ZAŠTO HRVATSKA IDE U POGRJEŠNOM SMJERU? Hrvatski birači ne mogu izabrati svoju vlast

Snimio: B. Čović

Prema rezultatima redovitoga mjesečnoga istraživanja agencije »Promocije plus« o društvenim i političkim preferencijama »CRO Demoskop«, koje je provedeno između 2. i 4. svibnja, a objavljeno 6. svibnja, dan nakon što je Hrvatski sabor tijesno izabrao svoga novoga predsjednika, čak 76 posto pitanih hrvatskih punoljetnih građana smatra da Hrvatska ide u krivom, pogrješnom smjeru. Premda nisu posve bez razloga rezerve prema takvim istraživanjima, podatak da čak više od tri četvrtine ispitanih smatra da Hrvatska ide u pogrješnom smjeru, nikoga, osobito ne one najodgovornije, ne smije ostaviti ravnodušnim. Iznimno je to važna poruka ne samo političarima, bili na vlasti ili u opoziciji, nego i onima koji stvarno upravljaju Hrvatskom i koji, mimo svih demokratskih i pravnih zasada, presudno utječu na usmjeravanje Hrvatske, njezinoga gospodarstva i ukupnoga društvenoga života. Iznimno je to važna poruka i svim društvenim subjektima, osobito onima kojima je stvarno stalo do općega dobra i do bolje budućnosti hrvatskoga naroda i hrvatskoga društva. Naime, po tom mišljenju, politika, kako ona javna tako i ona tajna, ne će i ne može ponuditi nužno i hitno potreban zaokret, pa je na svim društvenim subjektima odgovornost da pripreme i osposobe hrvatske građane, osobito mlade, da oni svojim ponašanjem i djelovanjem prouzroče nužno potreban zaokret u hrvatskom društvu.

Politika dodatno uprljana politikanstvom
Najnovija previranja na hrvatskoj političkoj sceni još su jednom otkrila očitu neslobodu, nesposobnost i nespremnost za stvarno rješavanje bitnih problema hrvatskoga naroda, hrvatskoga društva i hrvatske države, štoviše otkrila su da je Hrvatska i dalje iznutra okovana zemlja koja vapi za slobodom i oslobođenjem.

Već inače poprilično kompromitirana politika, kao umijeće upravljanja u korist općega dobra, najnovijim događanjima dodatno je uprljana politikantstvom, borbom za ostanak ili za osvajanje vlasti, daljnjim otuđenjem od birača i posebno iskazanom nemoći ili manjkom volje da se suoči sa stvarnim zlom nepravda i povlastica svih onih koji su de facto opljačkali hrvatsko gospodarstvo. Najnovija previranja na hrvatskoj političkoj sceni još su jednom otkrila očitu neslobodu, nesposobnost i nespremnost za stvarno rješavanje bitnih problema hrvatskoga društva i hrvatske države, štoviše otkrila su da je Hrvatska i dalje iznutra okovana zemlja koja vapi za slobodom i oslobođenjem. Aktualna politička previranja otkrivaju da je demokratska tranzicija više privid negoli stvarnost, pogotovo ako stvarno usmjerenje Hrvatske i hrvatskoga društva diktiraju skrivene i otuđene snage koje nikada ne izlaze na izbore ili ako, makar formalno, zemlju vode snage koje su doduše stekle demokratsku legalnost kroz izbore, ali ne poštuju čak ni kakvu-takvu legitimnost, tj. ne ispunjavaju ni ciljeve ni potrebe onoga dijela biračkoga tijela koje im je dalo legalitet, dakle ne služe općemu dobru cjelokupnoga hrvatskoga društva.

Zaustavljena demokratska tranzicija

Praktično zaustavljanje demokratske tranzicije u zemlji koja izlazi iz vrlo rafiniranoga i iznimno prijetvornoga totalitarizma isključivo je u interesu samo određene skupine ili skupina i istodobno je na nedopustivo golemu štetu cjelokupnoga hrvatskoga društva i svih građana koji ne pripadaju povlaštenim skupinama. O kolikoj je rafiniranosti ostataka totalitarizma riječ najbolje govori činjenica da Republika Hrvatska nije stvarno demokratizirana makar je prošla teške pristupne obveze i procese za članstvo u Europskoj uniji te je danas punopravna članica, a njezini građani nikako ne mogu izabrati vlast koja bi izvršavala zahtjeve, ciljeve i potrebe hrvatskoga društva, niti mogu istjerati pravdu kako glede zločina u prošlosti tako ni glede zločina, osobito gospodarskih i ideoloških, učinjenih u samostalnoj Hrvatskoj. Da je zaustavljena demokratska tranzicija vidljivo je i po medijima koji su uporno instrumenti u javnosti nevidljive ideološko-političke snage te ustrajno služe nečasnomu zaglupljivanju hrvatskih građana. (I glavne nagrade Hrvatskoga novinarskoga društva ovih su dana dodijeljene novinarima koji zapravo ispunjavaju kriterije koji su vladali prije demokratizacije hrvatskoga društva!)

Zašto ne: jedan zastupnik – jedna izborna jedinica

Uz strpljivo podnošenje svih sadašnjih nevolja i nemoći svi dobronamjerni građani i osobito svi stvarno hrvatski i demokratski društveni subjekti dužni su poraditi na formaciji i osposobljavanju mladih naraštaja da izbore slobodu, da izgrade demokratsko društvo, da vrate u temelje hrvatskoga društva pravdu, istinu i mir. Svi pak oni koji nisu zadovoljni sadašnjim usmjerenjem Hrvatske, koje zapravo kontinuirano traje od pretvorbe i privatizacije i posebno od 2000. godine, dužni su svim demokratskim sredstvima zahtijevati takvu promjenu izbornoga zakonodavstva da će birači moći birati konkretne osobe te će ih moći i demokratski nadzirati. Ako stvarno demokratska Francuska može imati toliko izbornih jedinica koliko ima narodnih zastupnika u svom parlamentu, nameće se pitanje: zašto takav izborni sustav ne bi mogla imati i Hrvatska? Kad bi se u Hrvatskoj u 140 izbornih jedinica, svaka s oko 25 tisuća birača, birao jedan zastupnik, birači bi točno znali ne samo stranački dres, nego i ljudsku kvalitetu određenih kandidata te bi mogli u Hrvatski sabor birati kvalitetne osobe, umjesto sadašnjega izbornoga modela koji omogućuje da u saborske klupe sjedaju osobe koje nikada ne bi svojim osobnim potencijalima dobile povjerenje birača. Samo kvalitetne osobe jamče kvalitetan Hrvatski sabor i samo takav izbor spriječio bi sadašnji paradoks da je Hrvatski sabor, premda je po Ustavu nadređen Vladi, zapravo tek njezin instrument. O cjelovitoj promjeni izbornoga zakonodavstva ovisi i stvarno zaživljavanje pravne države u Hrvatskoj, a to je drugi preduvjet da izgube svoju uzurpiranu moć sve sive eminencije, skrivene interesne i druge ad hoc skupine koje stvarno upravljaju Hrvatskom. Nitko nikada nikomu nije darovao slobodu, nego ju je uvijek potrebno izboriti – to je prva zadaća, osobito mlađih naraštaja.

IZVORGlas Koncila br. 19/2017.
Prethodni članakMISIONARKA NA TRI MJESECA Koji je najveći dar Đurđica pronašla u Ekvadoru?
Sljedeći članakKLEVETNIČKI NAPAD NA BISTRIČKU PROCESIJU Rođaci bistričkih hodočasnika nisu »ustaški krugovi«