Mnogi u Hrvatskoj ovih se dana s istinskim pijetetom sjećaju 18. studenoga 1991. godine, dana kad su vukovarski branitelji prestali pružati otpor nadmoćnijemu agresoru, dana kad je Vukovar sa svojim preostalim građanima do kraja prinio žrtvu za slobodnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku. Mnogi od suvremenika toga zločina ni danas, 25 godina kasnije, ne mogu zaboraviti kolone nesretnih, rasplakanih Vukovaraca koji su nakon tri mjeseca strahovitih patnja i neizvjesnosti protjerani iz svojega grada, iz svojih teško oštećenih skrovišta, te prošli nove muke ispitivanja, mnogi i premlaćivanja i zatočeništva. Svi hrvatski domoljubi toga su dana bili duboko potreseni razmjerima patnja koje su proživjeli svi Vukovarci, od kojih su mnogi, poput ranjenih branitelja iz vukovarske bolnice, doslovno i likvidirani.
Ta neizmjerna patnja, premda to tada nije bilo jasno vidljivo ni prepoznatljivo, postala je sudbinski važan doprinos u obrani hrvatskoga naroda i Hrvatske, u zaustavljanju višestruko nadmoćnijega agresora u osvajanju i pokoravanju Hrvatske do velikosrpskom politikom zacrtane linije Virovitica – Karlovac – Karlobag. Vukovarska žrtva – a svaka je prava žrtva podnošenje patnje i nepravde iz ljubavi za nešto barem toliko vrijedno koliko je vrijedna ta patnja – postala je simbol svih brojnih teških žrtava života, zdravlja, redovitoga standarda življenja veoma brojnih hrvatskih branitelja i građana da bi preživjelim i budućim naraštajima svanula sloboda, da bi se Hrvatska mogla razvijati u slobodnu, demokratsku, miroljubivu, gospodarski prosperitetnu i sretnu zemlju hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta, u kojoj vlada i puno poštivanje u jednakom dostojanstvu i pravima i svih građana drugih nacionalnih pripadnosti.
Vukovarska žrtva danas je simbol svih žrtava podnesenih u Domovinskom ratu, a te žrtve zalog su i bitni temelj samostalne i slobodne Republike Hrvatske. Da je to tako, potvrđuje i svakogodišnje sudjelovanje državnoga vrha na komemoraciji u Vukovaru, bez obzira na to kojega je političkoga predznaka vladajuća garnitura. Nema u Hrvatskoj, naime, političke opcije na vlasti koja bi se usudila ignorirati vukovarsku žrtvu pred očima domaće i svjetske javnosti, a nije ni previše zahtjevno za članove vladajućih garnitura jedan dan uključiti se u vukovarsku kolonu sjećanja i time si pribaviti imidž suosjećanja s patnjama hrvatskoga naroda. No, svi političari koji bi mislili da su svojim sudjelovanjem u vukovarskoj koloni sjećanja 18. studenoga ispunili dug prema stvarnomu suosjećanju s hrvatskim narodom, s hrvatskim građanima, ljuto se varaju.
Vukovarska žrtva zalog je života pa je kriterij ili mjerilo stvarnoga suosjećanja političara u vladajućim garniturama s hrvatskim narodom samo stvarni doprinos boljitku na političkom, kulturnom, gospodarskom, socijalnom i općem stanju u Hrvatskoj. Aktualno stanje demografske katastrofe, iseljavanje mladih sposobnih ljudi, ignoriranje stvarnih hrvatskih gospodarskih komparativnih prednosti, podcjenjivanje hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta, davanje prednosti stranačkim i grupnim interesima pred općim dobrom čitave nacije… više nego očito otkriva da su sve dosadašnje vladajuće garniture, osobito one nakon 2000. godine, vukovarsku žrtvu poštovale tek formalno, licemjerno, ali ne i stvarno.
Dokle god sve političke stranke u Hrvatskoj Domovinski rat, obranu zemlje, ne priznaju kao stvarni temelj Republike Hrvatske (jer da se u tom ratu Hrvatska nije obranila, ne bi je danas ni bilo), baš ništa na društvenom planu u Hrvatskoj ne može biti postavljeno na zdravi temelj niti je moguće ostvarivati pravi boljitak. Obrana Hrvatske od velikosrpske agresije stvarno je rađanje života sadašnje Hrvatske, a svi koji su na ikoji način dali svoj doprinos toj obrani ugradili su se u njezin život te zaslužuju iskreno poštovanje svih sadašnjih i budućih naraštaja.
Krajnje je vrijeme da prestane dosadašnje često ponižavanje i izrugivanje branitelja, članova obitelji poginulih branitelja i svih onih koji su svoju osobnu patnju ugradili u opstanak i postojanje sadašnje Hrvatske. Krajnje je vrijeme da se omogući čovjeka dostojan život, posebno onim braniteljima koji su oboljeli, i nakon što su to »smjeli« po vrlo ciničnim odredbama vlasti da bi im to bilo priznato, i koji su danas bez zaposlenja, potpuno marginalizirani i natjerani u bijedu. Drugim riječima, krajnje je vrijeme da se stvarno počnu vrjednovati i cijeniti podnesene žrtve za obranu Hrvatske.
Odnos državnih vlasti prema onima koji su svoje žrtve ugradili u opstanak Hrvatske u velikosrpskoj agresiji pokazatelj je njihova stvarnoga odnosa prema Hrvatskoj i prema hrvatskim legalnim i legitimnim nacionalnim ciljevima i interesima. Upravljačke garniture na vlasti poslije 2000. godine, više je nego očito, veoma su zakazale u poštivanju žrtava podnesenih za obranu Hrvatske, a isto tako i u zauzimanju za opće dobro hrvatske nacije, pa je Hrvatska stalno suočena s teškim problemima. Stoga je 25. obljetnica vukovarske žrtve iznimno važna i velika opomena i poziv na zaokret.
Sjećanje na vukovarsku žrtvu prestat će biti licemjerno na razini državne vlasti tek onda kad članovi vladajuće garniture iskreno, požrtvovno, stručno i s ljubavlju porade na rješavanju nagomilanih problema, kad omoguće stvarno oslobađanje svakoga hrvatskoga građanina od svih ostataka naslijeđenoga totalitarizma i od novih strahova koje kako u unutrašnjoj politici tako i u međunarodnim odnosima rađa neučinkovito, mlako, površno i farizejsko zauzimanje za stvarno opće dobro suvremenoga hrvatskoga društva.
