MARIJA BISTRICA • Misnim slavljem u nedjelju 10. rujna u Mariji Bistrici okrunjeno je dvodnevno hodočasničko i molitveno događanje kojim su zagrebački vjernici pred crnim kipom Majke Božje Bistričke ponovno ispunili zavjet svojih praotaca. Zavjetno hodočašće zagrebačkih vjernika u subotu i nedjelju 9. i 10. rujna na Mariju Bistricu bilo je u znaku 300. obljetnice otkako se dogodilo – prema nedavno otkrivenim povijesnim izvorima – prvo zavjetno hodočašće Zagrepčana. Posebno su se na Mariji Bistrici osluškivale riječi nadbiskupa Dražena Kutleše, koji je prvi put na zagrebačkom hodočašću sudjelovao kao zagrebački nadbiskup, a uz njega su bili kardinal Josip Bozanić, pomoćni biskupi, bistrički rektor Domagoj Matošević i brojni svećenici.
Premda se na Mariji Bistrici okupio »reprezentativan uzorak« vjernika iz različitih dijelova Zagreba, članovi užega gradskoga vodstva nisu nazočili svečanosti (poslali su izaslanika). Jedini zapaženi predstavnici gradskih institucija bili su – zagrebački vatrogasci koji su u svečanim uniformama nosili zavjetnu svijeću u procesiji od kapele Ave Maria do svetišta na otvorenom. Okupljenima u crkvi bl. Alojzija Stepinca na otvorenom bilo je nemoguće ne čuti i društvenu aktualnost propovijedi nadbiskupa Kutleše: »Naravno da materijalistički svjetonazor, vezan uz obzorje ove zemlje, ne vidi molitvu, sakramente, hodočašće i ostale čine pobožnosti kao bitne elemente odgoja. No vjerskim zajednicama, kao i roditeljima, ne smiju biti povrijeđena temeljna prava da svoje članove, odnosno svoju djecu, odgajaju u skladu sa svojom savješću i svojim uvjerenjima.«
Puna tri stoljeća zagrebački vjernici u svojem zavjetnom hodočašću pred Majku Božju Bistričku donose svoje radosti i veselja, ali i svakidašnje brige i strepnje. Bilo bi nemoguće pobrojiti, pa čak i maštom obuhvatiti sve molitvene nakane koje su tijekom tih stoljeća do Marije Bistrice nosile milijarde hodočasničkih koraka Zagrepčana.
Jedinstvena tradicija zagrebačkih vjernika započela je još u 18. stoljeću. Točnije, u ljeto 1723. godine, premda se s velikom sigurnošću može reći da su prva organizirana hodočašća Zagrepčana u Mariju Bistricu započela i ranije. Godine 1723. nad Zagrebom su se nadvili sablasni prizori: velika suša harala je okolnim poljima. Stradao je urod, presahnuli su vinogradi. Pojavilo se i pitanje nestašice hrane. Trebalo je sklopiti ruke i moliti, a dalekovidni isusovac Ivan Šimatić došao je na ideju kako molitve Zagrepčana učiniti glasnijima. Valjalo je sklopiti zavjet – i to na Mariji Bistrici, s »čudotvorkom Kraljevine Hrvatske«. Znalo se već tada da je Majka Božja upravo na Mariji Bistrici posebno blizu svojim sinovima i kćerima – njezin je kip do tada već jednom nestao pa je bio nađen, zatim mu se opet izgubio trag te je 1684., četiri desetljeća prije zamisli o. Šimatića, čudotvorni crni kip bio ponovno pronađen. Molitve su se pokazale djelotvornima. Zagreb u 18. stoljeću nije zapamtio veliku glad, bolesti i smrt.
