ZAGORSKO ZAJEDNIŠTVO OGULINSKOGA KRAJA »Nestanak« župnikova ogrjevnoga drva kao slika župe

Snimio: V. Čutura
Župa koja ima oko 1060 stanovnika ponosi se s novih 16 ministranata. Osim župne crkve posvećene sv. Jurju mučeniku, zaštitniku župe, čiji je suzaštitnik sv. Vid, postoje i kapele Rođenja BDM (Kaševari), sv. Ilije (Pamerija), Presvetoga Srca Isusova (Ribarići), sv. Nikole Tavelića (Kipac), sv. Ivana Krstitelja (Desmerice) i sv. Roka (Liščevka).

U prirodnoj idili nedaleko od Ogulina južno od jezera Sabljaci smjestilo se Zagorje koje se spominje još u Modruškom urbaru iz 15. stoljeća. Očuvana i netaknuta prirodna ljepota okuplja više sela i naselja između brda Veljuna i masiva Velike Kapele. Po geopolitičkom ustroju pripada Karlovačkoj županiji, a crkveno je u Gospićko-senjskoj biskupiji. Župnik je već godinu dana Ivica Miloš, koji je rođen 1975. u Kandiji kod Bugojna te je školovanje za svećenika započeo kao kandidat Vrhbosanske nadbiskupije. »Zbog rata moja se obitelj morala odseliti iz rodnoga mjesta u Hrvatsku pa sam pet godina kasnije otišao i ja. Svećenik sam Gospićko-senjske biskupije već 19 godina.« 

Nema iseljavanja

No osim u Zagorju Ogulinskom župnik je i u župi Presvetoga Trojstva povijesnoga i slavnoga Modruša. U opisu župe Zagorje rekao je da se ona sastoji od nekoliko naselja, a među njima su veća, to jest ona koja imaju svoj mjesni odbor, Desmerice i Ribarići. Čitava župa rasprostire se na području na kojem živi 1060 stanovnika.

»Za razliku od župa u Lici u kojima sam do sada bio, na području Zagorja dočekala me šarena struktura stanovništva. Iako postoji mnogo samaca i starijih obitelji, u župi oni nisu u većini s obzirom na postojanje više mladih obitelji s djecom. Nadalje, u proteklih godinu dana nisam primijetio ili slušao o pričama i željama za odseljavanje u druge dijelove Europe ili dalje. Istina je da ima obitelji koje su otišle, a postoje i obitelji s pokojim članom u Europi, Americi, Australiji, pa čak i na Bliskom istoku, odseljavanje se nije dogodilo naglo kao u nekim mjestima u kojima su ljudi odmah po otvaranju granica skupili torbe, dali otkaze na sigurnim radnim mjestima i odjurili u druge zemlje misleći da se ondje živi bez muke. Poznato mi je i nekoliko mladih obitelji koje su sreću pokušale potražiti vani, ali su se ubrzo vratile. I osobno u široj obitelji imam članova koji su odmah poslije rata silom prilika otišli u druge europske zemlje. Snašli se jesu, našli posao i osnovali obitelj, ali život u Europi odnosi zdravlje. A koliki bi danas dali sve samo da su zdravi.«

Župnik Miloš navodi da su stanovnici Zagorja vrlo radišni. »Osim što je velik dio obradive zemlje stavljen u funkciju i zasađen različitim kulturama, ljudi imaju i svoje obrte i zanimanja. Nekad sam za električara npr. morao zvati u drugu općinu, a sada dovoljno mi je izići iz kuće i bez telefona dozvati i električara i stolara, vodoinstalatera i majstora za centralno ili zidara i bilo kojega drugoga stručnjaka za sve što čovjeku treba. Riječ je o mjestu koje jamči gospodarsku sigurnost i može se prehraniti svatko. Koliko sam primijetio, nema težih socijalnih slučajeva, a župljane koji su možda u malo težoj ekonomskoj situaciji njihovi sumještani ne zaboravljaju. Narod je dosta povezan i vode brigu jedni o drugima.« 

