U odgoju se roditelji nerijetko osjećaju nemoćni i potrebna im je snaga i putokaz. U situacijama kada roditelji dođu do ruba svojih snaga, potrebna im je snaga i sila odozgor koja će pokazati pravi put i dati snagu za korak dalje. U Bibliji postoji osobit primjer onih koji su živjeli samo od sile i snage Božje riječi i koji mogu pomoći u roditeljskim borbama jer su odgajali ne samo pojedince, nego i cijeli narod. To su proroci. Oni su od Boga pozvani i poslani pojedinci da u određenom prostoru i određenomu narodu priopće konkretnu istinu iz Božje perspektive. Bibličar Božo Lujić smatra da je proročka poruka i danas vrlo aktualna pa kao takva kršćanskim roditeljima i odgojiteljima može biti od ključne pomoći. Naime, proroci su ljudi koji žive zbilju Božje riječi. Oni stoje u posvemašnjoj službi Bogu i utjelovljuju u sebe Božju riječ. Ona postaje sastavnicom prorokove službe i prorokove osobe. Ona je okosnica i središte proročke dimenzije odgoja. Budući da posjeduje Božju silu i snagu, njezina aktualnost nikad ne jenjava i njezina je snaga neupitna.
Proročki odgaja onaj koji uistinu živi od Božje riječi, kojemu je Božja riječ izvor životne snage i hraniteljica vjere. Nasuprot toj značajci, posljednja istraživanja obiteljskoga odgoja pokazuju da današnje obitelji vrlo malo čitaju Bibliju, vrlo rijetko razgovaraju o Bogu s djecom i rijetko se mole. Proročki odgoj naprotiv pretpostavlja da je roditelj sam dionik događaja Božje riječi, da je slušatelj, promatrač, vidjelac Božje riječi. U središtu se proročkoga odgoja tako nalazi upoznavanje i komuniciranje s Božjom riječju kako bi se ona i danas aktualizirala i inkulturirala u život kršćanina.
U Starom zavjetu proroci žive od iščekivanja susreta s Bogom. To znači da je proročka oznaka kršćanskoga odgoja živjeti u ozračju nade. Uvijek ustrajati u dobru, njegovati nadu te pozitivno i vedro iščekivati spasenje od onoga komu smo povjerovali proročka je vrlina. Nada u Božju pobjedu i čitanje znakova vremena u tom svjetlu nade obilježje je proročkoga odgoja. Proroci objavljuju Boga koji je vjeran i koji je spasitelj. Nasuprot njemu nalazi se narod koji je nevjeran i kojega Bog spašava. Ta proročka dimenzija odgoja implicira svijest o tome da je Bog uvijek vjeran, nasuprot narodu koji je nevjeran. Svijest o vlastitoj grješnosti, nesavršenosti i pojedinca i naroda, pa tako i Crkve, nužno je potrebna da bismo primili spasenje i oproštenje od Onoga koji je vjeran i čija vjernost ostaje dovijeka. Proročki odgaja onaj koji nastoji oko vlastita obraćenja, pročišćavanja i mijenjanja loših navika te koji traži spas u sakramentima i susretu s Bogom u molitvi.
Proroci objavljuju da će se novi savez dogoditi u istini, vjernosti i spoznaji Boga. Proročki odgoj nastoji oko čistoće srca, tražeći da ga Bog očisti od zla. Proročki odgaja onaj koji čezne za Bogom, onaj toploga srca, čije srce nije kameno, nego milosrdno. Naime proroci navješćuju da se savez s Bogom uspostavlja u čovjekovu čistu srcu. Tek očišćeno, obnovljeno srce pruža mogućnost saveza s Bogom. I to je srce od Boga očišćeno, čovjek ga sam ne može očistiti. Takvo srce njeguje smisao za zahvalnost i darovanost, za traženja i davanja oprosta, jer to je proročka dimenzija odgoja.
Proroci navješćuju Božjega Slugu. Dimenzija proročkoga odgoja temelji se na svijesti o Sluzi Božjemu. On je prvi odgojitelj za milosrđe i žrtvu i po njemu se može odgajati za svijest o tome da i mi kao pojedinci i narod možemo biti na službu Bogu. Cijeli narod može biti izabran da služi Bogu i može se staviti u službu proslave Boga, ali to može biti i svaki pojedinac. Tako Sluga Božji ostaje paradigma i zbilja kršćanskoga odgoja, onaj po kojem smo svi spašeni, ali i onaj koji je uzor vjere i koji poziva da se kao pojedinci i narod stavimo u službu Bogu i tako tražimo i nađemo te ispunimo volju Božju u svom životu.
