Svatko normalan, prosječno obrazovan, s razlogom bi mogao pomisliti da dovoditi u vezu antičkoga filozofa Protagoru i Bribir može samo netko tko je, blago rečeno, misaono poprilično razigran, da se ne upotrijebi koja grublja riječ. Doista, kakve bi to spone vezivale mislioca iz 5. stoljeća prije Krista, rođenoga u grčkoj Abderi g. 480., a preminuloga g. 410., s gradićem u Primorsko-goranskoj županiji s oko 350 stanovnika, smještenim 5 km od mora podno brda iznad Vinodolske doline? No ako se makne na stranu Protagorin etički relativizam, sažet u tvrdnji da je za svakoga pojedinca istinito ono što se njemu čini istinitim, što također vrijedi i za sve druge osobe, a u prvi se plan stavi njegova glasovita izreka: »Čovjek je mjerilo svih stvari…« objavljena u spisu »Istina ili govori koji obaraju«, onda pomisao o njihovoj vezi može biti prihvatljivija. Posebice ako se uzme u obzir zemljopisni položaj, prirodne ljepote, prebogata povijest, raskošna tradicija, relativno smiren način života i opuštenija svakodnevica bez gužve, prometa i vreve te sva potrebna izgrađena infrastruktura, onda se također, jednako tako, mirno može reći da je Bribir mjerilo čovjeka (a ne obrnuto), tj. svih njegovih želja za mjestom poželjnim za življenje. Dakle, nije baš svaki blesan lud, kako se to čini na prvi pogled!
Vozeći se ključnom hrvatskom državnom cestom koja povezuje sjeverni i južni Jadran – Jadranskom magistralom, kada nakon Crikvenice i Selca prije Novoga Vinodolskoga skrene prema Bribiru, svaki namjernik nailazi na, u tom kraju očekivane, prometne oznake upozorenja: divljač na cesti i odroni! Jednako je tako očekivana i krivudava cesta, koju nakon kratkoga vremena kod križanja prema Jargovu krasi malena kapela. Cesta vodi do pomalo čarobnoga gradića s dominirajućim zvonikom župne crkve sv. Petra i Pavla. U tom očekivanju očekivanoga središte je mjesta ispresijecano za tamošnje prilike prostranijim trgom te kratkim i uskim uličicama u kojima se nalaze gotovo sva zdanja nužna za normalan život svakoga mjesta: općina, škola, športska dvorana, ambulanta, ljekarna, prodavaonica, cvjećarnica, čitaonica, dječji vrtić, kulturno-umjetničko društvo, gostionica, igralište, dobrovoljno vatrogasno društvo, obrtničke radnje, župna kuća i drugo.
Spomenuta župna crkva sv. Petra i Pavla trobrodno je barokno zdanje sa zvonikom na pročelju, izgrađena g. 1524. na mjestu stare crkve, o čemu svjedoči glagoljski natpis. Najvjerojatnije je postojala već u vrijeme donošenja Vinodolskoga zakona g. 1288., a vrlo vjerojatno i ranije. Proširena je, preuređena i barokizirana u prvoj polovici 18. stoljeća, ali su je zapalili skupa sa Starim gradom, općinom i školom četnici Dinarske divizije povlačeći se prema Rijeci krajem 1944. godine. Ona je jedina katolička crkva na cijelom tom području uništena od sljedbenika »vojvode« Draže Mihailovića, kada su izgorjeli i cjelokupni crkveni arhiv i knjižnica. Obnovljena je osamdesetih godina 20. stoljeća u doba župnikovanja Ante Cindrića, koji je punih 40 godina bio bribirski župnik, a danas je umirovljenik u Svećeničkom domu u Rijeci. Nije posve jasno zašto taj povijesni podatak tek usmeno prenose stariji Bribirci, za razliku od dostupnih mrežnih stranica koje ne navode podatak tko su bili zločinci.
Riznica župne crkve doista se ima čime pohvaliti jer u njoj su renesansni reljef Bogorodice s Kristom ili Bijele Gospe, rad firentinskih majstora u bijelom mramoru, slika Jacopa Palme mlađega »Pranje nogu«, središnji mramorni oltar rad kipara Antonija Michelazzija, crkveno zvono iz g. 1411. i drugo.
Za cijelo se to primorsko područje sve do Senja često čuje u vremenskim prognozama s upozorenjem na jaku buru. Teško je opisati njezinu jakost. Kada puše, nju treba doživjeti, a o tome najbolje svjedoče vrata župne crkve, koja se za vrijeme misa pri naletima bure jednostavno moraju zaključavati da se ne bi oštetila.
Ispod župne je crkve, zbog brdovitoga tla na nekoliko razina, mjesno groblje, brižno uređeno i dotjerano, kao i gotovo sva druga diljem Hrvatske.