Drže se pučke pobožnosti

Na području župe Zagorje postoji župna crkva posvećena sv. Jurju mučeniku, zaštitniku župe, čiji je suzaštitnik sv. Vid. Postoje i kapele Rođenja BDM (Kaševari), sv. Ilije (Pamerija), Presvetoga Srca Isusova (Ribarići), sv. Nikole Tavelića (Kipac), sv. Ivana Krstitelja (Desmerice) i sv. Roka (Liščevka). »Nedjeljom su mise u 8.30 u kapelici u Kaševarima, u koju je prije pandemije znalo doći četrdesetak vjernika, te u glavnoj župnoj crkvi u 10.30. Prije izbijanja pandemije glavno je misno slavlje u Zagorju pohodio velik broj vjernika, a u nekoliko mjeseci nakon dolaska dobio sam i 16 novih ministranata, kojima smo dali šivati nove ministrantske haljinice. Pričesti su pristupali i brojni vjernici, a ispovijed je bila redovita. Uvedeno je i redovito svakodnevno misno slavlje, kao i mogućnost ispovijedi. Svaki prvi petak u mjesecu slavi se misa u kapelici sv. Ivana Krstitelja u Desmericama. Kroz korizmu uvedena je pobožnost križnoga puta, a u svibnju i listopadu vjernici su se samoinicijativno okupljali po kapelicama moliti krunicu. U listopadu se petkom slavila misa u kapelici Presvetoga Srca Isusova u Ribarićima. Sprovoda ove godine, hvala dragomu Bogu, bilo je jako malo. A i inače, s obzirom na broj župljana, godišnje ne bude previše ispraćaja. Kao i svakomu župniku i meni su draža vjenčanja i krštenja, kojih u ovoj župi ne nedostaje. Dok sam bio u Lici, znao sam voditi i od 30 do 50 sprovoda godišnje. Ove godine, unatoč svoj ovoj zarazi, manje od deset. Suradnja sa župljanima ove župe nije mogla biti bolja. Meni kao župniku oni djeluju kao dobro podmazan stroj koji je samo malo trebalo potaknuti, a svatko od njih zna što i kako treba činiti. Svi su aktivni i spremni na suradnju, mežnari, vjeroučitelji i pastoralni vijećnici. Moram istaknuti župni crkveni zbor. Po dolasku odlučio sam potaknuti restauraciju orgulja pa sad pjevaju na razini zbora kakve mnogo veće i brojnije župe. Ponekad misu pjevaju i na staroslavenskom jeziku«, rekao je župnik. 

Cijene svoje svećenike

Naveo je i primjer brige župljana za svećenika: »U lipnju ove godine kupio sam ogrjevno drvo. Planirao sam trupce istovariti u blizini župnoga stana i pomalo se baviti njima kad budem imao vremena. Međutim, moji župljani nisu dopustili, nego su drva iskrcana na jednom mjestu u selu, a ja sam ih kasnije tražio. Okupilo se sedam-osam župljana koji su ih ispilili, a u subotu istoga tjedna više od dvadeset ljudi došlo ih je iscijepati i složiti ispred župnoga stana. Kad su završili, sjeli su ispred župnoga stana i častili se. Kasnije se i zapjevalo. No pandemija je utjecala na pastoralni život i rast kako kod drugih tako i ovdje. Nadama se da će sav strah uskoro nestati i život se napokon normalizirati.« 

Snažna »laička mašinerija«

U župi je aktivan Ivan Luketić (34) koji radi kao vjeroučitelj u Ogulinu, a uz roditelje ima i tri sestre. »Mladi dolaze u manjoj mjeri, pojedini su uključeni u ministrante, neki u zbor, a ostali se uključe prema potrebi. Dosadašnjih godina u župi sam održavao župnu katehezu za prvopričesnike i krizmanike i također aktivno sudjelujem u liturgijskim čitanjima, nedjeljom i blagdanima.«

Vjeroučiteljica Gordana Bertović udana je i ima dvoje djece. Na KBF-u u Zagrebu studentica je poslijediplomskoga studija iz pastoralne teologije, a u Ministarstvu znanosti i obrazovanja članica je mentorske skupine za provođenje cjelovite kurikulne reforme. »Radim u osnovnoj školi, dio satnice u matičnoj školi u Ogulinu, u kombiniranom razrednom odjelu u Desmericama i u našoj područnoj školi u Zagorju«, navodi vjeroučiteljica Bertović. »Iako je znatno manji broj učenika u odnosu na prije dvadeset godina, u posljednjih desetak godina brojno je stanje uglavnom jednako. Danas naša škola ima 80 učenika.«

