Na 4200 hektara površine uz samu rijeku Dravu koja razdvaja Hrvatsku od Mađarske smješteno je pogranično pitomo naselje Podravska Moslavina. Prema geopolitičkoj podjeli pripada najzapadnijemu dijelu Osječko-baranjske županije. Omeđeno Dravom i Karašicom, mjesto ima poljoprivrednu površinu od 2860 hektara i 1066 hektara šumske površine. Sve to čini ga pogodnim za život po mjeri čovjeka. Upravo zbog prirodnih blagodati mjesto je kroz povijest često bilo izloženo osvajačima, počevši od Mađara i Turaka. Svima je bilo zanimljivo i privlačno s jedne strane po svom strateškom položaju, a s druge po plodnoj zemlji.
Prema povijesnim izvorima pod imenom Monoslav mjesto se spominje prvi put 1397., a zatim 1413. kao Moslow, a od 1470. godine u dokumentima se spominje kako Monoslo. Valpovačkomu je vlastelinstvu Podravska Moslavina dodijeljena kraljevom darovnicom 1481. Povijesni hod Podravske Moslavine isprepleten je burnim događanjima i na vjerničkom području jer svatko je nosio svoja obilježja sa sobom, pa se početkom 16. stoljeća spominje crkva sv. Tome apostola, a turske su provale mjesto više puta opustošile. Čak su Osmanlije u mjestu imale vojnu posadu s izgrađenom četvrtastom kulom od tvrdoga materijala, džamijom i hambarom za hranu. O značaju Podravske Moslavine svjedoči i podatak da je 1902. ondje provedena vojna vježba kad je građen most na rijeci Dravi za prijelaz u Ugarsku. Vojnu vježbu nadgledao je Franjo Josip I. s prijestolonasljednikom Ferdinandom i rumunjskim prijestolonasljednikom.
Ljepota toga kraja privlačila je i brojne doseljenike pa gledajući po prezimenima, iako su danas starosjedioci, pridošli su s brojnih hrvatskih područja. Mjesto resi lijepo uređena crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji koja je građena 1798. na temeljima istoimene kapele. Već sljedeće godine 1799. osnovana je župa Blažene Djevice Marije Podravska Moslavina. Nekoć je župa pripadala Zagrebačkoj nadbiskupiji, a danas pripada Požeškoj biskupiji. Župnik je mons. Vladimir Škrinjarić, koji ima bogato pastoralno iskustvo, posebno ono s ožiljcima Domovinskoga rata. Unatoč tomu zadržao je mirnoću, vedra je duha, a do izražaja dolazi i njegov umjetnički osjećaj. Omiljen je među pukom. Mons. Škrinjarića kolege iz studentskih dana, a i svećenici s kojima surađuje, nazivaju »dobri duh«. Župnik mons. Škrinjarić ističe da župa Blažene Djevice Marije ima oko 1000 župljana s malom djecom, a gotovo su svi katolici, uz nekoliko Jehovinih svjedoka. Premda je u ruralnom dijelu najljepšega dijela Slavonije, župa je vrlo aktivna po svom pastoralnom sadržaju. Dovoljno je napomenuti da se na tisuću stanovnika nedjeljom slave tri mise. »Ne bih imao tri mise nedjeljom ako gledam teološkim pravdanjem«, navodi mons. Škrinjarić, »no ako gledam pastoralno, vidim da je to potrebno jer moja je dužnost i obveza kao svećenika izići u susret ljudima. Posebno moram istaknuti da je snažna tradicija koju treba očuvati, što će reći – tu su običaji i obredi. Sve to nastojim zadržati i pretvoriti u živu vjeru, jer župa ima jako dobrih vjernika. Stoga težim da život bude prožet čvrstom vjerom, a ne samo pukom religioznošću. Na neki način promišljam da je sve u ljubavi. To im želim posvijestiti da budemo dobri ljudi. Ističem neprestance: kako će čovjek ljubiti čovjeka ako se ne uzda u Boga. Iz dana u dan, hvala Bogu, osjećam da napredujemo i rastemo kao zajednica. Nastojim neprestance biti među ljudima, obilaziti ih, osluškivati njihove probleme i potrebe te ih hrabriti i duhovno jačati. To je ono što mi je nakana u pastoralu, dakle izgrađivati i podupirati vjernički put svakoga pojedinca i uklapati ga u župnu zajednicu, jer zajednica snaži i podržava pojedinca.« Zanimljiv je pastoralni rad mons. Škrinjarića, koji je prilagođen terenu jer, kako ističe, »sa župljanima se veseli, s njima dijeli tuge«. Posebno je bio zanimljiv detalj dok je igrala hrvatska nogometna reprezentacija, a sa župljanima je utakmice gledao i župnik Škrinjarić, pa bi onda cijela zajednica molila za hrvatske nogometaše.
