Živu Crkvu mladih svećenika i vjernika na afričkom kontinentu u koju je prije tek nešto više od stotinu godina stiglo kršćanstvo ne more izazovi koji pritišću europske Crkve… I dok se ponegdje na Starom Kontinentu crkvene građevine zatvaraju, a župe spajaju zbog sve slabijega prakticiranja vjere, Katolička Crkva u Gani doživljava »procvat«. Svake godine, naime, raste broj onih koji upoznaju ljepotu života po vjeri, onih koji krštenjem odlučuju postati dio Katoličke Crkve koja u tamošnjem društvu još uvijek ima značajan i važan utjecaj. S druge strane prate ih problemi koji su teško zamislivi u našem okruženju: uvjetovanje humanitarne pomoći prihvaćanjem »ideologije zapada«, sve rašireniji novi oblici ropstva, prisutnost prisilnoga dječjega rada, siromaštvo i niska razina pismenosti… Uvid u život Katoličke Crkve u zapadnoafričkoj zemlji sa 23 milijuna stanovnika dao je 59-godišnji biskup mons. Matthew Kwasi Gyamfi iz grada Sunyanija koji je nedavno boravio u Hrvatskoj i na međunarodnom simpoziju u Zadru govorio o misionarskim i evangelizacijskim aktivnostima afričke Crkve.
»Katolička Crkva u Gani prisutna je tek 130 godina, a u crkvenom je smislu podijeljena na 20 (nad)biskupija, među kojima je moja biskupija Sunyani utemeljena 1973. godine na zapadu zemlje. Misionari su na naše područje došli tek kada su se susrela dva evangelizacijska vala: sa sjevera i s juga, pa su na samim početcima u našoj biskupiji – prije 43 godine – djelovala tek trojica svećenika: prvi biskup James Kwadwo Owusu, generalni vikar i jedan svećenik brinuli su za vjernike na 60 tisuća četvornih kilometara. Nismo imali dovoljno svećenika pa je biskup pozvao misionare da dođu pomoći «, kazao je biskup Gyamfi o početcima svoje biskupije koja se – uspoređujući ostale biskupije u Gani – po broju stanovnika svrstala u sredinu. Biskupija ima 40 župa, a u prosjeku svakoj župi pripada desetak crkava u kojima djeluje stotinjak svećenika – 89 biskupijskih i 12 misionara, a ranije je tamo djelovao i jedan Hrvat salezijanac don Ivan Stojanović.
Na sakramente i misna slavlja mahom se odazivaju mladi ljudi – srednjoškolci i studenti te mlade obitelji, a stalno se povećava broj onih koji se žele krstiti i postati katolicima. Tako je sada u biskupiji upisano oko 300 tisuća vjernika, što je 21 posto stanovništva, a biskupove riječi pokazuju zanimljivu »misijsku stvarnost«. U crkvu dolazi velik broj onih koji još uvijek nisu kršteni pa postotak vjernika dosiže četvrtinu stanovništva područja koje pripada biskupiji Sunyani. Kada smo biskupa Gyamfija tijekom razgovora koji smo vodili na engleskom (jer u Gani je službeni jezik engleski zbog mnoštva različitih etničkih govora tamošnjih skupina) zamolili da nam u tri riječi opiše posebnost svoje biskupije, spremno je kazao: mlada, živa i poletna Crkva. Taj opis ne negira izazove s kojima se suočava tamošnje stanovništvo, ali pobožnost i vjera koju žive stanovnici Gane mogu biti poticaj za vraćanje istinskim vrijednostima.