»Zasad je opstanak na selu neupitan jer na području grada i općine ima dovoljno poduzeća koja mladima omogućuju zaposlenje. Ulaskom u EU država je preko različitih fondova dala priliku da se osuvremeni proizvodnja i jača konkurentnost na tržištu. U našoj će se župi sigurno u sljedećim godinama osjetiti poticaj države i EU-a jer se dosta obitelji odlučilo iskoristiti nepovratna sredstva za nabavu strojeva koji će im olakšati obradu zemlje, a mladima omogućiti dodatni poticaj da ulažu u poljoprivrednu proizvodnju«, rekla je Gordana Bertović.

O tome kakva je suradnja mladih obitelji sa župom i školom vjeroučiteljica Bertović kaže: »Mlade obitelji, iako zauzete svojim obvezama, ipak su uvijek spremne pomoći školi i župi. Zagorci su posebni i u široj okolici poznati po svojoj složnosti i zajedništvu. Pomažemo jedni drugima i u radosnim, ali i žalosnim trenutcima. Možemo reći da se kod nas još osjeti zajedništvo Crkve, poput jednoga srca i jedne duše. Sve što imamo u župi izgradili su ljudi sami, kapelice, vatrogasni dom, lovački dom, prostorije kulturno-umjetničkoga društva, etnokuću, izletište Liščevka, stadion i prostorije nogometnoga kluba, mrtvačnicu. Sva događanja i aktivnosti u župi počinju na inicijativu župnika, a naš sadašnji župnik, iako je kratko s nama, uspio je mnogo toga napraviti u nepunih godinu dana. Župljani su mu pomogli kod useljenja, sve radove koje je trebao obaviti odradili su u vrlo kratkom vremenu i bez novčane naknade. Trenutačno se dovršava uređenje objekta nasuprot crkve koji bi koristio za razna pastoralna događanja, sastanke, katehezu, radionice.«

Govoreći o tome kako doprijeti do roditelja preko djece u katehizaciji i pastoralu, vjeroučiteljica Bertović ističe da u župi kao i u drugima postoji potreba za radom s mladim obiteljima. »Smatram da bi se trebalo učiniti nešto više na tom području. Teško je pronaći neki univerzalni model koji bi se mogao primijeniti na sve, ali da bi trebalo pokušati, to svakako. Možda bi se više moglo doprijeti do njih u vrijeme pripreme za sakramente.« 

Neupitan ostanak na selu

Problematizirajući opstanak i ostanak mladih u Hrvatskoj, vjeroučiteljica Bertović rekla je: »Problem opstanka mladih u našoj župi, Bogu hvala, još nije aktualan. U proteklih nekoliko godina odselilo se samo nekoliko mlađih bračnih parova zbog zaposlenja. Iako je Zagorje prekrasno mjesto i ima sve uvjete za razvoj agroturizma, na žalost do danas se na tom polju nije ništa pomaknulo s mjesta. Dolaze grupe turista u organizaciji turističke zajednice u obilazak prirodnih ljepota i etnokuće. Nadalje, može se reći da je prodaja domaćih proizvoda premala u odnosu na vrijeme prije Domovinskoga rata kada su gotovo sve obitelji imale krave i bavile se poljoprivrednom proizvodnjom. Danas u župi imamo dvije veće farme krava i nekoliko obitelji koje se bave stočarstvom i poljoprivrednom proizvodnjom. Smatram da je za sada opstanak na selu neupitan jer na području grada i općine ima dovoljno poduzeća koja mladima omogućuju zaposlenje. Ulaskom u EU država je različitim fondovima dala priliku da se osuvremeni proizvodnja i jača konkurentnost na tržištu. U našoj će se župi sigurno u sljedećim godinama osjetiti poticaj države i EU-a jer je dosta obitelji odlučilo iskoristiti nepovratna sredstva za nabavu strojeva koji će im olakšati obradu zemlje, a mladima omogućiti dodatni poticaj da ulažu u poljoprivrednu proizvodnju.« 