Župna je kuća u blizini crkve, ali da bi do nje došao, namjerniku je potrebno poprilično strpljenja zbog spomenutoga svojevrsnoga labirinta od uskih uličica. U njoj sada »stoluje« (izraz nije baš najprikladniji, posebice jer je riječ o mladom, skromnom i pristupačnom župniku lišenom bilo kakvih vladalačkih manira, ali ipak je riječ o gradu, među ostalim, Frankopana i Zrinskih) Nikola Gajić. Rođen je kao sin jedinac u Opatiji g. 1988., gdje je završio i osnovnu školu. Odlazi potom u zadarsko sjemenište te na teološki studij u Rijeku. Nakon završetka studija zaređen je za svećenika 2013. i povjerena mu je prva pastoralna dužnost kapelana na riječkoj Vežici u župi sv. Terezije od Djeteta Isusa. No ubrzo preuzima župničku službu u Čabru i Plešcima, gdje ostaje godinu dana, a lipnja 2014. postao je upravitelj župe u Bribiru.
On o župi iznosi kratke osnovne podatke: »Ima oko 1650 vjernika, a pripada joj 14 sela: Dragaljin, Gradac, Jargovo, Kičeri, Kosavin, Kričina, Podgori, Podskoči, Podugrinac, Poduljin, Sveti Mikula, Sveti Vid, Štale i Ugrini. Godine 2016. bilo je 10 krštenja, osam prvopričesnika, 12 krizmanika, dva vjenčanja i 37 sprovoda, od kojih 33 crkvena i četiri civilna. Priznajem, kada sam dobio dekret od nadbiskupa, uhvatila me je mala nelagoda jer mi je bio poznat podatak da u Bribiru zbog iznimno jake komunističke promidžbe čak 30-ak godina nije bilo krizme, pa su se krizmanici potajno krizmali po okolnim župama ili se vjenčavali u župama na otoku Krku. Pomalo je nevjerojatan podatak da je zbog toga nakon tri desetljeća tek g. 1994. krizmu primilo više od stotinu krizmanika. No ubrzo sam se osvjedočio o dobrohotnosti, gostoljubivosti i prijateljstvu ovdašnjih župljana te sam sretan što sam među njima i s njima!«
Među vjernicima koji su mu uvijek »pri ruci« je Danijel Grbić, 37-godišnji šef recepcije u Autokampu Selce, volonterski zamjenik načelnika vinodolske općine, čitač: »Prema posljednjem popisu bribirska općina ima oko 1800 stanovnika. Usporedbe radi, između dvaju svjetskih ratova imala je više od 5000 stanovnika. Polica poslovnice Croatia osiguranje iz g. 1901. nekada je u Bribiru bila tvrtka ‘Viševica’, koja je proizvodila poljoprivredne prikolice, no ona je propala kao i sve druge proizvodne tvrtke. Nešto malo privatnih obrta još uvijek egzistira i to je, nažalost, sve, pa su se ljudi u velikoj mjeri okrenuli turizmu. Naime, turisti sve više vole biti blizu mora, ali daleko od mnoštva i gužva, za što im je Bribir idealno mjesto. Sve je veći problem svake godine brojnije staro stanovništvo, jer, treba znati, samo prije desetak godina bilo je 200-tinjak učenika u našoj školi, što je dvostruko više nego danas. Zato općina financira svagdašnji redoviti prijevoz ne samo srednjoškolcima, nego i studentima, koji pohađaju učilišta u Opatiji, Rijeci, čak i Puli. Osim toga, onima koji pokažu dobre rezultate osigurane su i općinske stipendije. Bribir mladima nudi i mogućnost bavljenja športom jer osnovna škola ima športsku dvoranu, postoji i igralište, koje, istina, treba obnoviti. Nekada je naše mjesto imalo matični, katastarski i gruntovni ured, no danas je sve preneseno u Crikvenicu, gdje je sve centralizirano. Suradnja mjesnih vlasti sa župom je, bez pretjerivanja mogu reći, primjerna. Da ne budem krivo shvaćen, i ja sam jedan od dokaza jer župna zajednica je živa, okuplja ljude, organizira i potiče više akcija korisnih za sve mještane.«
Mlada majka Dolores Martinčić sa suprugom Danijelom ima dvoje dječice: Saru i Lea, s kojima je redovito na misnim slavljima. Mališani su, očekivano, uglavnom znatiželjni i pomalo nestašni, ali ne ometaju svoju mamu u sudjelovanju u liturgiji i molitvama. Osim toga, znaju da samo uz pomoć roditelja mogu zamočiti prstiće u svetu vodu na ulazu i izlazu iz crkve, što im je posebno zanimljivo i rado to čine.
