Na brdu Čukur kod Hrvatske Kostajnice obilježena je 28. godišnjica pogibije HRT-ova snimatelja Gordana Lederera, koji je ubijen snajperskih hitcem da se spriječi širenje istine o Domovinskom ratu, no srpski agresori u tome ipak nisu uspjeli. »S ovoga mjesta šaljemo poruke zajedništva, spremnosti i zahvalnosti za žrtve svih hrvatskih branitelja i civilne žrtve. Neka to zajedništvo koje smo imali u Domovinskom ratu bude izvor snage u budućem razvoju naše domovine. Prije 28 godina obitelj Lederer izgubila je svojega sina, supruga i otca, a mi hrvatski branitelji toga smo dana izgubili iskrenoga prijatelja i svjedoka toga vremena« – rekao je ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved kao izaslanik hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. U nazočnosti supruge Ane Lederer i drugih sudionika komemoracija ministar Medved je dodao da će njegova »Banijska ratna praskozorja« zauvijek ostati dio hrvatske epopeje o Domovinskom ratu: »Ovdje je snimljena istina o velikosrpskoj agresiji i životu mladih hrvatskih branitelja, koji su u zajedništvu branili svoju domovinu« – rekao je i apelirao da se poduzme sve da bi Ledererova žrtva ostala trajno upisana u hrvatskoj novijoj povijesti.
Josip Bohutinski piše da je potrebno strogo kažnjavanje nesavjesnih vozača, ali uz to i nagrađivanje uzornih vozača. »Nažalost, kod nas previše ljudi gine u prometnim nesrećama, po tome smo u samom vrhu EU, od nas su gore samo Rumunjska, Bugarska i Letonija. Hrvatska na milijun stanovnika, prema podacima za prošlu godinu, ima 77 poginulih u prometnim nesrećama. Prosjek EU je pak 49 poginulih na milijun stanovnika. Mi smo tako još uvijek jako daleko od zemalja koje imaju najmanje poginulih na milijun stanovnika i koje su mnogima uzor. U Velikoj Britaniji to je 28, u Danskoj 30, u Irskoj 31, u Švedskoj 32 poginula na milijun stanovnika. Ohrabrujuće je da statistika za prvih šest mjeseci ove godine pokazuje da je manje poginulih na hrvatskim cestama u odnosu na isto razdoblje lani. A tome je sigurno pridonijela i najava novih, strožih kazni za prometne prekršaje. Ali provedba novih kazni ovisit će i o sudovima koji su, nažalost, dosad u puno slučajeva bili previše blagi prema počiniteljima najtežih prometnih prekršaja. Tako je kod nas moguće da vozač koji pregazi pješaka na pješačkom prijelazu ne provede zbog toga nijedan dan u zatvoru. Prometna kultura u Hrvatskoj je na niskoj razini i osim ‘batine’ za njeno unapređenje potrebno je poraditi i na edukaciji, pogotovo djece i mladih… Usto, trebalo bi ozbiljno razmisliti i o uvođenju mjera stimulacije za uzorne vozače, a što predlažu neki prometni stručnjaci poput Željka Marušića. A to bi značilo da oni koji u određenom razdoblju nemaju nijedan prometni prekršaj dobiju popust ili budu oslobođeni davanja kod registracije i plaćanja poreza na vozilo. Osim straha od kazne, to bi bio svakako još jedan doprinos smanjenju broja prometnih nesreća.«
Voće je ove godine u nekim hrvatskim krajevima obilno rodilo, ali još ga uvijek previše propada jer se uvozi voće lošije kvalitete
Prošle godine na stablima su ostale neobrane stotine tona kvalitetnih domaćih jabuka koje se nikako nisu mogle prodati, a Hrvati su po policama trgovačkih centara po visokoj cijeni kupovali nekvalitetnu uvoznu jabuku. Riječ je o jabukama iz Poljske koje su u Hrvatsku stigle po cijeni od 15 centi (oko 1 kune) za kilogram da bi se zatim našim kupcima prodavale po deset puta većoj cijeni, pa nije čudno što su hrvatski proizvođači očajni. Ističu da bi Hrvatska trebala štititi domaću proizvodnju, ali ni jedna vlada dosad, očito pritisnuta uvoznim lobijima, nije imala snage uhvatiti se u koštac s tim gorućim problemom domaće poljoprivrede. Najveći proizvođač jabuka u Hrvatskoj, Škabrnjanin Frano Ivković ozbiljno razmišlja o prodaji svojih voćnjaka Korejcima. Prošle mu je godine propalo 500 tona jabuka koje su istrunule na stablima i od te »nepogode« teško se može oporaviti. Jedini izlaz vidi u prestanku proizvodnje. Žele li vlasti hrvatske poljoprivredne proizvode?