Može se živjeti od svoga rada

Boris Bertović rođen je u Desmericama. Po struci je elektrotehničar, a radi kao kondukter u željezničkom prometu. »Član sam župnoga pastoralnoga vijeća i pomažem župniku u organizaciji slavlja većih blagdana i zaštitnika naše župe«, navodi vijećnik Bertović. »U organizaciji sam proslave blagdana sv. Ivana Krstitelja u kapelici u Desmericama i u organizaciji komemoracija za žrtve Domovinskoga rata župe sv. Jurja. Ogulinsko Zagorje veoma je prikladno za život svih uzrasta. Nalazi se blizu Ogulina, jezera Sabljaci. Stanovništvo je 90 posto zaposleno, a u slobodno vrijeme bavi se stočarstvom i ratarstvom. Moj OPG bavi se proizvodnjom ogulinskoga zelja i krumpira. Dakle ima posla, može se živjeti od svoga rada.« 

Biskupijski povjerenik za hrvatski martirologij

Aktivan je župljanin i autor monografije »Zagorje« Franje Puškarić, koji je osnovnu školu završio u rodnom Zagorju, opću gimnaziju u Ogulinu, a filozofsko-teološki studij na Teologiji u Rijeci. Radi kao vjeroučitelj u osnovnoj školi u Gospiću te je katedralni orguljaš i biskupijski povjerenik za hrvatski martirologij. I u Zagorju djeluje kao orguljaš, do prije nekoliko godina redovito, sad povremeno, i tako već 18 godina. Uključen je i u brojna kulturna i duhovna zbivanja. »Hvala Bogu, mnogo je kulturnih i duhovnih zbivanja u našem kraju. Nekada kao ministrant i orguljaš u dječjem zboru, a danas kao orguljaš u velikom župnom zboru zajedno s dugogodišnjom orguljašicom Nadom nastojao sam i nastojim u skladu s mogućnostima popratiti većinu misnih slavlja i drugih duhovnih događanja u župi, a po potrebi ‘uskočim’ i u susjednim župama. Član sam i Karmelske bratovštine koja na ovom modruško-ogulinskom području ima svoje središte u svetištu Gospe od Čudesa u Oštarijama. Svake godine redovito pišem članke za godišnjak naše župe ‘Kolišće’. Ujedno sam član Kulturno-umjetničkoga društva »Sveti Juraj Zagorje«, koje također podupire sve kulturne, ali i duhovne događaje u našem kraju i šire. U Zagorju su mnogi stanovnici ujedno vjernici, uključeni u jednu ili više udruga koje organiziraju razna događanja koja su često povezana s proslavama župnih blagdana i drugim župnim događanjima pa duhovna i kulturna komponenta često nadopunjuju jedna drugu.«

Monografija o Zagorju

»Prošle godine, povodom 230. obljetnice župe i 180. obljetnice izgradnje sadašnje župne crkve sv. Jurja (treće po redu) te 25. obljetnice mlade mise ‘naše gore lista’ popa Ante Luketića, objavio sam knjigu ‘Zagorje – Mjesto i župa’. U knjizi su na 416 stranica detaljno predstavljeni povijest mjesta i župe te svi sakralni objekti na području župe. Time smo htjeli očuvati povijest od zaborava jer ono što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo. Naš zagorski kraj spominje se kao naseljeno mjesto prvi put u Urbaru modruškom 1486. godine. Smješten je između srednjovjekovnoga Modruša, svima poznatoga frankopanskoga središta, i novovjekovnoga Ogulina. Interes mladih za povijest nažalost je sve slabiji. Društvo i moderna tehnologija sve nam više nameću stajalište da treba misliti samo o tome što ćemo raditi i što će biti sutra bez ikakvoga osvrta na ono što je bilo jučer i što nam od toga može koristiti za dalje pa zbog toga često kao narod i kao pojedinci činimo iste ili slične pogrješke. Ipak još u našem kraju ima mladih ljudi koje to zanima, barem na informativnoj razini. Tomu pridonose i stariji mještani koji su voljni prenijeti nam običaje i tradiciju našega kraja.« 