O ukorijenjenosti katolištva na tom području govori i 19 kapela, raštrkanih po cijeloj župi, podignutih u različitim razdobljima, od kojih su očuvane kapele sv. Josipa, sv. Antuna, sv. Stjepana, sv. Jurja, sv. Martina, sv. Barbare i sv. Nikole Tavelića, kao i one ruševne: Imena Marijina (Male Gospe), sv. Ane, Sv. Duha, sv. Ivana, sv. Jeronima, sv. Luke, sv. Marije Magdalene, sv. Matije, sv. Mihovila, sv. Nikole biskupa, sv. Roka i sv. Vida. Posebno su vrijedne kapele sv. Antuna Pustinjaka u gradu, građena u doba Bernardina Frankopana, i sv. Martina u Podskočima iz 16. stoljeća s glagoljskim natpisom na portalu iz 1526. godine.
Srećko Lončarić, 68-godišnjak, rođeni Selčanin, već 25 godina umirovljenik, predavao je kuharstvo u crikveničkoj Srednjoj školi »Antun Barac«. Ima suprugu, također umirovljenicu, koja je bila tajnica u hotelsko-ugostiteljskom poduzeću »Jadran« u Crikvenici, te dva sina i četiri unuka, član je župnoga pastoralnoga vijeća. »Naše vijeće ima 16 članova, u kojem su uz župnika zastupljeni predstavnici župnoga središta i svih pripadajućih sela. Sastajemo se po potrebi prigodom blagdana, različitih župnih događanja i aktivnosti te se dogovaramo, predlažemo i međusobno raspodijelimo dužnosti. O financijskim temama raspravlja se u župnom ekonomskom vijeću, koje postoji kao i u svim ostalim župama. Slobodan sam reći kako doista dobro funkcioniramo, što, nadam se, osjećaju i svi članovi župne zajednice.«
Očekivano, u župi postoji i mješovita ministrantska skupina, koja nije brojna, ali je postojana i revna te se na nju župnik uvijek može osloniti. Čitači su odrasli, uglavnom akademski obrazovani te nemaju posebne pripreme, nego po rasporedu dođu malo ranije prije mise.
Bribir je u 13. stoljeću bio u posjedu Frankopana, kada su njegovi predstavnici sudjelovali u donošenju Vinodolskoga zakona 1288., zatim grofova Celjskih, pa je bio kraljevski grad Matije Korvina, a potom ga je držala obitelj Zrinskih do 1671. godine i smaknuća Petra Zrinskoga u Bečkom Novom Mjestu.
Svojevrsni je kontrapunkt toj dalekoj povijesti skupina katoličkih skauta, koja pod vodstvom Petra Miloševića sa sjedištem u susjednoj župi sv. Dujma u Driveniku djeluje na području cijele vinodolske općine pa su tako aktivni i u bribirskoj župi, posebice na humanitarnom području. Tako su i 2017. godine načinili božićne čestitke i jaslice, od čije prodaje pomažu najpotrebitijima. Planinare i odlaze na izlete, dio njihovih ponašanja su molitve i kratki duhovni nagovori, a poneki put i misna slavlja u prirodi.
Vjerski je život nezamisliv bez vjeronauka, za što je u bribirskoj župi »alfa i omega« Božana Zečević, 57-godišnja vjeroučiteljica, rođena u župi Jelaške u srednjoj Bosni kod Vareša, iz koje potječe i glasoviti fra Matija Divković. Završila je Katehetski institut i Institut za teološku kulturu laika u Zagrebu, a vjeroučiteljsku službu u bribirskoj osnovnoj školi preuzela je 2003. Nakon toga jedno je vrijeme bila u Novom Vinodolskom, a prije tri godine ponovno je u svom Bribiru, u Osnovnoj školi Josipa Pančića, staroj gotovo dva i pol stoljeća. »Prema povijesnim podatcima trogodišnja pučka škola u Bribiru utemeljena je 19. lipnja 1787. kada su počela predavanja za malobrojne učenike iz čitanja, pisanja i računanja, s osnovnim uputama o moralu (ćudoređu) i gospodarstvu. Nastava se najprije održavala po privatnim kućama, a od 1825. do 1878. u staroj frankopanskoj zgradi Kaštelu. U ovoj školskoj godini školu pohađa 97 učenika u osam razrednih odjela te gotovo svi učenici pohađaju školski vjeronauk. U školi ima 29 zaposlenih, ravnatelj škole je Goran Matić. Moram istaknuti izvanredan odnos njega i svih kolega djelatnika te bez ikakvih problema imamo priredbe za sv. Nikolu, Božić i ostale crkvene blagdane, sudjelujemo na vjeronaučnim natjecanjima. Radim i u Osnovnoj školi ‘Zvonko Car’ u Crikvenici. Zadovoljna sam i sretna te surađujem sa župnikom, koji pripravnicima za sakramente prve pričesti i krizme drži župnu katehezu. Žalosti me kao i sve mještane što je, otprilike, svake godine desetak djece manje u školi, no to je naša sumorna hrvatska stvarnost. Djece je sve manje, a mlade obitelji, nažalost, odlaze iz župe.«
O bribirskom »velikom srcu« govori podatak da je u njegovu okrilju svojedobno našlo utočište 300-tinjak prognanika i kompletna osnovna škola iz Otočca. Osim toga, svakako se treba spomenuti Tea Martinčića i Alena Kapelarija iz Bribira koji su poginuli u obrani hrvatske domovine na ličkom ratištu.