Na početku homilije koju je izrekao na Mariji Bistrici u nedjelju 10. rujna zagrebački je nadbiskup rekao da je zagrebačko hodočašće pokrenuto »željom naroda, gradskih poglavara i klera« te da je preraslo u godišnji zavjet koji nije prekinut tijekom tri stotine godina. »Znamo da hodočašće nije turizam ni bijeg iz svakidašnjega života u nešto neobično, zabavno, relaksirajuće, nego pothvat kojemu je cilj pripremiti srce da može primiti Božji dar. Hodočašće je putovanje s ciljem. Čovjek prekida svoje uobičajene aktivnosti, izlazi iz svakidašnjega životnoga okruženja da bi lakše susreo Boga. Hodočašće, dakle, osim što ističe to da smo mi ljudi putnici, hodočasnici na ovoj zemlji, prolazni i prolaznici, pokazuje i našu temeljnu potrebu za blizinom, Božjom blizinom i blizinom jednih s drugima«, dodao je nadbiskup Kutleša.Premda prirodna nepogoda poput suše ne može ugroziti do temelja Zagreb danas kao što je mogla ugroziti Zagreb iz 18. stoljeća, zagrebački su vjernici i ovoga rujna Mariju Bistricu pohodili iz sasvim razumljivih razloga. Neki su nebeskoj Majci došli zahvaliti što ih je ustrajno pratila u njihovim životnim kušnjama, a neki su uplakani pred čudotvornim kipom Majke Božje Bistričke došli izmoliti nebeski zagovor pred svojim kušnjama i pred kušnjama svojih bližnjih.
Zagrebački vjernici koji su do Marije Bistrice odlučili pješačiti svoj su hodočasnički podvig mogli započeti s triju lokacija. Prva među njima bila je na zagrebačkom Kaptolu. Ondje je u subotu 9. rujna u zoru, nakon blagoslova u bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca, hodočasnička skupina predvođena pomoćnim zagrebačkim biskupom Ivanom Šaškom krenula put Medvednice. U kapelici Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata slavljena je misa, a nakon kratkoga odmora i okrjepe hodočasnici su nastavili svoj put prema Mariji Bistrici. Druga hodočasnička skupina, predvođena pomoćnim zagrebačkim biskupom Mijom Gorskim, put Marije Bistrice krenula je iz Čučerja. A protagonisti treće hodočasničke rute bili su zagrebački mladi – oni su subotnjega jutra do Marije Bistrice krenuli iz Sesveta. Sve tri hodočasničke skupine »spojile« su se u kasnim poslijepodnevnim subotnjim satima, gdje ih je pred bistričkom kapelom sv. Ladislava prvi put kao zagrebački nadbiskup dočekao i pozdravio mons. Dražen Kutleša.
Zagrebački mladi nadbiskupa Kutlešu upoznali su malo prije nego što su se hodočasničke skupine susrele kod kapele sv. Ladislava. Kao i ranijih godina, zagrebačko zavjetno hodočašće bilo je ujedno hodočašće zagrebačkih mladih vjernika. Za mlade je poseban program bio organiziran u šatoru uz bistričku crkvu na otvorenom. Ondje ih je pozdravio i održao kratki nagovor nadbiskup Kutleša.
»Ovo je najbolji dio hodočašća – kada se nakon cjelodnevnoga hoda na horizontu počne javljati zvonik bistričke crkve. Umorni, tada znamo da je blizu odmor. Ali tu je i mjesto molitve. Bistrica nas ne može razočarati. Ovdje je uvijek sve mirno«, rekao je Glasu Koncila Martin Knaus, jedan od zagrebačkih mladih, koji je već u subotu dopješačio do Marije Bistrice. Pješačio je od Sesveta, od župe Svih svetih kojoj pripada. A kao pravi glasnogovornik sesvetske mlade hodočasničke skupine ponudio je i neke brojke: pedesetak mladih iz sesvetske župe pješačilo je u subotu do Marije Bistrice.
Ne prvi put, u sklopu zagrebačkoga zavjetnoga hodočašće na Mariju Bistricu došla je i Magdalena Miličević, mlada vjernica iz župe sv. Ivana Nepomuka u Stupniku. »Više sam puta bila dijelom hodočašća na Mariju Bistricu. A ako gledam unatrag, čini mi se da je iz godine u godinu sve bolje i bolje. Ovdje se događa procesija svjetla, nakon nje i cjelonoćno klanjanje. To su jedinstveni događaji u kojima se osjeća zajedništvo nas mladih, osjećaj da se svi sjedinjujemo s Kristom. Biti na Mariji Bistrici veliko je uzbuđenje. Ovdje susrećemo svoje prijatelje, neke znamo od ranijih godina, a neke ćemo tek upoznati. I po tome je Bistrica jedinstvena«, sažela je mlada vjernica koja je na Bistrici »branila boje« svoje stupničke župe.