Očuvano starohrvatsko pjevanje

Zanimljivo je da u Zagorju njeguju baštinu i čuvaju starohrvatski jezik kojemu je podloga čakavica. »Župa Zagorje u povijesti je pripadala Senjsko-modruškoj ili Krbavskoj biskupiji koja je bila vrlo poznata po glagoljici, kao i uporabi staroslavenskoga (starohrvatskoga) jezika u bogoslužju sve do Drugoga vatikanskoga koncila. Možemo se pohvaliti da smo od tada do danas zahvaljujući našim pučkim crkvenim pjevačicama, uspjeli očuvati stari napjev staroslavenske ‘maše’ koji je fra Ivo Peran 1993. godine i notno zabilježio. Uz Zagorje, taj kontinuitet na prostoru današnje Gospićko-senjske biskupije zadržao se samo još u Senju. Iako se u zagorskom govoru susreću sva tri narječja, osnovica nam je čakavska. U župnom zboru ima mlađih članica koje su rado prihvatile i od starijih naučile staroslavensku misu i druge napjeve karakteristične za naš kraj. Mogu zapravo reći da tu i nema previše učenja jer se to vrlo često pjeva kod nas pa svatko od nas tko ide redovito u crkvu na neki način odrasta s tim i ‘ima to u uhu’.«

O tome koliko je Zagorje po mjeri mladoga čovjeka prikladno za život Puškarić kaže: »Zagorje ima sve predispozicije za kvalitetan život. To su blizina grada, šuma, izvori pitke vode i druge prirodne ljepote, poljoprivreda te bogata povijesna i kulturna baština. Dio mlađega stanovništva radi u ogulinskoj drvnoj industriji i drugim manjim obrtima. Nažalost, unatoč svemu tomu, zagorsko stanovništvo izumire i poput ostalih ruralnih sredina iseljava se u veće gradove u potrazi za poslom. Nema razvijenoga gospodarstva i političkoga stajališta na nacionalnoj razini koji bi mladima osigurao stalan posao, a time i egzistenciju, a sve prije navedeno to bi dodatno pospješilo. S druge strane, primjećujem da se mi mladi sve više bojimo odgovornosti i rizika zbog straha od neuspjeha. Iako se nameće opće stajalište da su mladi nezainteresirani za bilo što, mislim da ipak nije tako, barem ne u većoj mjeri. Mladima treba dati više poticaja i imati povjerenja u njih. Hvala Bogu, u našoj župi mladi se još manje-više rado uključuju u različite društvene i crkvene aktivnosti. Drago im je da mogu pridonijeti svojoj zajednici i imaju osjećaj da su važna karika u njoj.« 

Sve službe popunjene

Mažnarica je Marija Puškarić, i to već 32 godine. Vodi brigu o crkvenom ruhu koje je urešeno u domaćem stilu. Ističe da se promijenilo sedam svećenika otkako je mežnarica. »Svi su bili dobri i sa svakim sam izvrsno surađivala«, navodi mežnarica Puškarić.

U župi su sve službe popunjene, pa tako Nada Puškarić orgulja 26 godina. Majka je četvero djece. »Što se tiče zbora i orguljanja, imamo petnaestak članova, a ohrabrujuće je da se uključuju i mlađi«, navodi orguljašica. »Probe su po potrebi, a njegujemo i tradiciju, pjevanje koje se prenosi s koljena na koljeno.«

Župna vijećnica je Mira Dujmić koja vodi brigu o kapeli u Ribariću.

Vijećnik je umirovljeni hrvatski branitelj Milan Dujmić. Navodi da su s toga područja svi bili uključeni u obrambeni Domovinski rat. Uključen je u održavanje kapele u svom mjestu, a istodobno je aktivan u organiziranju susreta hrvatskih branitelja, posebno u spomen na poginule, kojima je podignut spomenik pokraj župne crkve.

IZVORGlas Koncila br. 31/2020.
Prethodni članakSVETOST IZ SRCA »GRADA SLUČAJA« Katolički svetci u kineskom »Chicagu Istoka«
Sljedeći članakOD MORA DO POLJA Turizam spašavaju povratnici