ŽUPA BEZGRJEŠNOGA ZAČEĆA BDM U VALPOVU Zaboravljena slavonska utvrda

Snimio: T. Šovagović | Dječji zbor »Mirjam« predvođen s. Danijelom Škorom

Nije lako rijeci Karašici, kad stalno teče, a sve je manje sigurna s koliko će se optimizma uliti u Dravu. Na njezinoj devedesetokilometarskoj putanji Valpovo je srce rijekotoka, gradić dične Slavonije, pomalo zaboravljen i zaustavljen u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, odnedavno bez autobusne linije za Zagreb, s dnevnom potrebom automobilskoga prijevoza za Bizovac ako se želi uhvatiti jedan od četiri vlaka dnevno prema zapadu. Naravno, to vrijedi za putovanja unutar Hrvatske, ako nije riječ o »posebnoj liniji«, onoj njemačkoj, irskoj, i u drugim pravcima, liniji koja nasreću još nije u punoj mjeri zahvatila grad Valpovo i prigradska naselja. Nad gradićem vijugave rijeke, u sjeni žutoga dvorca Prandau-Normann (danas Muzej grada Valpova, nekad vlastelinstvo valpovačkih vladara) upečatljivim bijelim baroknim tornjem bdije župna crkva Bezgrješnoga začeća BDM. 

Vrijeme stoji nakon Domovinskoga rata

Unatoč zdravstvenim tegobama i oporavku nakon operativnoga zahvata, zbog kojega nije mogao redovito voditi župu proteklih tjedana, valpovački župnik Zvonko Mrak izišao je u susret Glasu Koncila i ususret blagdanu Bezgrješnoga začeća BDM podijelio svoja razmišljanja o gradu i župi kojom upravlja. »Prema broju krštenih i umrlih Valpovo zajedno sa Slavonijom odumire. Posebno je prisutan odlazak mladih i mlađih obitelji u Europu. Vjera je tradicionalna i ukorijenjena u tradiciju i običaje. Pomaci se naziru u manjim skupinama ili u pojedinaca koji traže putove vjere koja će obuhvatiti i označiti njihov život kao kršćanski i evanđeoski«, sažima valpovačku situaciju župnik Mrak, rođen u Osijeku 25. veljače 1958. od roditelja Ivana Mraka i Anđelke r. Kapec. Odrastao je u Koški, gdje je završio osnovnu školu, a kasnije se školovao u Đakovu, gdje je nakon gimnazije J. J. Strossmayera kao bogoslov studirao teologiju na Visokoj bogoslovnoj školi. U đakovačkoj katedrali 29. lipnja 1984. za svećenika ga je zaredio tadašnji đakovački biskup Ćiril Kos. Nakon nekoliko kratkotrajnijih služba bio je gotovo 26 godina župnik u đakovačkoj župi Dobroga Pastira, od studenoga 1986. do kolovoza 2012. kada je došao u novi, do tada mu nepoznati valpovački kraj.

Na području najveće župe Valpovačkoga dekanata Đakovačko-osječke nadbiskupije živi oko osam tisuća stanovnika, većinom katolika. Prošle godine krštene su 52 osobe, bilo je 92 sprovoda i 20 vjenčanja. Ove godine zasad je veći broj krštenja (57), ali i umrlih (100). Sakramentu prve pričesti pristupilo je 72 djece, a krizmi njih 79. Nedjeljne mise u župnoj crkvi su u 8, 9.30 i 18.30 sati, na kojima redom pjevaju mješoviti župni zbor sv. Cecilije, dječji zbor »Mirjam« i zbor mladih. Radnim danom mise su u župnoj crkvi u 18.30 sati. Tri su nedjeljne mise na filijalama u Nardu, Šagu i Vinogradcima. Župa ima mrežnu i Facebook-stranicu, kao i tjedni župni listić.