Ivan Ligatić, 70-godišnji umirovljeni bivši općinski službenik, otac dvoje djece i djed četvero unučadi, tajnik je Udruge sv. Petra i Pavla apostola. »Udruga je osnovana g. 2003. kao svojevrstan nastavak nekadašnje Zaklade sv. Josipa, koja je, među ostalim, imala u Bribiru svoju imovinu iz koje su se financirale različite aktivnosti. Ona je kao i u svim drugim župama bila nacionalizirana, pa da bi se što lakše vratila u posjed župe, naša se udruga proglasila sljedbenicom nekadašnje. Nažalost, u tom dosad nismo uspjeli, ali cilj nam je promicanje katoličkoga življenja kroz duhovne tribine, zatim njegovanje običaja i tradicije te humanitarnoga rada i prakticiranje suradnje sa sličnim udrugama, kroz glazbeno-scensku i humanitarnu sekciju. Npr. za Božić smo skupa s KUD-om i ženskom klapom ‘Žurnada’ organizirali druženje, koje je bilo izvanredno posjećeno. Nismo brojni, imamo 60-ak stalnih i aktivnih članova od tri do 87 godina, no prisutni smo posebice u gotovo svim župnim aktivnostima.«
Davor Tus, 40-godišnjak, završio je školu za tehničara poštanskoga prometa te je zaposlen u pošti, a po prezimenu se da naslutiti da je rođak glasovitoga hrvatskoga generala Antona Tusa, također rođenoga u Bribiru. Neoženjen je, član je mjesnoga DVD-a i pastoralnoga vijeća. No također sudjeluje na misama i u službi riječi, što je otprilike jednom mjesečno po rasporedu, a po potrebi svira i orgulje izmjenjujući se s drugim mladim orguljašem Josipom Ligatićem. »Organiziramo u župi tradicionalna godišnja hodočašća skupa sa župama Crikveničkoga dekanata u riječku katedralu, gdje vjernici slave misu sa župnicima i riječkim nadbiskupom Ivanom Devčićem, te svake godine u neko drugo odredište, pa smo tako prošle godine bili u Vodnjanu i Poreču.«
Odlazeći iz Bribira, putnik će zasigurno biti zadivljen živom vjerom na prebogatoj povijesnoj baštini.
Svoj najveći procvat Bribir doživljava u vrijeme kneza Bernardina Frankopana, rođena 1453. u Ozlju, pa mu se često uz ime i prezime dodaje i nadnevak »ozaljski«.Kako je bio sin hrvatskoga bana Stjepana iii. Frankopana Modruškoga, te je jedno vrijeme kao mladi knez i sam stolovao u Modrušu, nazivlje ga se i »modruški«. Bio je ne samo moćan i ugledan aristokrat, vojskovođa, diplomat, graditelj i mecena, nego i jedan od predvodnika borbe za opstanak hrvatskoga naroda na prostorima ugroženima od turskih osvajanja te neki povjesničari drže da je upravo on prvi na dramatičan način Europljane upozorio na važnost Hrvatske kao »predziđa kršćanstva« (lat. – »antemurale christianitatis«), koja je štit Europe pred islamskim prodorom. No europski su se moćnici kao toliko puta tijekom povijesti, uostalom sve do današnjih dana, oglušili na hrvatske vapaje, što je i dovelo do masovnoga stradanja hrvatske vojske i gotovo cijeloga plemićkoga staleža na Krbavskom polju g. 1493. Među rijetkima koji su tada uspjeli spasiti živu glavu bio je Bernardin Frankopan. U Bribiru je učvrstio gradsku utvrdu (kaštel) i zidine, koje je, nažalost, g. 1848., kada je ukinuto bribirsko vlastelinstvo, općinska vlast porušila. Na mjestu drevne utvrde izgrađena je škola, a ostala je samo četverokutna kula iz g. 1302. i dio zidina na sjevernoj strani. Bernardin Frankopan preminuo je negdje u Ugarskoj g. 1529.
