Gilbert Keith Chesterton, jedan od najvećih kršćanskih pisaca 20. stoljeća, i njegova supruga Frances primjer su supružnika koji su se, različiti temperamentom, nadopunjavali u braku punu ljubavi. Najpoznatija anegdota o njima nastala je zahvaljujući Chestertonovoj rastresenosti. Uvijek zamišljen, obuzet tisućama kombinacija u glavi, često bi krenuo nekamo, a onda propustio vlak, pa čak i zaboravio kamo ide. Tako je više puta slao brzojave Frances, a jednom je poruka glasila ovako: »Ja sam u Market Harboroughu. Gdje sam ono trebao biti?« – »Kod kuće«, odgovorila je ona. Zgoda izvrsno opisuje njihov odnos. Praktična i dobro organizirana Frances bila je čvrst putokaz rasijanomu Gilbertu, kao što je on njoj bio potpora i savjetnik u trenutcima krize. Nadopunjavali su se i, povezani vjerom, podupirali jedno drugo trideset i pet godina, sve do Gilbertove smrti 1936.
Frances Alice Blogg rođena je u viktorijanskom Londonu 1869. godine. Bila je najstarija od sedmero djece u obitelji. Njezina je majka bila modernih pogleda na odgoj te je upisala Frances i njezinu sestru u prvi londonski vrtić. Nakon završene osnovne škole i srednje škole za djevojke – što je tada bilo rijetko – na Koledžu sv. Stjepana, koji su vodile anglikanske sestre milosrdnice, Frances se dvije godine školovala za zvanje učiteljice. Kao srednjoškolka počela je pisati poeziju, a u studentskim danima kršćanska vjera postala je glavnom pogonskom snagom njezina života. Svaki dan pohađala bi misu, čitala Bibliju i molila, a njegovala je i pobožnost svetcima, što će činiti tijekom cijeloga života. Nakon studija umjesto u javnoj školi poučavala je djecu u župnoj školi nedjeljom i davala privatnu poduku. Volontirala je u besplatnoj školi za siromašnu djecu, a bavila se i karitativnim radom, posjećujući starije i bolesne. Godine 1895. zaposlila se kao glavna tajnica u Narodnoj obrazovnoj roditeljskoj uniji (P.N.E.U), organizaciji koja je nastojala pomoći roditeljima i guvernantama oko boljega odgoja djece. Ondje je obavljala organizacijske i službeničke poslove. Nakon očeve smrti Francesina se obitelj nastanila u Bedford Parku, prvoj stambenoj četvrti viktorijanskoga doba izgrađenoj izvan povijesnoga središta Londona koja je, puna vrtova, svojim boemskim šarmom osamdesetih godina 19. st. privlačila brojne umjetnike i socijaliste, uključujući W. B. Yeatsa i C. Pissarroa (Saffron Park u kojem počinje radnja Chestertonova najpoznatijega romana »Čovjek koji je bio Četvrtak« zapravo je Bedford Park). U takvu okružju, koje je osobito voljela Francesina majka, obitelj Blogg osnovala je debatni klub – »Debatno društvo I. D. K.« – pri čemu je »I. D. K.« značilo »I don’t know«, tj. »Ne znam«, što je bio odgovor svakomu tko bi pitao što inicijali znače. Otprilike u to vrijeme i Chesterton i njegovi prijatelji iz Škole sv. Pavla – Oldershaw, Bentley i drugi – osnovali su vlastiti debatni klub. Čuvši za »I. D. K.«, Oldershaw je prenio Gilbertu važnu informaciju, da kod Bloggovih postoje tri zgodne djevojke, te je ovaj jednoga dana došao u posjet i 1896. ondje upoznao Frances. Zaručili su se 1898. na mostu sv. Jakova.
Nije baš daleko.
Hoćemo li pronaći staju
zvijezdom osvijetljenu?