Navodeći statistiku, mons. Škrinjarić ističe da je u prošloj godini bilo 11 vjenčanja, a ove godine ih je pet. Isto tako, u prošloj je godini bilo 13 krštenja, a do sada ih je osam. »Kad uzmem tri iz druge župe, nadam se da će biti više rođenih i krštenih u ovoj godini«, kaže mons. Škrinjarić. »Nažalost prema statistici mrtvih je u prošloj godini bilo 15, odnosno 19 kad se zbroje i oni sa strane. U ovoj godini umrlo je do sada 16 župljana«, ističe mons. Škrinjarić.
Govoreći na koji način ljudi žive u Podravskoj Moslavini, župnik kaže da su ondje ljudi sretni jer je bilo puno pikovske državne zemlje, brojni su je dobili u zakup, neki kupili, a pojedini se njome koriste na druge zakonite načine. Uz to, mnogi rade u Miholjcu. Puno je onih koji se iseljavaju, ali dođu u rodno mjesto jer su domoljubni, posebice kad pođu u mirovinu. »Odu u inozemstvo raditi, ali se vrate jer vole svoje mjesto«, navodi župnik Škrinjarić. »U posljednje vrijeme mladi odlaze preko ljeta raditi na more, a u ostalom se dijelu sezone vrate i pomažu svojim obiteljima. Gledajući današnje iseljavanje, dvostrukoga sam mišljenja. S jedne je strane ono postalo pomalo i pomodarstvo, a s druge strane i potreba jer mladi ostanu bez posla ili ga ne mogu pronaći u svojoj struci. U odnosu na okolna mjesta, mi se tu još solidno držimo jer ima više privatnih tvrtaka koje zapošljavaju mlade ljude. Znadem da su vremena teška i da mnogi nisu zadovoljni plaćom jer puno rade. No kakva je takva je, ali dobiju svoju plaću pa kad se još uz to nešto posloži na zemlji, u svom vrtu, nekako se može spajati kraj s krajem. Gledajući samo mjesto, siromašnih na rubu gladi nema jer svi imaju zemlju i na njoj se uvijek nešto može uzgojiti. Tu je zemlja jako plodna.«
Mons. Škrinjarić navodi da i njemu župljani svojim primjerom pokazuju zajedništvo na svoj način. Donesu mu povrće i voće za cijelu godinu. »Oni meni donesu sve što se tiče hrane, zatim u zajedništvu uređuju okoliš, crkvu. Cvijeće je oko kuće i oko crkve uvijek uređeno. Peru misno rublje, čiste crkvu. Ponekad i ne znam kada to rade ili tko sve sudjeluje. Sve je organizirano kao da imam časne sestre. Ono što je jako zanimljivo, moji župljani ne žele zaostajati ni u čemu za velikim župama. U sviranju su primjerice samouki, ali su vrlo dobro organizirani i aktivni u crkvi. Na primjer, u filijali mi dođe po osamdeset muškaraca na misu ili u župnu crkvu znade dođi do 140 muškaraca na misu. Imamo svakoga četvrtka na filijali tumačenje biblijskih čitanja. Tu moram posebno pohvaliti aktivnoga vjernika Rogića koji se pripremi i protumači čitanja. Svakoga četvrtka poslije mise ostane od 20 do 35 vjernika, i tako već šest godina. U obitelji Rogić veliki su poljoprivrednici, imaju puno zemlje. I ono što je zanimljivo – otac je rekao sinovima: ‘Djeco, ako radite u nedjelju, zapamtite, sve će vam propasti. Ako nedjeljom ne radite, ništa vam ne će propasti.’ Oni se toga drže. Što se tiče župne kateheze, nastojim obuhvatiti sve skupine. Tako spojim razrede, zajedno prvi i drugi, zatim treći i četvrti, onda peti i šesti, odnosno sedmi i osmi kad je krizma, a krizma je svake druge godine pa onda imam skupa osmi razred i prvi srednje. K tomu za srednjoškolce imamo sastanke, a tu je aktivna i ministrantska skupina. Nastojim među ministrante uključiti djecu od trećega razreda i sve ih uključim da imaju službu. Primijetio sam da ministranti žele biti svi aktivni, a onda ih stupnjujemo. Dakle ide se po stažu, jer tako odgajamo mlađe. Svi se rasporede na dvije mise u župnoj crkvi i na jednoj u filijali«, ističe mons. Škrinjarić. Samozatajni župnik vedra duha, premda narušena zdravlja, bavi se i umjetnošću. »To mi zauzme vrijeme, nastojim da nemam slobodnoga vremena. Napravio sam kip sv. Leopolda. Onda sam počeo raditi drvorez.« Rezbario je vrata ormara »Anđeo Gospodnji navijestio Mariji«, s brojnim detaljima uz istančan umjetnički osjećaj. Škrinjarićeva djela rese i urede mjesnoga biskupa i nadbiskupa s njihovim grbovima.