»Valpovo je živjelo svojim životom do Domovinskoga rata. Svi su bili okrenuti poslu, PPK-u ‘Valpovo’ i belišćanskomu kombinatu. Rat je učinio svoje, bili su radnici mahom branitelji u 107. brigadi, aktivni ljudi na vrhu društva i na vodećim mjestima. Branitelji su uložili svoje živote, ne samo za Valpovo. Nakon toga, kao da je ovdje vrijeme zaustavljeno, kao da je stalo, i oni još uvijek čekaju da se nešto dogodi, izvana, da im netko pomogne«, svjedoči župnik Mrak, koji je i sam sudjelovao u Domovinskom ratu kao vojni vikar u 122. brigadi u Đakovu od ljeta 1991. do kolovoza 1992. Ima status hrvatskoga branitelja te je odlikovan ordenom Hrvatskoga tropleta od predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana.

Krštenje za cjeloživotno poslanje

»Raspali su se kombinati, velika poduzeća, ljudi se traže, lutaju. Svagdje je prisutan bijeg u inozemstvo, ne samo mladih ljudi, nego cijelih obitelji, jednostavno kažu: ‘Selimo se, nemamo od čega živjeti.’ Nažalost, i pojedinci koji imaju solidnu situaciju traže nešto više pa odlaze. Postoji letargija, iščekivanje nečega što se nikako ne dogodi. Šteta, jer ovdašnji ljudi imaju potencijal da naprave nešto lijepo, dobro, ne samo za sebe, nego i za zajednicu. Kao crkvena, župna zajednica, oni su pobožni ljudi. To se vidi i po dolasku na misu, po ispovijedanjima, svakodnevnim sakramentima«, pripovijeda valpovački župnik, koji brine brigu i o tri filijale, u Nardu (crkva sv. Katarine, djevice i mučenice), Šagu (crkva sv. Bartola, apostola) i Vinogradcima (crkva Kraljice Krunice). Riječ je o velikim i lijepim selima, u kojima je također sve manje svijeta. Osobito je to vidljivo kada se krene kroz Šag prema Petrijevcima.

U kolovozu 2014. Zvonko Mrak imenovan je i upraviteljem župe sv. Filipa i Jakova apostola u Bocanjevcima, s filijalom Gorica. »U zadnje dvije, tri godine barem je dvadeset župa ostalo bez župnika, ili se župe moraju spajati. Premalo je svećenika, župe su male, nema drugoga. Mnoge filijale ostale su bez redovite prisutnosti svećenika ili župnika«, spominje sve veći problem valpovački župnik, koji uz redoviti pastoral i katehezu u župi nastoji oživjeti katehetski rad s odraslima, ustaliti susrete bračnih parova, kao i krsnu katehezu. »Odrasli imaju osjećaj da će se odgoj u vjeri dogoditi u školskom vjeronauku, župnoj katehezi, misi, ali ono što se događa u kući, obitelji, to je nositelj rasta i odgoja. Zato je naglasak na katehezama. Isto je i s krsnim katehezama, važno je djecu odgajati u vjeri, da se ne prihvati krštenje kao puki običaj i tradicija, sa stavom: ‘Mirni smo do prve pričesti’, nego da to bude prihvaćeno kao kršćansko poslanje«, napominje župnik Mrak, svjestan da na tom putu treba prijeći još mnogo koraka. 

Svjedočanstvo vikara Žigmana

Zbog župnikova oporavka župni vikar Mario Žigman posljednjih je tjedana iskusio vođenje župe u prvoj svećeničkoj godini. Sin Željka i Ljiljane (r. Jurić), rođen je 25. svibnja 1990. u Đakovu, a djetinjstvo je proveo u župi Snježne Gospe u Selcima Đakovačkim. Računalni tehničar za strojarstvo upisao je 2010. Katolički bogoslovni fakultet, a nakon prve godine studija prijavio se u bogosloviju te tako postao svećenički kandidat za Đakovačko-osječku nadbiskupiju. Diplomirao je i zaređen za đakona prošle godine, a na tradicionalan datum blagdana apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla – 29. lipnja 2017. zaređen je u đakovačkoj katedrali za svećenika.