Kada je upoznao Frances, u srednjim dvadesetima, Chesterton je bio pri kraju teškoga i mračnoga razdoblja. Nije uspijevao pronaći čvrstu točku istine; zahvalnost ga je držala iznad posvemašnjega očaja i nihilizma, vjerovao je da postoji panteistički, neosoban bog, ali ništa više od toga. Poznato je da se kao mladić bio zainteresirao za okultizam i spiritizam. U Frances je upoznao prvu osobu koja je istinski živjela kršćansku vjeru. Ona mu je približila Presveto Trojstvo i osobu Isusa Krista. Kasnije je svima dao do znanja – posvetivši joj svoju najpoznatiju pjesmu »Balada o bijelom konju« – da je Frances zaslužna za njegovo obraćenje.
»Tebi, dakle, donosim ove rime / jer ti si mi donijela sveti križ«, stoji u posveti. Gilbert je pristupio Katoličkoj Crkvi 1922., a Frances 1926. William Oddie, proučavatelj rane faze Chestertonova života i rada, pokazao je da je upravo Frances uvela Gilberta u anglikanske krugove koji su promicali svojevrstan kršćanski socijalizam. Predanim istraživačkim radom biografkinja Nancy Carpentier Brown dokazala je da je mnoge Chestertonove poznate ideje Frances prva izrazila u svojim pismima i govorima, primjerice misao iz »Etike vilinske zemlje«, poglavlja njegova glasovitoga djela »Pravovjerja«, da su djeca toliko začuđena svijetom da se nikada ne umore ponavljanjem pojava i radnja – upravo kao što Bog čini čuda ponavljanjem stvari koje se odraslima ne čine čudesnima, a jesu.
Sigurno je da su Frances i Gilbert razmjenjivali ideje, pomagali jedno drugomu rasti. »Bila je to plodonosna razmjena između dvaju umova, uzajaman rast u djetinjskom smislu za čuđenje i divljenje«, opisala je biografkinja Brown njihov odnos. Povezivala ih je vjera, molili su zajedno i jedno za drugo. Kada je Gilbert postao poznat i priznat autor, Frances je, s darom za organizaciju i upravljanje, postala njegova menadžerica; unajmljivala je daktilografkinje i pregovarala s izdavačima. Njihov je dom bio otvoren prijateljima i namjernicima; posjećivali su bolesne, čak su ih njegovali kod kuće.
U životu Frances Chesterton bilo je i križeva. Najveći je izazov bila činjenica da Chestertonovi nisu mogli imati djece. Frances je željela brojnu obitelj te se nakon prvih nekoliko godina braka podvrgnula trima operativnim zahvatima radi otklanjanja neplodnosti. Nije poznato o kakvim se točno zahvatima radilo, ali nisu postigli uspjeh. Bračni par Chesterton prihvatio je stanje stvari i odlučio se za duhovno roditeljstvo, da će se posebno posvetiti djeci koju im život donese na put. Njegovali su vrlo blizak odnos s brojnim nećacima i nećakinjama, a imali su i više od 25 kumčadi, kojoj su nesebično pomagali, uključujući i novčanu pomoć. Najveća je Francesina životna kušnja – pa i kušnja vjere – bila smrt njezina brata Knollyja koji se borio s depresijom i počinio samoubojstvo. Gilbert joj je bio velika potpora u trenutcima krize.
Frances je bila introvertirana osoba koja nije željela pozornost javnosti. Dragovoljno je živjela i radila »u sjeni«, ne osjećajući se pritom zakinuto. Prilikom Chestertonova putovanja po SAD-u mediji su pokazali interes za Frances i zatražili više intervjua. Tako joj je jednom prilikom postavljeno pitanje što bi najradije radila dok njezin suprug drži govore. Odgovorila je da bi »organizirala kampanju za emancipaciju žena poznatih muževa«. Opazivši interes američkih medija za Frances, i britanske novinske kuće počele su pisati o njoj. Poeziju koju je pisala davala bi tek prijateljima. Na veliku žalost biografa i današnjih čitatelja, potkraj života spalila je većinu svojih tekstova. Biografkinja Nancy Brown uložila je mnogo truda da pronađe što je preostalo – njezinu prigodničarsku poeziju i školske igrokaze.
Završetak
