GROMOGLASNI PLJESAK ZA STEPINCA PRED KOMUNISTIMA Kako je Marica Stanković izgubila posao

Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca (66)

Objavio
Stipan Bunjevac
-
Rezoluciju svih katoličkih biskupa protiv klanja i progona osobno su predali Paveliću nadbiskup Stepinac, nadbiskup Ujčić i biskupi: Burić, Bonifačić i Šimrak.

Izjava u istražnom postupku o osudama svih zločina i nasilja počinjenih protiv dostojanstva ljudske osobe, zapisnik od 21. svibnja 1945.:

»Ja sam uložio odlučan protest pismeno nekoliko puta radi nasilja koja su se počinjala, a govorio sam također javno barem 5-6 puta pred tisućama naroda gdje sam tražio apsolutnu pravdu za sve bez obzira na vjeru, narodnost ili rasu, tako da mi je i sama Sveta Stolica izrazila priznanje s time da se više ne može niti tražiti od crkvenog poglavara, jer mi fizičke sile nemamo u ruci, a biskupi smo i svećenici za sve, bez obzira kojoj političkoj stranci ili grupaciji pripadaju« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 134.).

Stepinac je predstavku predao Paveliću

U prilog nadbiskupu Stepincu svjedočio je 25. svibnja 1945. u istražnom postupku i križevački biskup Janko Šimrak, govoreći o Biskupskoj konferenciji održanoj u studenom 1941.:

»Marcone (opat Giuseppe Ramiro, izaslanik Svete Stolice kod hrvatskoga episkopata, op. a.) je bio nezadovoljan s ustaškom politikom u NDH, a koliko znam osobno je protestirao kod Pavelića radi progona Židova i Srba… U listopadu 1941. god. na poziv zagrebačkog nadbiskupa održana je u Zagrebu biskupska konferencija u nadbiskupskom dvoru. Prisustvovali su osim zagrebačkog nadbiskupa, Akšamović (Antun, op. a.) biskup đakovački, Srebrenić (Josip, op. a.) krčki, dr. Viktor Burić senjski, Šimrak Janko križevački, Bonefačić (Kvirin, op. a.) splitski i Ujčić (Josip, op. a.) beogradski nadbiskup. Bosanski biskupi nisu bili prisutni.

»Zaključeno je da se napiše oštra rezolucija koja je prosvjedovala protiv klanja i progona, a potpisali su je svi prisutni biskupi. Ovu rezoluciju osobno su predali Paveliću: nadbiskup Stepinac, dr. Viktor Burić, Ujčić Bonefačić i Šimrak (ova se rezolucija u originalu nalazi sada u nadbiskupskom arhivu).«

Dnevni red predložio je Stepinac, a svi prisutni su ga prihvatili sa sljedećim točkama: 1/ o prijelazima na katoličku vjeru, 2/ pismo biskupa Garića (Jozo, banjolučki, op. a.) i Mišića (Alojzije, mostarski, op. a.), u kojem se govori o pokoljima u Bosni i Hercegovini, 3/ o progonu Židova, 4/ odnos ustaških vlasti naprama političkim uhapšenicima. Vatikan je dao direktive, da se primi u Katoličku crkvu tko se dobrovoljno javi, te da zadrže svoj obred, tj. pređu u grko-katoličku crkvu, pa je ova direktiva prihvaćena, ali je ostavljena mogućnost da se može prijeći i na latinski obred. Po drugoj točki svi su biskupi dali izvještaje o pokoljima i progonima Židova i Srba i političkih pritvorenika i pročitana su pisma biskupa Garića i Mišića.

Zaključeno je da se napiše oštra rezolucija koja je prosvjedovala protiv klanja i progona, a potpisali su je svi prisutni biskupi. Ovu rezoluciju osobno su predali Paveliću: nadbiskup Stepinac, dr. Viktor Burić, Ujčić Bonefačić i Šimrak (ova se rezolucija u originalu nalazi sada u nadbiskupskom arhivu). Prije konferencije došao je kod nas zagrebački… koji nas je molio da zaštitimo Židove od ustaških progona. Stepinac je na ime episkopata napisao pismenu predstavku u kojoj je tražio zaštitu za Židove i političke zatvorenike i on ju je službeno predao Paveliću… Ova konferencija trajala je pet dana, a otvorio ju je papinski legat Marcone, koji nije sudjelovao kod samih rasprava. Koliko mi se čini, Vatikan je tada u cijelosti odobrio držanje episkopata« (str. 134.-135.).