»Prve naznake svoga poziva osjetio sam u nižim razredima osnovne škole. Poziv je polako rastao u mom srcu, pa sam po završetku osnovne škole upisao Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu. Uz silne kušnje i propitkivanje, ako ćemo iskreno i zbog svoje ljudske grješnosti i lijenosti, napuštam Međubiskupijsko sjemenište te započinjem svoje srednjoškolsko obrazovanje u Đakovu. Kroz taj period moga života Gospodin je imao mnogo strpljenja sa mnom i dalje mi pokazivao da je uz mene i da me i dalje poziva«, iskreno je kapelan Žigman posvjedočio o pozivu koji je rastao tijekom studentskih godina, kada je unatoč kušnjama i propitkivanjima osjećao Božju prisutnost i poziv na nasljedovanje Krista. »Nalazim se na početku svoga svećeničkoga života i sav svoj život polažem u Božje ruke. Zato sam i uzeo za mladomisničko geslo: ‘Sve moje, tvoje je’ (Iv 17, 10). Da si uistinu svakoga dana posvijestim da sam Kristov svećenik. Da sve ono što imam i posjedujem, da mi je sve on dao, i da to što imam sve njemu predajem. Vjerujem da ću samo na taj način moći autentično živjeti svoje svećeništvo«, svjedoči valpovački vikar Žigman, koji se neposrednošću odlično snašao na početku svećeničkoga života.

Redovnice njeguju valpovačku dušu

Osim dvojice svećenika, doprinos valpovačkoj sadržajnosti pružaju sestre družbe Kćeri milosrđa koje su došle u župu davne 1954. godine na poziv tadašnjega župnika Đuke Marića. Od samoga dolaska predvode liturgijsko pjevanje, brinu se o uređenju sakralnih prostora i liturgijskoga ruha. Do demokratskih promjena imale su samo župnu katehezu, a kasnije i rad u školi. Prije tri godine proslavljena je 60. godišnjica njihova djelovanja i rada. Iz te župne zajednice ima i nekoliko redovničkih zvanja.

Danas u župi djeluju tri sestre: s. M. Ilirka Ivandić, s. M. Marinka Piljić i s. M. Danijela Škoro. S. Ilirka od 2003. djeluje u Valpovu, radi u Srednjoj školi Valpovo, u župnoj katehezi te sakristanskoj službi. »Osjeti se velika razlika od godine moga dolaska, i glede rada u školi, od tada do danas imam osjećaj da djeca idu na vjeronauk jer ne žele ići na etiku koja je subotom. Ne bih rekla da se vjera gasi, nego je praktični, sakramentalni dio zanemaren. Na pripreme za sakramente dolaze, kasnije se povlače«, upućuje nas prijazna s. Ilirka, rodom iz srednje Bosne, točnije okolice Maglaja, svjesna da je Valpovo pitomi gradić iz kojega se posljednjih godina iselilo mnogo mladih obitelji s djecom. »Osjećamo se ponekad kao da smo slijepo crijevo, cijela Slavonija, ne samo Valpovo, i glede prometne povezanosti, i sveopće brige. Nekada je bila žitnica i hranila cijelu Hrvatsku. Ljudi su marljivi, no mnogo je starijih vjernika. Mladi odlaze. Ako netko ne može raditi i uzdržavati obitelj, doista je prisiljen ići izvan zemlje«, smatra s. Ivandić.

S. Danijela također je rodom iz Bosne i Hercegovine, točnije Uskoplja (Gornji Vakuf). Nakon Blata na Korčuli u valpovačkoj je župi petu godinu, radi u OŠ Matije Petra Katančića, vodi mješoviti župni zbor sv. Cecilije i dječji Marije Propetoga Petković. Od ove godine radi i s mladima. »Sve sam krajeve prošla, volim Hrvatsku, ljude, svoj poziv. Čovjek se svagdje može prilagoditi ako želi raditi ono na što je pozvan. Djeca rado dolaze kad im se na prihvatljiv način nude sadržaji koje oni vole. Vole postavljene ciljeve, motivirani su nastupom, govorim da pjevamo Isusu, da budu dobri i daju sve od sebe. Svake nedjelje pjevaju pred 300 vjernika, i shvate to kao ozbiljnu zadaću. Osamdesetak ih je u zboru, od prvoga do osmoga razreda osnovne škole. Naravno, nisu uvijek svi, imaju svojih obveza, redovito se ispričavaju«, smije se s. Danijela.

»Svagdje ima problema, kada se dotaknemo tih tema, potičem najmlađe na domoljublje. Posvjedočim da mi je u domovini najljepše, neovisno što je moj poziv takav da mogu biti poslana bilo kamo. Prilagodit ću se, čak i u inozemstvu, misijama. Potičem ih da ostanu i vole svoju domovinu Hrvatsku. Uglavnom se u ovom uzrastu slažu sa mnom. Važno je ne dati se zavesti mišljenjem da je drugdje bolje i ljepše. Možda će imati više novca u drugim zemljama, no ne znam je li sve u njemu. Netko ima upitnu egzistenciju, dakako, i mora otići na privremeni rad, ali nisam za odlaske. Moj je otac cijeli život radio u Njemačkoj, ne volim razdvajanja. Bolje je da ide cijela obitelj, no svakoj je zemlji žao izgubiti obitelj(i)«, mišljenja je svestrana s. Škoro. Nije zaboravljena ni s. Marinka koja kao umirovljenica pomaže sestrama u svim aktivnostima i poslovima. 

Laički »puls« šokačkim šorovima

Nije fraza, valpovačka župa u ostanku ispunjena je župnim skupinama, jer osim zborova, ministranata, prvopričesnika i krizmanika, župnih kateheza (i krsnih kateheza za roditelje i kumove), liturgijskih čitača, djeluju još i tjedno se sastaju Pokret Božjega milosrđa, Schönstattski pokret, Marijina legija, zajednica »Vjera i svjetlo«, župni Caritas, dramska skupina, zajednica mladih, dječja radionica »Kod snaše«… Pojedini članovi skupina ostali su nakon mise u nedjeljnom prijepodnevu kako bi prenijeli župni »puls« onima neupućenima u Valpovo i Slavoniju.

Župni arhivar Dragan Milošević (1941.) još kao dječak ministrirao je u Valpovu. Nakon radnoga vijeka u banci, u mirovini se posvetio župnomu arhivu, uredio popise i knjižnicu, izradio 36 tema o povijesti župe. »Najstarija je knjižnica u ovom dijelu Slavonije, od 1722. godine. Povećanjem dokumentacije odvojen je arhiv od knjižnice. Knjižnica ima nekoliko tisuća djela, najviše dakako duhovnih i o povijesti župe. Sva se dokumentacija čuva u obliku dopisa, od 1900. godine nadalje«, tumači Milošević, izdvajajući kao najvrjedniju valpovačku knjigu onu glasovitoga valpovačkoga sina Matije Petra Katančića (1750. – 1825.) iz 1831. godine. Rodoslovno društvo iz Valpova izrađuje rodoslovlja iz matica koje datiraju još od 1735. (rođeni) i 1792. (vjenčani), što je zasad ukupno četrdeset knjiga. Arhivar Milošević brine brigu o svakoj župnoj novosti, spomenici, baš svakoj knjizi koja katalogizirana uđe u valpovačku knjižnicu i arhiv.

Dobri duh župe je i Martin Glavica (1955.) i na usluzi je valpovačkim svećenicima što god zatreba, u održavanju crkve, radovima, pastoralu. »U župi sam četrdeset godina, aktivno sam sudjelovao u obnavljanju crkve. O velikim blagdanima priskačem u pomoć, imam vlastitu građevinsku tvrtku kojom pomažem«, pripovijeda Glavica, prisutan u gotovo svim župnim potrebama.

Jubilarna četiri desetljeća u župnom životu sudjeluje i Vera Vicić. Tijekom Domovinskoga rata uključila se u karitativni rad, a 2000. je i službeno osnovan župni Caritas. »Najugroženiji su umirovljenici, bazirali smo se na njih. Ima i samohranih majka s djecom. Dijelimo odjeću, obuću, jabuke, mandarine, timski rad Caritasa. Uz svećenike posjećujemo stare i bolesne po kućama, imaju mogućnost ispovijedi, razveselimo ih kolačima«, ispričala je Vera Vicić, ponosna i što petnaest godina u župi djeluje međunarodni projekt »Vjera i svjetlo«.