»Budući da je u Gani visok postotak stanovništva niske razine pismenosti, razumljivo je da vjernici iskazuju vjeru njegujući pobožnosti, poput molitve krunice Blaženoj Djevici Mariji, štovanja Božanskoga milosrđa i Srca Isusova, klanjanja Presvetomu Oltarskomu Sakramentu, traženja blagoslova. To je način na koji vjeru prenosimo ljudima, više kroz duhovnost nego akademske rasprave. Ne možemo našim vjernicima čitati teološke rasprave i predavati im teologiju, ali one koji žele pristupiti sakramentima upoznajemo s temeljnim vjerskim istinama: tko je Bog, zašto nas je stvorio, kako je Bog postao jedan od nas. Nudimo im sažetak vjere u obliku pitanja i odgovora«, govori biskup Gyamfi o duhovnosti svojih vjernika. Rezultati su, kako svjedoči, raznoliki: susreće mnoge pobožne ljude, ali izazov je kako da vjernici nauk Crkve počnu živjeti u svakodnevnom životu, kako pobožnost »prereći« u akciju.
Možda je i to bio razlog zašto se nakon 60 godina cijela Gana ponovno posvetila Srcu Isusovu. U ožujku je na to veliko slavlje stigao i kardinal iz Rima Giuseppe Bertello, predsjednik Guvernerata Države Vatikanskoga Grada, a biskup Gyamfi spominje da je prvo posvećenje 1957. godine bilo u trenutku kada je Gana zadobila neovisnost od Ujedinjenoga Kraljevstva kao prva zemlja na afričkom kontinentu: »Molilo se tada Božje vodstvo u našim odlukama, a iako nije bilo mnogo katolika, Crkva je već tada bila snažna. Otada smo prošli mnogo toga u političkom i gospodarskom smislu te smo kao biskupi odlučili da našu zemlju ponovno posvetimo Srcu Isusovu te svratimo pozornost ljudi na činjenicu da je Gospodin kralj naših života. Pozvali smo na to slavlje sve vjerske predstavnike, bio je to i ekumenski susret. Došao je glavni imam, protestantski poglavari… Kada u Gani Katolička Crkva poziva, svi se odazivaju i svi žele biti zajedno. To inače nije čest slučaj. Zato slobodno mogu reći da smo mi motor koji drži društvo zajedno i pokreće ga naprijed.«
Spomenuta niska pismenost stanovništva uvjetuje i razinu ekonomske snage i razvijenosti. Gotovo 50 posto stanovništva Gane uključeno je u poljoprivrednu proizvodnju, rade na farmama, a područje biskupije Sunyani važno je čvorište za distribuciju kakaovca. »Mnogima o tome ovisi egzistencija, sade kakaovac kako bi prehranili sebe i obitelj, a višak prodaju drugima ili ga mijenjaju za namirnice koje sami ne proizvode. Riječ je o vrlo jednostavnoj trgovini i privredi. Nema industrije, nema tvornica, ljudi sitno trguju, a u središtu naše regije ima tek nekoliko banaka«, kaže biskup Gyamfi. Upravo zato Crkva veliku ulogu – uz misionarsko poslanje – vidi u jačanju mreže obrazovnih institucija, kao i radu u bolnicama i klinikama.
Katolička Crkva u tome je području ostavila veliki trag, a upravo je u Sunyaniju sjedište katoličkoga sveučilišta. Biskup Gyamfi svjedoči: »Prije nego roditeljima uputimo poziv da pošalju svoju djecu na školovanje moramo znati da na tom području imamo škole, jer u mnogim ruralnim dijelovima Gane uopće nije razvijena mreža škola. Nismo mogli čekati da vlada odradi tu ulogu pa smo u tome vidjeli zadaću Crkve. Veliku pomoć u tom segmentu primili smo od zajednica iz Europe i Amerike, kao i vatikanskih dikasterija. Najčešće naše biskupije investiraju u izgradnju škola, njihovu registraciju i priznanje, a onda država preuzme plaćanje troškova osoblja. Upravo smo mi osnovali neke od najboljih škola u Gani, počevši od osnovnih, srednjih, tehničkih i obrtničkih. No željeli smo ostaviti još snažniji trag u društvu pa smo shvatili da se obrazovanje u katoličkom duhu treba nastaviti i nakon srednje škole te da će se utjecaj osjetiti kada vjernici kao visokoobrazovani stanovnici Gane zauzmu važna mjesta u društvenom životu, politici, ekonomiji i drugim područjima. Jedini način da u tome uspijemo bio je da otvorimo katoličko sveučilište te upoznamo mlade sa socijalnim naukom Crkve.«