A internet i televizija nikako ne mogu dočarati što se sve događalo u sklopu subotnjega »finala« na Mariji Bistrici – velebne službe svjetla na bistričkoj kalvariji. Mladi su čitali prigodna razmatranja i predvodili molitvu krunice. Kako je dan polako postajao noć, vjernici su kroz mrak visoko podizali svoje svijeće. »Ovamo, na ovaj put svjetla, donosimo tame svoje svakidašnjice, one pojedinačne i one zajedničke. Donosimo tamu za koju molimo Božje svjetlo. Jedino Božjim svjetlom obasjani i snagom vjere ohrabreni izgrađujemo bolji i ljepši svijet«, odjekivalo je u noć s bistričke kalvarije.
Bilo je i hodočasničkih skupina koje su do Marije Bistrice pješačile i noću. Jednu od tih skupina, hodočasnike iz župe sv. Ivana Krstitelja u Ivanjoj Reci, susreli smo nedjeljnoga jutra, nedaleko od bistričke crkve na otvorenom. »Bistrica za nas ima tradicionalnu, a opet i važnu ulogu. Privlači nas što ovdje uvijek osjećamo da se tu događa Crkva, da smo tu dio jedne veće zajednice, koju povezuje molitva i vjera. Za nas je Marija Bistrica dodatna duhovna hrana«, saželi su svoje hodočasničke dojmove vjernici iz Ivanje Reke.
Bilo je tijekom dva dana hodočasničkoga gibanja na Mariji Bistrici teško ne uočiti da je većina hodočasnika – bilo pješaka, bilo onih »motoriziranih« – došla sa svojim obiteljima. Ima li snažnije »kateheze« od obiteljskoga hodočašća?
Ne bez razloga prostor bistričkoga svetišta na otvorenom nedjeljnoga je jutra bio poput prave košnice. Neki su se pred likom bl. Alojzija Stepinca, koji bistričke hodočasnike »pozdravlja« s oltara crkve na otvorenom, sabrano pripremali za križni put na bistričkoj kalvariji. Drugi su pak strpljivo čekali u dugim redovima za ispovijedi. A neki su u posebnom prostoru uz svetište bili okupljeni u klanjanju pred Presvetim.
Velika gužva od ranoga jutra u nedjelju vladala je i oko bistričke bazilike. U dugim redovima vjernici su strpljivo čekali ne bi li pogledali »oči u oči« crnu bistričku Gospu, izrekli joj svoje nakane i učinili ophod oko njezina oltara. A pred bistričkom je bazilikom pozornost privlačila i skupina vjernika sa žutim svilenim šalovima. Već se iz daljine moglo posumnjati da možda uopće nisu iz Hrvatske i da su na Bistricu – zalutali. Ta sumnja pokazala samo napola ispravnom – doista, bila je to skupina vjernika iz Poljske, ali na Bistricu ipak nisu zalutali. Marija Bistrica je ne samo za Zagrepčane, nego za cio hrvatski narod ono što je u »marijanskoj geografiji« poljskoga naroda svetište u Čenstohovi. I ondje je »protagonistica« crna Bogorodica. Možda je ta činjenica olakšala naše pomalo čudno sporazumijevanje. Na mješavini engleskoga, poljskoga i hrvatskoga jezika uspjeli smo doznati da dolaze iz Lublina, grada na istoku Poljske. A do »hrvatskih strana« dovelo ih je, zapravo, Međugorje. Misleći da se u svetištu događa »obična nedjelja«, djelovali su i pomalo iznenađeni tolikim komešanjem, osobito kada je od kapelice Ave Maria krenula svečana procesija, koja je pozivala u crkvu bl. Alojzija Stepinca na otvorenom.