Što je župa bez ministranata, još kad su dvije djevojke među dječacima, nema dvojba tko će biti »prezenterica« među dvadeset petero mladih. Marija Grgić rođena je u Baranji, ali se prije pet godina doselila u Valpovo. Učenica je prvoga razreda srednje škole, smjer ugostiteljsko-hotelijerski komercijalist u Osijeku. »Ministriranje nije samo pojavljivanje na oltaru. To je služenje Bogu u ljubavi«, ističe Marija, kojoj je nakon rodnoga sela i njiva bilo drugačije doći u gradić, radosna zbog svih oblika služenja Bogu.

Anica Zrno vjeroučiteljica je u Osnovnoj školi Matije Petra Katančića. Župljanka je od udaje, već 33 godine. Supruga je i majka troje odrasle djece. »Župa nastoji raditi što više, imamo mogućnost uključivanja u više skupina. Svoj doprinos dajem u župnoj katehezi za prvopričesnike, čitam liturgijska čitanja. Glede društvenoga života, mnogo je slabiji od drugih gradova, prema onome što možemo vidjeti u sredstvima javnoga informiranja. Zaostajemo, što je vjerojatno rezultat slabijih financijskih sredstava. Mladi su otišli, kao i obitelji, neki se i vraćaju. Mi vjernici puni smo nade, nadamo se da će biti posla za mlade, i da će se život vratiti u punom obliku u naš grad«, zaželjela je vjeroučiteljica Zrno.

Iako iz Valpova, Ivana Horvat aktivna je i u belišćanskoj župi i tako na lijep način spaja najčešće nepotrebno zavađena dva gradića, dva dobrosusjedska bisera. Radi u četiri baranjske škole, u Dražu, Šećerani, Lugu i Zmajevcu. »Na poticaj župnika s kolegicom Tatjanom Kusalić išla sam na izobrazbu ‘Teen Star’. Već treću godinu radimo tu župnu katehezu srijedom, podijeljenu na dvije skupine u kojima sudjeluje šezdesetak zainteresiranih. Prije je bilo više svijeta, angažiranije, lakše«, smatra Ivana Horvat.

Njezina spomenuta kolegica Kusalić radi u OŠ Šećerana u Baranji. Supruga je i majka jednoga djeteta. U župi sudjeluje u radu pripreme za krizmu, u okviru prve godine. Pedesetak je kandidata za sakrament potvrde 2018., vjeroučiteljice se trude promovirati i obnavljati kršćanske vrijednosti unutar svojih zajednica, napose obitelji. »Valpovo je mali grad s dušom. Velika je tradicija s crkvom i dvorcem. Jedan je od značajnih gradova u našoj zabačenoj cjelini Slavonije i Baranje«, uvjerena je i druga vjeroučiteljica.

Supruga i majka četvero djece Gorana Bebeši sudjeluje u crkvenom pjevačkom zboru, a radila je i kao katehetkinja. Djecu su pokušali animirati i dramskom skupinom. Vodi i Pokret Božjega milosrđa te organizira hodočašća na Ovčaru kod Đakova na Nedjelju Božjega milosrđa. Na pitanje kako je podizati četvero djece u Valpovu 2017. kazuje da su joj djeca raspršena, jedan je sin u Zagrebu, drugi pokušava s raznim poslovima, kćerka je srednjoškolka. »Najmlađega sina dovodim na misu jer želim da tu bude od prvoga dana, da primijeti da mu to bude kao neka vrsta drugoga doma. Svako smo dijete pokušavali odgajati u vjeri. Mi smo probali, vidjet ćemo kako će to na kraju ispasti. Društveni život odvija se oko kafića, automatski je sve vezano uz alkohol, noćni provodi su do ranih jutarnjih sati. Isto je i u ostatku Hrvatske, nije to valpovačka specifičnost. Borba. Svakoga dana treba krenuti ispočetka«, iskrena je Gorana Bebeši.

