Brojni su hrvatski znanstvenici, svećenici, diplomati, misionari, pravnici i drugi uspješni uglednici na različitim područjima u 18. st. diljem svijeta nosili u sebi svijest o pripadnosti rodu, ljubav prema domovini i rodnoj grudi. Mnogi od njih nakon odlaska nisu nikada više vidjeli Hrvatsku, neki su povremeno dolazili, a neki su se nakon godina provedenih u stranom svijetu vraćali, no svi su oni, svatko na svoj način i u vlastitim okolnostima, branili hrvatsku političku i kulturnu samostalnost, tiho i daleko od očiju javnosti ili otvoreno u javnim nastupima ili pisanim djelima, što često nije bilo ni malo lagano. Svatko od njih zaslužuje zahvalnost svih kasnijih naraštaja i da ih se otrgne zaboravu. Jedan od njih je i Josip Keresturi.
U zbirci narodnih pjesama iz 1813./1814. nalazi se i vrlo raširena i omiljena kajkavska popevka »Nikaj na svetu lepšega ni«, s bilješkom sa strane: »Poveda se da ju je Keresturi agens napravil.« Franjo Fancev (1882. – 1943.), ravnatelj Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, filolog i povjesničar književnosti, u tekstu »Prilozi za povijest književnosti Hrvatske. Ko je Keresturi agens, autor pjesme ‘Nikaj na svetu lepšega ni’«, objavljenom u »Nastavnom vjesniku« (br. 30/1930., str. 38.-40.), prvi je upozorio da je anonimni autor bilješke mislio na Josipa Keresturija.
Rođen je 20. veljače 1739. u brojnoj obitelji čizmara u Štrigovi, prezimena očito mađarskoga podrijetla. Gimnaziju je polazio kod isusovaca u Varaždinu, a zadnja dva razreda završio je u Kiseku (današnji Kőszeg u Mađarskoj). Tada je odlučio postati isusovac i u prijamnom ispitu 1754. izjavio je da dobro govori materinski hrvatski i latinski jezik, a osrednje mađarski i njemački. Nakon dviju godina provedenih u bečkom novicijatu specijalizirao je 1757. humanističke nauke u Györu, studirao filozofiju u Grazu 1758. i 1759. i zatim tri godine predavao gramatiku na gimnaziji u Trnavi. Od 1763. bio je profesor na višim, humanističkim razredima u Zagrebu, ujedno upravitelj đačke Marijine kongregacije, te je vodio školski orkestar i zbor. Godine 1764. izišao je iz isusovačkoga reda i studirao pravo, a bavio se i latinskim pjesništvom pa je 1765. objavio u Beču tri prigodna spjeva. Od 1767. djelovao je desetak godina kao odvjetnik i javni bilježnik u Varaždinu. Bio je i član komisije koja je smirivala nesuglasice između političke vlasti i vojne uprave u gradu. U vezi s tadašnjim događajima u Hrvatskoj objavio je dvije također latinske pjesme. Prva je u čast novoosnovanomu Hrvatskomu kraljevskomu vijeću: »Elegia de Consilio regio pro Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae Regnis Varsdini erecta«, a druga je prigodna pjesma uz smrt zagrebačkoga biskupa Ivana Paxyja: »In obitum Joannis Baptistae Paxy, episcopi Zagrabiensis«. Otprilike 1775. Josip Keresuri odlazi u Beč, gdje postaje agens, tj. »kraljevski agent na dvoru za Ugarsku i Erdelj«.
Za razliku od političkih i diplomatskih agenata ili obavještajaca koje su lokalne vlasti ili pojedine osobe za svoje interese držale u Beču, Keresturi je bio carski namještenik, savjetnik i diplomat na dvoru za Ugarsku Kraljevinu, tj. za ugarska i hrvatska pitanja. Svojim političkim radom na dvoru i još više pravnim i literarnim djelima postao je poznat te je ubrajan među uglednije javne djelatnike i literate tih godina u Beču. Stoga mu je za zasluge u dvorskoj službi Josip II. 1786. podijelio plemstvo s naslovom »de Szinerszek«. Najvjerojatnije 1792. vratio se u Varaždin i tu se uključio u raspravu o zagrebačkom kleru koju su te godine izazvala dvojica svećenika anonimnim spisom u kojem oštro napadaju i vrijeđaju zagrebački kaptol i biskupa. Kao odgovor Keresturi objavljuje spis u obranu zagrebačkoga klera: »Vindiciae cleri Zagrabiensis…« podsjećajući na velike zasluge kanonika i drugih svećenika u obrani zemlje u kulturnom, vjerskom i ekonomskom području kroz povijest, i želeći spriječiti razdor u tom staležu koji bi štetio cijeloj zemlji.
