IZ ŽIVOTA PRVE HRVATSKE MISIONARKE LJUBAVI, SESTRE FRANCISKE KSAVERIJE – JOZEFINE ORZES (5) Kako je Jozefina Orzes sazdala Grad Mira

Jozefina Orzes osobno je na skrb primala gubavce u Shantinagaru, ali i u Kalkuti
Nizanka nastala na temelju razgovora s rodbinom prve hrvatske misionarke u Indiji s. Franciske Ksaverije – Jozefine Orzes te njezinih misijskih pisama, koja je 1976. u knjizi »Majke odbačenih« objavio isusovac Juraj Gusić

»Pustite neka vas sestre i narod pojedu!« Naoko su zastrašujuće te riječi kojima je Majka Terezija znala hrabriti svoje misionarke ljubavi. Zastrašujuće, naravno, samo ako se zanemari njihova posebna odanost euharistijskomu Isusu. Ta je odanost razlogom što su misionarke ljubavi Majčine riječi da je Isus »postao kruhom života da bismo ga mogle jesti, a u siromasima postao gladnim da bismo ga mogle hraniti« umjele prihvatiti kao pravilo svoje svakidašnjice. No Terezijine su Konstitucije od misionarki ljubavi iskale i nešto više od lomljenja nebeskoga i dijeljenja zemaljskoga kruha sa siromasima. »Za Isusa, našega Spasitelja, i za naše siromahe radosno ćemo u duhu vjere prihvatiti svaku priliku koju nam On pruži, kao što su nerazumijevanje, prijezir, neuspjeh, nesreća, klevete, pomanjkanje krjeposti, ukori.«

Prometna nesreća kao nova prilika

Baš je takvu »priliku« sestra Franciska Ksaverija, prva Hrvatica među misionarkama u Indiji, zdušno prihvatila tijekom svoje službe u naselju gubavaca Shantinagaru. U pismu bratu Dragutinu iz 1972. svjedoči: »16. veljače naša su ambulantna kola imala nesreću. Prevrnula su se tri puta i sva su se razbila. Sve su naše stvari bile naokolo porazbacane, a meni je razbijena glava. Bila sam malo onesviještena, a kad sam došla k sebi, opazila sam da mi je odijelo bilo sve krvavo. Toga časa naišao je neki gospodin svojim kolima, pa je brzo prevezao našega šofera i mene u bolnicu.« Nakon operacije i trotjednoga oporavka u Kalkuti sestra se Franciska već 8. ožujka vratila svojim mnogobrojnim pacijentima. Nesreća joj nije zadala trajnijih ozljeda, no blizina smrti zasigurno ju je pripravila na nova iskušenja u njezinoj misiji.

Naime, već u rujnu iduće godine, u doba kada joj je na previjanje mjesečno dolazilo 6000 gubavaca, a 12 je sestara u shantinagarskoj bolnici služilo 240 bolesnika, Jozefina je zapisala: »Ovdje nam se svaki dan pred bolnicom skupljaju siromasi, tražeći bar jedan obrok jela. Ponekad se ti jadnici sklonu u jednu od naših vanjskih kuća preko noći. Neke od njih nađemo ujutro mrtve. Takve sahranimo izvan našega shantinagarskoga groblja. Tim je jadnicima na ovom svijetu piće bilo jedina utjeha. (…) Već dugo smo ovdje potrošili ugljen, pa sada kuhamo samo na vatri od ugljene prašine, koju miješamo s nešto blata. To polako gori, a mi moramo kuhati za tolike bolesnike, od kojih svaki želi nešto drugo. (…) Mi im nastojimo udovoljiti željama, jer mnogima od njih to su zadnje želje na ovom svijetu. Dosad smo ih u ove tri godine sahranili ovdje dvadeset…«

»Gubavi se čiste«

Unatoč svakodnevnim susretima s bolešću, glađu i smrću pod indijskim nebom, tada već šezdesetogodišnja Banjolučanka znala je pogled zadržati usmjeren – k nebesima. »Broj bolesnika svaki se dan množi. (…) Neka samo dolaze k nama, jer tako će doći u dodir s našim načinom života i upoznati jedan od putova kako se može služiti bližnjemu radi Božjega kraljevstva.« Kakvo je služenje pritom imala na umu, objasnila je u razgovoru bratu Dragutinu prilikom posjeta Banjoj Luci 1972. godine. »Kad, naime, neki gubavac ozdravi, može poći kući, ali ako želi učiti neki zanat, može ostati s nama. (…) A znatan je broj onih koji žele ovdje raditi kao medicinski pomoćnici. Sad ih imamo 14. (…) Imamo i oko stotinu radnika koji su nam potrebni za održavanje čistoće, kao i za druge poslove u našem naselju. Šantinagar je postao mali gradić, koji ima i svoju vlastitu upravu. Biraju je između sebe sami bolesnici.«

»To će nam biti najveća utjeha na kraju života da nismo odbili od svojih vrata siromaha. Neka bude pijanac ili lijenčina, ti mu pomozi u ime Gospodnje…«

Trud redovnica oko bolesnika baš je u to vrijeme počeo rađati plodom i izvan »grada gubavaca«. »U početku su ti ljudi osjećali potištenost zbog osjećaja da su odbačeni od društva, ali sad se taj osjećaj sve više gubi. Sad se oni koji su prije bolesti imali tvornice i trgovine poslije ozdravljenja ponovno vraćaju na svoj posao.« Gubavi se čiste: to je, riječima evanđelja, jedan od znakova blizine kraljevstva nebeskoga. A podjednako će evanđeoska služba sestru Francisku Ksaveriju 1973. dopasti – s najmanjima. »Ako Bog da, ove ćemo godine započeti gradnju velike kuće za djecu gubavih roditelja. Djeca su posve zdrava. Sada imamo tu 72 takva djeteta. Neki su od njih baš ovdje s nama, a neke od njih poslali smo u Kalkutu ili Asansol u razne škole.«

U Shishu Bhavanu – novoizgrađenoj »Dječjoj kući« – do 1974. svoj je dom pronašlo 84 djece, koja su u misionarkama ljubavi često pronalazila i jedine prave majke. »Prije kojih deset dana neka je gubavka donijela svoje dijete da ga ostavi kod nas. Dijete ima tek mjesec i po, a teško je svega jedan kilogram. Doneseno je k nama u vrućici, zamotano u tanku krpu, koja je nekoć bila bijela. A ovdje je veoma hladno ove godine. Još uvijek ima vrućicu. Jučer mu je majka otišla. Kazala je da će ga doći pogledati za mjesec dana. Tu ljudi veoma malo mare za svoju djecu, a imaju ih mnogo. Ona sama kaže da joj je troje već umrlo, pa da će možda i ovo poći za njima. Veoma su siromašni, ne mogu ni sami sebe prehraniti, a kako će onda još djecu…«

Lozinka prve hrvatske misionarke ljubavi

Bitku s indijskim siromaštvom Jozefinine sestre po redovništvu biju sve do danas. No bitku s društvenom marginalizacijom, što se sve vrijeme izgradnje Shantinagara odvijala u pozadini, konačno su dobile 11 godina nakon stupanja na tlo Grada Mira. Na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka 1974., Shantinagar je svečano otvoren, a od novca koji im je tom prigodom darovao guverner Zapadnoga Bengala Antun Dias sestre su, svjedoči Jozefina, započele »gradnju naselja za izliječene gubavce koji nisu mogli dobiti posla«. »Ima ih već 25 obitelji. To naselje nazvali smo Premnagar – Grad ljubavi.« Tako je naizgled dovršeni posao prve hrvatske misionarke ljubavi nanovo započeo. No jedno od njezinih posljednjih pisama što su do 1975. stigla do ruku isusovca Jurja Gusića pokazuje kakva je srca dočekala i tu priliku. »Uvijek nastojimo učiniti bar jedan čin milosrđa prema siromasima u ime Gospodnje. To je najveća usluga čovječanstvu. To će nam biti najveća utjeha na kraju života da nismo odbili od svojih vrata siromaha. Neka bude pijanac ili lijenčina, ti mu pomozi u ime Gospodnje…« Trideset godina kasnije, Jozefinu će u Kalkuti 7. ožujka 2005. na vječni počinak ispratiti upravo shantinagarski siromasi kojima je vjerno služila.

Završetak