ZAŠTO SU RAZLIČITO POSTUPILI RAZBOJNICI NA KRIŽU? Ljudska slobodna volja i Božja milost

Snimio: Z. Atletić

U Evanđelju po Luki (23, 33-43) govori se o tome kako su Isusa razapeli zajedno s dva zločinca na brdu zvanom Lubanja: »Ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. (…) Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: ‘Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas.’ A drugi ovoga prekoravaše: ‘Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.’ Onda reče: ‘Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.’ A on će mu: ‘Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!’«

Kako to da prvi, lijevi razbojnik ništa ne shvaća, ne zna što se događa, želi sići s križa. Ne primjećuje da je upravo taj križ zaslužio. I ne vidi kako ga i na križ, u tu zasluženu kaznu, osobno prati Bog!

Kako to da prvi, lijevi razbojnik ne vidi, ne shvaća… ne primjećuje i zato nema riječi zahvale? Križ za njega ostaje samo mjesto muke i ništa više. I onaj drugi (desni) je razbojnik… Priznaje kako mu je na križu mjesto – tek sada je došao »na svoje«. I upravo na križu doživjet će istinsko spasenje. Obojicu razbojnika na križ je doveo njihov životni put, a ja se često pitam kako to da desni razbojnik vidi, shvaća, primjećuje i priznaje Krista za Kralja i želi biti s njim: »Sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje«, a lijevi razbojnik nije to mogao izreći. Zašto je s jednim razbojnikom (desnim) milost Božja, a s drugim (lijevim) nije?

Čitatelj Juro J.

Isus je dragovoljno prikazao sebe za naše grijehe, a naše spasenje proistječe iz inicijative Božje ljubavi prema nama i veliko je otajstvo zašto neki ljudi – poput lijevoga razbojnika – ne prihvaćaju upravo tu otkupiteljsku žrtvu koja je zapravo bila – kako piše evanđelist Ivan (13, 1) »ljubav do kraja«. Tu »ljubav do kraja« čovjek mora prihvatiti slobodnom voljom, što lijevi razbojnik – tradicija mu je nadjenula ime Gestas – nije učinio. Ne samo da je »okrenuo glavu« od Isusa na križu (kako ga figurativno prikazuje kršćanska ikonografija), nego je i doslovno iskoristio slobodnu volju koju mu je Bog dao i u posljednjem času ili posljednjim trenutcima života odbacio Božju ljubav i ponudu Božje milosti.

Bog ne sili čovjeka da prihvati njegov plan ljubavi, on mu ga nudi i daruje kao milost. Čovjek – grješnik mora doživjeti obraćenje, pokajati se za svoja zla djela i prijestupe, što lijevi razbojnik nije učinio, te slobodnom voljom prihvatiti Božju ponudu ljubavi i spasenja. Katekizam Katoličke Crkve nas uči: »Bog je stvorio čovjeka razumnim, udijelivši mu dostojanstvo osobe obdarene inicijativom i gospodstvom nad svojim djelima. Bog je htio čovjeka prepustiti ‘u ruke njegove vlastite odluke’ (Sir 15, 14), tako da sam od sebe traži svoga Stvoritelja i da slobodno prianjajući uza nj dođe do potpunoga i blaženoga savršenstva. Čovjek je obdaren razumom i u tome je sličan Bogu, stvoren slobodan i gospodar svojih čina, a sloboda je u razumu i volji ukorijenjena moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono, i tako izvršavati samostalno namjeravane čine. Po slobodnoj volji svatko raspolaže samim sobom. Sloboda je u čovjeku moć rasta i dozrijevanja u istini i dobroti. Sloboda postiže savršenstvo kad je usmjerena prema Bogu, našem blaženstvu« (KKC 1730, 1731). A dok se god nije konačno utvrdila u svom posljednjem dobru, a to je Bog, »sloboda uključuje mogućnost biranja između dobra i zla, a to znači napredovanja u savršenosti ili malaksanja i griješenja«. »Ona je glavna oznaka ljudskih čina u pravom smislu. Ona postaje vrelo pohvale ili ukora, zasluga ili krivnje« (KKC 1732), kao što je to u slučaju obaju razbojnika, i lijevoga – koji je ustrajao u činjenju zla i neprihvaćanju dobra, i desnoga – kojemu je tradicija nadjenula ime Dizma – koji je u slobodi prihvatio dobro, jer upravo je sloboda ona koja čovjeka čini odgovornim za vlastite čine.

Što se pak Vašega pitanja o milosti tiče, u tom kontekstu opet se moramo pozvati na Katekizam koji jasno govori da Kristova milost nije u suprotnosti s našom slobodnom voljom kad je ona u skladu s osjećajem za istinu i dobro što ga je Bog stavio u ljudsko srce. »Kako kršćansko iskustvo to posvjedočuje napose u molitvi, što smo poučljiviji poticajima milosti, to nam više raste nutarnja sloboda i sigurnost u kušnjama kao i pred pritiscima i prinudama vanjskog svijeta. Djelovanjem milosti Duh Sveti nas odgaja za duhovnu slobodu da nas učini slobodnim suradnicima svog djela u Crkvi i u svijetu« (KKC 1742), a pravo na slobodno djelovanje zahtjev je neotuđiv od čovjekova dostojanstva, napose na vjerskom i moralnom području, što ne znači da slobodno djelovanje uključuje pravo govoriti i činiti što nam je drago. Zato je Isus desnom razbojniku – kojega tradicija naziva Dizma – i mogao reći: »Još danas ćeš biti sa mnom u raju«, jer on slobodnom voljom prihvaća svoj križ za zlodjela koja je počinio i za koja se kaje, te upire pogled u Krista pokazujući tako da vjeruje u njega i da se u njega i njegovo spasenje doista i pouzdaje.

Upravo zato što je zatvoren u sebe i što ne prihvaća Božju milost lijevi razbojnik – kako pišete – ne vidi, ne shvaća i ne prihvaća Božju ponudu i poziv, te križ prema Vašim riječima, s kojima se slažemo, za njega ostaje »mjesto muke i ništa više«, te stoga vrijeđa Isusa i proklinje križ na kojem još besmislenije pati, a mogao bi čuti utješne Isusove riječi poput Dizme koji ga je prekoravao i pitao zar se ne boji Boga, on koji je teško griješio i zato bio osuđen, te je tako slobodnom voljom posvjedočio da vjeruje da ga Isus može spasiti od njegovih zlodjela za koja se pokajao. I nama ostaje primjer i iz njegove poruke možemo naučiti da moramo prihvatiti Isusa raspetoga kako bismo i mi čuli njegove utješne riječi: »Još danas ćeš biti sa mnom u raju.«