Da postoje mogućnosti izvlačenja novca iz fondova EU-a pokazuje Koprivnica, koja spada u deset najboljih gradova. Prema službenim podatcima Ministarstva financija Koprivnica je po udjelu ukupno ostvarenih sredstava odmah iza Rijeke, koja je bila najuspješnija. Kao osma u redoslijedu gradova prošle je godine povukla 9,3 milijuna kuna, što je 3 % svih sredstava koja su iskoristili gradovi u Hrvatskoj. »Rekorderi smo i predvodnici po mnogočemu, pa tako i po povlačenju sredstava EU-a u protekle dvije godine mandata koliko radimo na tome. Samo u 2018. realizirali smo 23 različita projekta. Siguran sam da ćemo kvalitetnim programima koje ćemo prijaviti na fondove EU-a i dalje stalno ulagati te tako u budućnosti biti grad jednosmjenske nastave, snažnoga gospodarstva, potpune infrastrukturne pokrivenosti, a brinut ćemo se i o kulturnoj baštini« – rekao je Robertu Mihaljeviću gradonačelnik Koprivnice Mišel Jakšić. »Od 23 projekta valja istaknuti Inkubator kreativnih industrija koji je stajao ukupno 15 milijuna kuna, energetsku obnovu Osnovne škole Braće Radić, početak radova na spojnoj cesti Reka-Starigrad, projekte Robotech, Dynamo, Odjek i druge.« Sve to dokazuje, uz početak realizacije projekta reciklažnoga dvorišta u Herešinu te energetske obnove Osnovne škole Antuna Nemčića Gostovinskog, da se Koprivnica sve više razvija.
Denis Derk piše o turističkoj najezdi koja mijenja gradove i drevni urbanitet: »Počelo je, počelo. Turisti su postali nametnici i otpadnici koje lokalne uprave više uopće ne štede jer im smeta i njihovo ponašanje i njihov broj i njihovo postojanje. Venecija tako uvodi ulaznice za turiste koji žele kročiti u grad na lagunama o čemu su, doduše, razmišljali i dubrovački gradski oci. Rimske vlasti naplaćivat će kaznu od 250 eura onima koji odluče čak i sjesti na Španjolske stube. A ako pritom gucnu malo vode ili pojedu komadić pizze, kazna se penje na visokih 400 eura. Kažnjavaju se i turisti koji mediteranskim i samim time toplim gradovima šeću neprilično odjeveni. Takva praksa postoji, uostalom, i u Hrvatskoj. Među prvima je kažnjavanje neprilično odjevenih i obnaženih turista uveo grad Hvar koji je godinama prije bildao svoju otvorenost upravo mladim i bahatim gostima koje više od plavog mora zanimaju nekontrolirane i bučne zabave koje traju do dugo u noć. I spavanje na javnim prostorima grada Hvara košta 400 eura, pa je doista jeftinije prenoćiti u hotelu. Čak i u Budvi namjeravaju kažnjavati turiste koji jedu i piju na javnim prostorima i to čak sa 700 eura. Vlasti tvrde da im je dosta turista koji jedu paštetu. U brojnim mediteranskim gradovima turisti su doista pojeli urbanu supstancu starih povijesnih gradova. Turistička navala istjerala je domaće stanovništvo iz preskupih gradskih jezgri koje su pretvorene u umjetne četvrti u kojima više nema lokalnog kolorita i šarma, lokalne atmosfere ni lokalnih obrtnika i obrta. Ukratko, nema tu života… No odnos prema turistima mogao bi se mnogima obiti o glavu i to mnogo prije nego što misle.«