Malo je dosad poznato o Keresturijevu privatnom životu, ali je sigurno bio oženjen i imao djece jer se sredinom 19. stoljeća u Varaždinu spominju osobe prezimena Keresztury de Szinerszek, koje su, s obzirom na naslov što ga je Josip dobio, očito bile njegovi potomci. Preminuo je u Varaždinu 27. siječnja 1794. i, vjerojatno prema vlastitoj želji, pokopan u Dekanovcu kraj Štrigove da počiva »na javnom groblju među siromašnim svojim sumještanima«.
Za vrijeme boravka u Beču Keresturi je najviše pisao i njegov se rad može podijeliti na dva razdoblja. Za vladanja Marije Terezije i Josipa II. bavio se pisanjem o dnevnopolitičkim pitanjima te pravnom i povijesnom problematikom. Godine 1776. pokrenuo je političke novine na latinskom jeziku »Ephemerides Vindobonenses«, koje su pod njegovim urednikovanjem izlazile deset godina. Idućih godina piše komentare i preglede reformnih zakona cara Josipa II. o preuređenju Ugarske i Hrvatske.
U djelu »Introductio in opus collectionis normalium constitutorum«, objavljenom 1788. usporedno na latinskom i njemačkom jeziku, dao je neku vrstu priručnika za državne službenike o novim propisima i zakonima. Tih godina objavio je još dva djela, u kojima je dao pregled i komentar kraljevskih odredaba za Ugarsku te povijesno-pravnu raspravu o vojnim uredbama i plemićkim pobunama u Ugarskoj. Sasvim su drukčije naravi djela koja Keresturi objavljuje nakon smrti Josipa II. jer kao pravnik i diplomat nije mogao izlaziti iz okvira svoje službe na dvoru i pogotovo izvan službene careve politike. Carevu su smrt Mađari i Hrvati dočekali s oduševljenjem, očekujući prestanak germanizacije i važećih uredaba na štetu njihove nacionalne samostalnosti. Toj novonastaloj političkoj klimi potpuno se pridružio i dvorski agent Keresturi, pa je u tom duhu 1790. i 1791. objavio tri zanimljiva literarno-politička djela, koja su imala velik odjek u Ugarskoj i Hrvatskoj. Piše ih pod pseudonimom Eleutherius Pannonius, a naziva ih vizijama ili snovima. U njima se bori za političku i kulturnu neovisnost Ugarske Kraljevine unutar Austro-Ugarske, ali nikada ne propušta naglašavati da je Hrvatska kao sastavni dio te kraljevine zemlja s vlastitom kulturom, jezikom i političkim pravima. Budući da se borba Hrvata za samostalnost već u godini smrti Josipa II. zapravo svela na borbu za jezik, Keresturi odlučno napada pokušaje da se Hrvatskoj i hrvatskomu narodu nametne njemački ili mađarski jezik. U djelima u kojima je izravno obrađivao problematiku svoje domovine ili svoje sunarodnjake: »Leopoldus II.«, »Pantofelijev komentar« i »Predivna sudba«, Keresturi ne samo da pokazuje dobro poznavanje domaćih prilika, nego često ističe svoju privrženost, ljubav i zauzetost za rodnu grudu. Tako u spomenutoj »Elegiji« u čast Hrvatskoga kraljevskoga vijeća veliča hrvatske staleže i toplo se obraća svojim sunarodnjacima: »Tebi, o jaki, odlični i dragi narode Hrvatske, kojoj se pridružuje modro i bistro Jadransko more.«
Kao diplomat i politički službenik na bečkom dvoru te s prisnim vezama s mnogim uglednim Hrvatima u domovini nesumnjivo je imao važnu ulogu u stvaranju hrvatske političke misli krajem 18. stoljeća. U prijelomnom trenutku hrvatske politike prema Beču u svojim djelima, vizijama, daje smjernice i poticaje za političko i kulturno buđenje u nacionalnom smjeru. Istina, tada su Hrvati svoja prava mogli ostvariti samo u sklopu Ugarske Kraljevine i bez obzira na kasnije posljedice takve politike Keresturi i njegov naraštaj hrvatskih intelektualaca čine važnu kariku u razvoju nacionalne svijesti.
