Iz poznate hrvatske plemićke obitelji Rattkay iz Velikoga Tabora kraj Desinića u Hrvatskom zagorju potječe pet zaslužnih svećenika, od kojih su dvojica bila misionari u prekoocenaskim zemljama. Stjepan (1576. – 1631.) cijeli je život djelovao kao profesor i kateheta u isusovačkom kolegiju u Zagrebu, Nikola (1601. – 1662.) bio je misionar u Indiji, Juraj (1613. – 1666.) isprva je bio isusovac, a kasnije biskupijski svećenik, kao zagrebački kanonik sudjelovao je u ratovima protiv Turaka i pisao o hrvatskoj povijesti, Ivan (1647. – 1683.) kratko ali plodno djelovao je među Indijancima u Meksiku i Adam (1678./79. – 1718.) najprije je bio župnik u Stenjevcu, a od 1712. senjsko-modruški biskup.
Nikola je rođen na Novu godinu 1601. u obitelji baruna Jurja I. Rattkaya i Eufrozine r. grofice Pallfy, već od svoje desete godine pohađao je gimnaziju u isusovačkom kolegiju u Zagrebu.
Tamo je u to vrijeme djelovao i njegov stric, također isusovac Stjepan Rattkay, kojega je volio i poštovao, i čiji ga je primjer potaknuo da postane redovnikom. Nakon završene gimnazije ušao je u isusovački novicijat u svibnju 1616. u Olomoucu u Moravskoj te je nakon dvije godine otišao na studij filozofije u Graz. U jesen 1620. poslan je na studij teologije u Rim, vjerojatno zbog toga što je prema vlastitoj želji bio izabran za misionarski rad. U rimskom kolegiju tada je bilo više mladih isusovaca iz svih krajeva Europe oduševljenih za misionarski rad. Nikola je prije završenoga studija i ređenja u proljeće 1622. dobio obavijest da je određen za misije u Indiji. Tako je stigao u Portugal, odakle se iz Lisabona u ožujku 1623. ukrcao na lađu za Gou, današnju državu na zapadnoj indijskoj obali. Nije poznato kada je stigao, ali iz njegovih kasnijih pisama može se doznati da je to bilo naporno putovanje koje je ostavilo traga na njegovu zdravlju i da je gotovo dvije godine ležao bolestan. Ipak, ubrzo nakon dolaska bio je 26. rujna 1624. zaređen za svećenika u isusovačkoj crkvi sv. Pavla u istoimenom mjestu Goi, nakon čega je u tamošnjem kolegiju tri godine predavao gramatiku na gimnaziji. No misijska ga želja nije napuštala pa je o. Nikola bio određen za misiju na Tibetu, gdje je portugalski isusovac Antonio de Andrade već širio kršćansku vjeru, čekajući da se pridruži nekoj ekspediciji.
Iz pisama poslanih u to doba raznim znancima i uglednicima u Hrvatskoj, kao npr. rektoru zagrebačkoga kolegija, stricu isusovcu, hrvatskomu banu, braći Žigmundu i Pavlu, može se vidjeti da se savjesno pripremao za tu misiju jer je naveo opširne podatke o zemljopisu i vjerskom životu Tibeta, kao i obredima tibetskoga budizma. Prema tim pismima dugo se nagađalo je li Nikola, možda, i došao u Tibet i tamo djelovao kao misionar, ali je u novije vrijeme utvrđeno da nikada nije stigao do toga odredišta, nego je običaje tamošnjih ljudi opisao prema Andradeovim izvješćima. Ipak, bile su to prve vijesti u Zagrebu o toj, tada, dalekoj i nepoznatoj zemlji. Budući da nije dočekao odlazak u Tibet jer je tamošnja misija zbog unutarnjih sukoba već 1626. bila uništena, a i sam o. Andrade je poginuo u ponovnom pokušaju da se vrati u Tibet, o. Nikola je čitav svoj misionarski vijek proveo među Indijcima po selima i školama sjeverozapadne obale Indije, a najviše na nekadašnjem otoku Salsete, u okolici današnjega velegrada Bombaya. Prema katalozima tamošnjih misija, kojih nema za sve godine, može se donekle ustanoviti gdje je i što radio o. Nikola u tim krajevima. Najvjerojatnije je započeo djelovanje u indijskim selima već 1629. ili 1630., a prvi put se spominje u izvorima 1633. u kolegiju u Thani (Tanna) i da djeluje kao župnik u selima koja pripadaju kolegiju. Među podatcima iz 1640. i 1641. spominje se da ima doktorat iz filozofije i da je svečane zavjete položio 1639. Rad u salsetskim misijama tih je godina bio težak i često vrlo opasan jer su većinu stanovništva činili hinduisti, a bilo je i dosta muslimana. Sljedećih se godina nalazio u isusovačkoj rezidenciji Bandra (Bandora) i obavljao dužnost zamjenika rektora isusovačkoga kolegija u Damanu i rektora kolegija u Chaulu te se ponovno vratio kao župnik u kolegij u Bandru, a od 1660. bio je župnik u Thani, gdje je i preminuo, prema uvjerenju suvremenika, na glasu svetosti 25. veljače 1662.