Milijun dinara od zagrebačkih Židova

Iz elaborata Stjepana Bibera od 28. svibnja 1948., visokog dužnosnika zloglasne jugoslavenske tajne policije Ozne, koji je ispitivao nadbiskupa Stepinca nakon njegova prvoga uhićenja 17. svibnja 1945., koji je pisan u vrlo tendencioznom tonu samo s jednim ciljem da se nadbiskup prikaže kao zločinac, svejedno su na vidjelo došle povijesne činjenice o njegovoj karitativnoj djelatnosti:

»Prije 12 godina nadbiskup je osnovao društvo ‘Karitas’ sa ciljem da pomaže sirotinju. Članovi te organizacije mogu biti i civili, pa čak i u upravi organizacije. Učestvovanje građanskih lica u toj organizaciji znatno je proširilo sektor na prikupljanju novčanih prihoda i drugog materijala koji se od prvog vremena trošio na izdržavanje popova i časnih sestara. Široka osnova ‘Karitasa’ poslužila je kleru za masovno povezivanje s najširim slojevima građanstva.

Još za vrijeme stare Jugoslavije ‘Karitas’ je vodio akciju za pomaganje izbjeglih Židova i intelektualaca iz Austrije i Njemačke. Na inicijativu Stepinca zagrebački Židovi sakupili su preko milijun dinara za te izbjeglice koji su bili kasnije razaslani u Englesku, Ameriku, Švicarsku i Španjolsku (mobilizacija za I.S.). U početku okupacije i prvih većih progona Srba od ustaša, Karitas je pomagao i neke Srbe kao i Židove. Kasnije je preuzeo brigu za srpsku djecu čiji su roditelji stradali. 1944. g. i 45. g. mačekovci također aktivno učestvuju u radu Karitasa oko zbrinjavanja izbjeglica koje su sa svih strana dolazile u Zagreb. Po svemu izgleda da je Karitas trebao odigrati ulogu unutarnjeg fronta kako bi se predstavio kao paralelna organizacija NOP-u. I ovdje je Stepinac centralna ličnost. On je vodio vraćanje hrvatskih interniraca iz Italije… Popovi i njihovi ljudi uspjeli su na taj način da ga prikažu pred javnošću kao dobrotvora i mučenika« (str. 138.-139.).

Hrabre žene pred partijskim dužnosnikom
Komunističke vlasti pozvale su 2500 prosvjetnih djelatnika 25. svibnja 1945. (neki smatraju 2. lipnja 1945.) u dvoranu Radničke komore u Zagrebu kako bi čuli visokoga partijskoga dužnosnika Marka Belinića (r. 1911. u Jakovlju kod Donje Stubice, a umro 2004. u Zagrebu). U izlaganju je istaknuo da se za NDH ubijalo nevine ljude, taoce, a tada nitko nije digao glas u obranu nevinih. Na to je profesorica hrvatskog jezika Marija Grgić (r. 1907. u Letini/Slunj, a preminula u Zagrebu 1977.) zatražila je riječ:
»Znam ime i prezime čovjeka koji je pred skupom od 10.000 ljudi javno uzimao u obranu taoce i koji je spasio tisuće života.« Na pitanje komunističkoga aktivista koje je to ime, ona je odgovorila: »Nadbiskup Alojzije Stepinac!« U dvorani je nastao pljesak, a ona je nastavila: »Znam imena osoba, Srba, Hrvata-komunista kojima je Stepinac spasio život« (str. 141.).
Ponovno je dobila pljesak, a jedan od voditelja zbora, ogorčen takvim istupom, povikao je: »Spašavao je samo Židove radi njihova zlata i jer mu je Židovka bila metresa (ljubavnica, kurtizana, op. s.).«
Na to je riječ zatražila Marica Stanković (r. 1990. u Zagrebu, a preminula 1957. u Zagrebu):
»Prosvjedujem u ime katoličke javnosti protiv takvih kleveta na onoga koji je s propovjedaonice grmio na one koji su progonili Židove i pravoslavne, koji je svoj cvjetnjak preuredio za spašavanje djece čije su roditelje odvukli u logore, koji je zaklinjao katolike grada Zagreba da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjenih i sklone ih u svoje kuće da ih ne zadesi smrt. Ima ovdje prisutnih koji to mogu potvrditi i za svoj život zahvaliti dr. Alojziju Stepincu.« Ponovno je uslijedio gromoglasni pljesak, a cijeli je Zagreb govorio o nastupu hrabrih žena. No hrabrost u isticanju istine koja nije u skladu sa službenom »istinom« u to se doba »skupo plaćala«, što je na vlastitoj koži osjetila Marica Stanković, koja je zbog toga nastupa najprije izgubila posao. Komunističke vlasti su je kasnije, g. 1948., osudile na pet godina robije, koje je do kraja izdržala (str. 142.).

NASTAVLJA SE

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA