»Često kažem da sam ‘blagoslovljena’ jer imam prijatelje na svim stranama svijeta. Jedan od njih je i Mirko Krešimir Brkljačić iz Mendoze. I njegova je priča teška pa mi dopustite da vam predstavim čovjeka koji živi u Argentini i sanja Hrvatsku, a nažalost, vjerojatno je više nikada ne će vidjeti.
Mirko je morao napustiti domovinu 1945., u svojim dvadesetim godinama. Tada nije znao što mu je sa starijim bratom, koji je samo slučajem preživio Bleiburg i Križni put pa je poslije pobjegao u Kanadu. Nije znao ni da će mu majka biti uhićena zbog bijega obaju sinova i osuđena na zatvor koji je odslužila u Jasenovcu. Poslije je otišla za starijim sinom u Kanadu i tu je bila prva predsjednica ženskog društva ‘Katarina Zrinska’«, napisala je Valentina Krčmar u »Večernjem listu« od 30. prosinca 2016. kratku priču o posjetu domovini Hrvatskoj i rodnoj grudi hrvatskoga iseljenika nakon 59 godina provedenih u, silom prilika, drugoj domovini, koji je tom prigodom, očekivano, emotivno izjavio: »Znao sam da će me sve ganuti, ali nikad nisam mislio da će to biti u tolikoj mjeri.«
Tragom te vijesti, posebice podatka da je majka Mirka Brkljačića bila »uhićena zbog bijega obaju sinova i osuđena na zatvor koji je odslužila u Jasenovcu«, uredništvo je »Glasa Koncila« nakon potrage uspjelo stupiti u vezu s hrvatskim iseljenikom u argentinskoj Mendozi, koji je odmah pristao približiti i pojasniti životne detalje njegove obitelji.
Njegov otac Marko Brkljačić rođen je u Baškim Oštarijama, selu na Velebitu 20-ak km iznad Karlobaga na putu prema Gospiću, u kojem danas živi manje od 30 stanovnika. O posjetu rodnomu kraju doslovce je rekao: »Kad sam posjetio Hrvatsku nakon 60 godina, stigao sam i do Oštarija, nekada lijepoga ličkoga mjesta, ali, nažalost, nisam mogao naći rodnu kuću moga otca, koja je bila na br. 17, jer su danas od nje ostali samo ostatci, tj. nekoliko kamena. Čuo sam da ju je sravnila sa zemljom, kao i cijelo selo osim crkve, groblja i zdanja na kojem je danas hotel »Velebno«, talijanska vojska u Drugom svjetskom ratu. Kao malo dijete vežu me uspomene na bezbrižno djetinjstvo i gotovo idilično selo, sjećajući se svega, posebice igara ‘kamena s ramena’ mladih momaka ispred crkve nedjeljama u jutro, kao i puta iz bajke nekadašnje Terezijanske ceste od Takalice do Brušana… Sve je to još uvijek u meni kao da se zbilo jučer.«
Mirkov otac Marko zaljubio se i oženio Ivankom Capurso, rođenom 1893. u Dubrovniku, koja je nakon prerane muževljeve smrti već g. 1927. ostala udovica s dvoje djece, Mirkom i Josipom. Imala je vlastiti obrt, modne salone u središtu Zagreba, »Modni salon Ivanka« u Dalmatinskoj ul. 3, a prije toga na Pantovčaku br. 5, na trećem katu br. 7, u onodobnom Zanatlijskom domu.
Drugi svjetski rat je, kao i brojnim drugim hrvatskim obiteljima, udovici Brkljačić značio prijelomnicu u mirnoj, uobičajenoj, uhodanoj i pomalo idiličnoj svagdašnjici, a posebice njegov krvavi završetak. Njezin stariji sin Josip Krunoslav, r. 1922., koji je od 1943. bio časnik u činu poručnika 2. domobranskoga gorskoga zdruga na dužnosti osiguranja pruge od Konjica do Bradina na Ivan planini u Bosni, predao se Englezima u Austriji i prijevarom je vraćen jugoslavenskim vlastima. Prošao je doista dug križni put sve do Kovina u Bačkoj kod rumunjske granice, no, za razliku od tisuće pobijenih sunarodnjaka bez suda i presude, ostao je živ. Nešto kasnije prebjegao je u Italiju i odatle 1948. otišao u Kanadu, gdje je još i danas u Torontu u svojoj 95. godini.
Mlađi sin Mirko dezertirao je 1945. iz jugoslavenske Prve proleterske brigade koja se u to doba pripremala za borbu protiv Engleza i Amerikanaca radi Trsta i Gorice. Bježao je prema Trstu, uspio se nekako probiti do Italije i nakon duljega vremena prebaciti u Mendozu.
No zbog dvojice njezinih sinova majka Ivanka bila je uhićena i »1946. osuđena na rad u jasenovačkom logoru!«, kako je to doslovce 3. siječnja o. g. u internetskoj poruci posvjedočio Mirko Brkljačić. Za potvrdu i nadopunu te tvrdnje također je napisao: »Razgovarao sam s bratom koji živi u Torontu, on se zove Josip Krunoslav, tri godine stariji je od mene (znači 95), i on mi potvrđuje točno ono što sam Vam u prvoj poruci pisao, naime, da je naša mama bila zatvorena u jasenovačkom logoru u 1946. godini. Ona ja tamo morala raditi u kuhinji te je tako dosta dobro prebrodila sve, te cijelo vrijeme nije bila zlostavljana. Samo sam jedanput primio listić od nje, dok je bila zatvorena, pisan olovkom, koji mi je poslala jedna anonimna osoba. Izgleda da su njena dva brata i nećaci koji su živjeli u Italiji imali veze u diplomatskim krugovima te su pomogli da je već nakon godinu dana puste na slobodu. Osim toga, treći brat moje majke, fra Rafael, bio je jedan od prvih hrvatskih franjevaca koji su stigli u Argentinu, dosta prije rata. Umro je dva mjeseca nakon moga dolaska u Argentinu i kasnije je njegovo tijelo preneseno na otok Krk (ili Mali Lošinj) u franjevačku grobnicu.
Prilažem Vam i tri slike, jedna je moje majke kada je već bila udovica s mojim starijim bratom i sa mnom, jednu moju i jednu moje majke iz godine 1945. Nadam se da će Vam biti od pomoći u Vašem pisanju s Glasom Koncila.«
Budući da takvih svjedočenja o poslijeratnom koncentracijskom logoru u Jasenovcu zbog vremenskoga odmaka gotovo više i nema, bilo bi dobro da se netko upusti u potragu za sudskim presudama novoustrojenih vojnih i civilnih komunističkih vlasti FNRJ na kaznu zatvora u jasenovačkom logoru. Jasno, među desetcima tisuća poslijeratnih presuda to je iznimno zahtjevan, ali nadasve koristan istraživački rad u raskrinkavanju sadašnjega grčevitoga komunističko-židovskoga nijekanja o postojanju, uvjetno rečeno, partizanskoga Jasenovca.