Ipak nisu svi pokazali zadovoljstvo tim nastojanjima Crkve, a biskup Gyamfi govori kako Ujedinjeni narodi uvjetuju svoju pomoć i financiranje obrazovanja tražeći da se vjerski odgoj izbaci iz tamošnjih škola. »Naša vlada zna da je vjerski odgoj u školama zaslužan što se održala disciplina i moralnost među učenicima. Oni ne žele tako lako odustati od vjerskoga odgoja, ali time se uvjetuje financijska pomoć. Ne možemo se složiti s vladom kada je spremna činiti takve ustupke. Izbacivanjem vjerskoga odgoja iz škola plaća se prevelika cijena. To zasigurno ne će dovesti do boljitka i prosperiteta naše zemlje«, kaže biskup Gyamfi, koji stanje u društvu opisuje zbunjujućim. »Nije nam jasno«, govori biskup, »u kojem političkom smjeru Gana želi ići, rukovodi se zapadnom političkom demokracijom, ali ne postoje temelji koji podupiru takav sustav.«
S druge strane Crkva velik izazov vidi i u brojnim protestantskim zajednicama angažiranim u Gani. Mnoge od njih proširile su se iz Sjedinjenih Američkih Država i svakoga se dana njihov broj povećava. »Njihova je poruka vrlo atraktivna, ali nema teološki prizvuk i dubinu, pa siromašni ljudi, već siti loših vijesti, rado prihvaćaju takve lagodne poruke – iako su često pogrješne i netočne. Oni govore o blagostanju evanđelja – pozivaju ljude da dođu na susrete, pomole se s njima i govore im da će dobiti što žele. Ljudi su privučeni time. To vidim kao veliki izazov za Katoličku Crkvu u ovom trenutku: kako dovesti ljude do razumijevanja stvarnosti i istinitosti katoličke poruke«, dijeli svoje zabrinutosti o pastoralnim izazovima biskup Gyamfi i s hrvatskom javnošću.
U tom kontekstu biskup smatra da upravo obitelj može biti bitan korak u trendu sve primjetnijem u Gani. Velik broj stanovništva iz manjih ruralnih dijelova premješta se u veće gradove u potrazi za poslom i sigurnošću, a događa se upravo suprotno – pojedinci često ostaju sami i nezaštićeni. »Razvoj društva ide u tom smjeru, ali nitko se ne brine o ljudima koji se nađu u novom gradu, gdje ne poznaju nikoga, gdje nestaje njihov vrijednosni sustav koji im je bio temelj. Uočavam da dolazi do razbijanja obiteljskoga sustava koji je izvrsna podrška za razvoj zdrave osobnosti«, napominje biskup Gyamfi.
Pitamo ga u tom kontekstu i o čestim vijestima koje dolaze iz Gane, a u središte stavljaju djecu, zapravo prisilni rad i njihovo izrabljivanje. U njegovu dijelu zemlje nije toliko izražen taj problem, iako se djeca i mladi mogu vidjeti na farmama, no riječ je o onima koje roditelji ne prisiljavaju da rade do iznemoglosti, nego je to dio obiteljskih obveza. »Kada sam išao u školu, i sam sam pomagao svojemu otcu koji je uzgajao kakovac, često me znao povesti sa sobom i dao mi zadatak da pokupim plodove. Također, djeca u obitelji ponekad operu suđe ili počiste kuću, što je posve razumljivo. To je način života koji mi živimo, ne možemo govoriti o iskorištavanju djece u negativnom kontekstu, nije to prisilan dječji rad. No to ne znači da nigdje u Gani nema te pojave. Poznato je da postoje ljudi koji odlaze u siromašnije krajeve te roditeljima zanemarene, bolesne, slabe i nemoćne djece nude novac kako bi ih poveli sa sobom. Posebice je to izraženo u krajevima gdje je razvijeno ribarstvo pa se djeca obučavaju kako roniti, postavljati mreže u rijekama. Tu je riječ o iskorištavanju ljudskoga dostojanstva i nepravednom radu djece.«