Ivan, sin grofa Petra IV. Rattkaya i grofice Ane Konstancije r. Stratenpach, rođen je 22. svibnja 1647. u Ptuju u Štjerskoj.
Još kao dječak postao je paž kralja Leopolda I. na bečkom dvoru i za to je vrijeme pohađao gimnaziju u isusovačkom kolegiju. U isusovački novicijat ušao je u studenom 1664. u Beču, a studij filozofije započeo je u Grazu. Nakon studija 1670. i 1671. bio je gimnazijski profesor u Gorici, a sljedeće godine u istom svojstvu u Zagrebu. Vratio se u Graz na četverogodišnji studij teologije, a potom je bio zaređen za svećenika 4. travnja 1676. Nakon završetka studija obavio je u Judenburgu zadnju godinu isusovačke formacije, tzv. treću probaciju. Zbog svojih izvrsnih sposobnosti i uspjeha u studiju poglavari su ga poslali i Linz za profesora etike. No početkom 1767. general reda je zatražio od poglavara njemačkih pokrajina veću skupinu novih misionara za prekooceanske zemlje, pa se o. Ivan odmah odazvao i bio poslan u Beč zbog priprave. Tako je s još petoricom austrijskih isusovaca krenuo u Genovu, gdje su se s raznih strana skupili isusovački kandidati za misije u Meksiku, na Filipinima i Marijanskom otočju. Dvadesetorica njih ukrcala su se 11. lipnja 1678. na lađu za luku Cadiz u Španjolskoj, odakle su lađe španjolske mornarice kretale za zapadnu Indiju, ali su zbog jakih vjetrova zakasnili te su morali pune dvije godine čekati drugu priliku. Ona se pružila tek u ljeto 1680. kada je velika ekspedicija krenula brodovima u Ameriku i na Filipine, ali se lađa »Nazarena« na kojoj je bio o. Ivan pri izlasku iz luke nasukala na greben i potonula, a putnici su se čamcima uspjeli vratiti u luku. Nakon ponovnoga pokušaja i silnih problema te strašne oluje na moru, nakratko su pristali na Portoriku, prošli uz Jamajku i Kubu te napokon uplovili u meksičku luku Vera Cruz 15. rujna 1680., nastavivši odatle kopnom do glavnoga grada.
Nakon kratkoga odmora misionari su bili raspoređeni u razne krajeve, a o. Ivan po vlastitoj zamolbi u jednu od najtežih u pokrajinu Tarahumaru, koju su nastavali Indijanci istoga imena. Ta se brdovita pokrajina bogata rudnicima srebra i zlata nalazi na sjeveru Meksika (današnja država Chihuahua) na planinskom lancu Sierra Madre Occidental, koju presijecaju brojne rijeke. Od grada Meksika o. Ivan je s još jednim redovničkim subratom putovao 70 dana do Tarahumare. Najprije je ostao u misiji Yepomeran, na sjevernoj granici misijskoga područja, da nauči urođenički jezik, a potom je otišao u siromašnu gorsku misiju Tutuaca. Ubrzo je jako oslabio i obolio jer je stanovao u bijednoj kolibi izložen nevremenu, a hranio se uglavnom pečenim kukuruzom, glavnim jelom siromašnih urođenika, kojih je nekoliko desetaka već bio pokrstio. Morao se spustiti u obližnju misiju San Javier da se oporavi, odakle je poslan u lakšu misiju Jesus Carichic, koja je već imala 120 pokrštenih Indijanaca. Za nepune tri godine obratio je nekoliko stotina Indijanaca i misiji pridružio još tri sela. Obilazio ih je, krijepio i liječio bolesnike te se brinuo i za duhovno i tjelesno dobro urođenika. Početkom prosinca 1683. o. Rattkayu je naglo pozlilo te je nakon dvadesetak dana teške agonije preminuo 26. prosinca iste godine. Kasnije je, posve slučajno, jedan misionar saznao da su ga otrovali njegovi Indijanci, kojima je dijelio sve što je imao, jer im je zabranjivao noćno opijanje i orgije. U očuvanim pismima, koje je slao na razne adrese, potanko je opisivao biljni i životinjski svijet, opće prilike, način života, običaje i praznovjerja tamošnjih Indijanaca, za koje je uvijek bio spreman položiti i vlastiti život.
ZAVRŠETAK
