioriteta nove evangelizacije«. Stoga je ljepota braka u tom dokumentu osobito istaknuta s obzirom na ulogu obitelji u zajednici i njezinu važnost za očuvanje ljudskoga dostojanstva. Osobitu pažnju Crkva u tom dokumentu posvećuje mladim obiteljima. Istaknuto je da su one često opterećene materijalnim brigama i strahom zbog neiskustva u roditeljskim ulogama. Upravo zbog toga one trebaju potporu zajednice pa Crkva nastoji pratiti te mlade parove i pružiti im podršku uz posebne sadržaje kreirane upravo za njih.
Naravno, osim na pojedinačnoj razini, obitelj je temelj odgoja čitavoga društva. Obitelji tvore društvo i stvaraju njegove vrijednosti. Načela pojedinih obitelji mogu postati načela čitavoga društva. Budući da je obiteljska zajednica prirodno okruženje za razvoj čovjeka, važno je omogućiti taj razvoj u skladu s kršćanskim vrijednostima. Tim dokumentom Hrvatska biskupska konferencija nastoji to i omogućiti pružajući konkretne smjernice za osiguravanje dobrobiti obitelji i razumijevanje njezina značenja za društvo i pojedinca.
Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić, M. Zadravec