»Ljeto valpovačko« kulturne raskoši

Diplomirani inženjer elektrotehnike i profesor u Srednjoj školi Valpovo Ivan Cvenić sudjelovao je u svim građevinskim radovima u crkvi, prije svega u elektrifikaciji. Član je DVD-a Valpovo i predsjednik puhačkoga orkestra, a svesrdno pruža pomoć, sudjeluje u uređenju crkava. »Vatrogasci uređuju crkvu. Nas nekolicina vodi brigu o rasvjeti i elektrifikaciji.« Kao predsjednik sudjeluje redovito na tijelovskoj procesiji, što je već tradicija, kao i bakljada na ulicama uoči Florijanova. Do kipa sv. Florijana se hodočasti, kao uspomena na veliki požar koji je zaustavljen zahvaljujući molitvi građana. »Bavim se i kulturom. I ostale kulturne udruge sudjeluju u radu župe, počevši od Pjevačkoga društva ‘Katančić’, čiji članovi većinom pjevaju i u župnom zboru. Jednako tako i Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo (HKUD) ‘Valpovo 1905.’ također sudjeluje na priredbama o velikim blagdanima i drugim prigodama.«

»Grad Valpovo čuva folklornu tradiciju posebno folklornom manifestacijom ‘Ljeto valpovačko’ koja je u lipnju, a završava na posljednju nedjelju u lipnju. Grad je uključen u sva događanja u župi. Suradnja je primjerena«, želio je dodati još župnik Mrak, podsjećajući još jednom koliko je teško balansirati između tradicionalnoga i žive vjere suvremenoga života. »Čeka se svojevrsni impuls, da Valpovo i Slavonija krenu nabolje. Crkva ima svoju ulogu i mjesto u svim iščekivanjima. Nije riječ o masovnom odlasku iz valpovačkoga kraja, nego čekanju pomaka da se uhvate u koštac s dostojanstvenim životom u današnjem vremenu«, zaključuje još jednom župnik o svevalpovačkim i svehrvatskim teškoćama. Stoga se devetnicom pripremaju za petak 8. prosinca, kada će na blagdan Bezgrješnoga začeća BDM moliti zagovor svoje nebeske zaštitnice da očuva Valpovo, jer društveno zaboravljeni gradić na obali mirne Karašice zaslužuje marljivošću i upornošću svih građana – samo dobro. Kao, uostalom, i cijela Slavonija.

Od Wlka do Valpova
Župnik Mrak i arhivar Milošević podijelili su ključne odrednice starije i novije valpovačke župne prošlosti. Ukratko, valpovački se kraj od 11. stoljeća nalazio pod upravom Kaločke nadbiskupije i Pečujske biskupije. U diobi zemlje Almaš pred Pečuškim kaptolom prvi se put spominje župa Wlko (Valpovo), i župa je prema pojedinim izvorima jamačno postojala još u svibnju 1251., no kontinuirano djeluje od odlaska Turaka iz Slavonije 1702.
Župna crkva podignuta je 1735., na inicijativu grofovske obitelji Prandau, koja s obitelji Normann od 18. stoljeća postaje vlasnikom valpovačkoga dvorca, zaštićenog spomenika kulturne baštine s kapelom sv. Trojstva unutar zidina. Nakon komunističke nacionalizacije dvorac je nasljednicima nedavno vraćen i sudskim putem, a u dvorcu djeluju Muzej Valpovštine i druge ustanove.
Sadašnji profil župe, kojom su stoljećima upravljali franjevci, zadan je župničkim djelovanjem Josipa Matanovića od 1998. do 2012. i prije njega pokojnoga Antuna Zdenka Petovarija koji je bio župnik gotovo 37 godina. Djelovanje župnika Petovarija bilo je izričito pastoralno i liturgijsko. Za vrijeme Matanovićeva župnikovanja izgrađen je pastoralni centar, moderna građevina koju je projektirao pokojni valpovački arhitekt Stjepan Ivanović. Nakon trogodišnjega rada u završnoj je fazi obnova župnoga doma (izgrađenoga oko 1740. godine, dograđenoga 1932.), u zajedničkoj suradnji crkvenih i gradskih vlasti. Obnovu je projektirao Milko Puncer, a vodio Kruno Orešković.

IZVORGlas Koncila br. 48/2017.
Prethodni članakRIJEČ U SVAKODNEVNOJ UPORABI Otkud i otkad »uhljebi« za našim stolom?
Sljedeći članakŠTO DONOSI NOVI ZAKON O ARHIVIMA? Vlada štiti »osobe koje su surađivale« s Udbom