Aktivni župljanin Nikica Bošnjak radi u pekarskoj industriji, navodi da radi na proizvodnji pekarskih smrznutih proizvoda i zadovoljan je svojim poslom. K tomu u župi je orguljaš i zborovođa, a po potrebi se uključi i u druge aktivnosti. »Samouki sam glazbenik, ali nastojim se usavršavati i slušati stare orguljaše, razmjenjivati iskustvo s orguljašima drugih župa, a ponekad pođem i na neki seminar«, navodi Bošnjak. »Ovo naše malo mjesto ima dvadesetak članova u zboru pa smo podijeljeni tako da sudjelujemo na dvije mise u župi. Probe su nam jednom tjedno, a kad je potrebno kod većih blagdana ili kad uvježbavamo četveroglasje, probe su i češće. Članovi zbora rado se odazivaju na probe, a pjevamo pučke pjesme, gregorijanski koral. Želja nam je očuvati od zaborava i naše domaće pjevanje pa i to njegujemo. Tu su ljudi jako susretljivi i odazovu se na sve aktivnosti, posebno jedna skupina koja je jako privržena Crkvi, uvijek se uključi kad je u pitanju župa i crkva.« Orguljaš Bošnjak ističe da je to jedan od najljepših krajeva u Hrvatskoj uz rijeku Dravu, dakle uz granicu s Mađarskom. Kako kaže, moglo bi se reći »pod Dravom«, zadnja je općina u Osječko-baranjskoj županiji. »Nažalost, mladi nam odlaze često trbuhom za kruhom, a ja želim ostati tu, jer ovo je najljepši kraj. Bilo bi prekrasno još kad bi bilo posla za mlade, jer uvjeren sam da bi malo tko napustio ovu ljepotu. S druge strane, nije sve tako crno, naravno da se treba potruditi i malo više zapeti, zapravo raditi posao koji se nudi, jer nigdje nije ljepše nego kod svoga doma u svojoj zemlji. Često mladi ne mogu naći posao u struci, ali zar ga nađu i vani? Važno je da ima posla, a onda se s vremenom to nadograđuje i mijenja.«
Marija Cerić je orguljašica, a crkva joj je gotovo drugi dom. Po zanimanju je domaćica, a privremeno je zaposlena te radi u projektu »LAG« koji je pokrenut u više slavonskih općina i gradova. »Osmero nas je uključeno u program koji organizira općina, a radi se o pomoći starijima i nemoćnima. To je projekt ‘Zaželi’,« navodi aktivna župljanka Cerić. »Omogućeno je da nezaposlene žene starije od 50 godina mogu sudjelovati u projektima, u prvom redu u pomoći starijima, uređenju njihovih kuća, pomoći u domaćinstvu. Taj je projekt jako zanimljiv jer upravo odgovara stanju na terenu, dakle uključujemo se u pomoć onima kojima je ona potrebna, a to su u prvom redu stariji i samci. Radimo prema njihovim potrebama, na primjer u kućanstvu, zapravo ono što je izvedivo na terenu. To su hvalevrijedni projekti, u prvom redu uključuju žene, ponajviše domaćice. Uz to, kad gledamo stanje na terenu, često u ovom mjestu nailazimo da starijima djeca nisu tu pa su ostali sami, a žele ostati i živjeti u svojoj kući. Nadalje, jako je zanimljivo što je naša općina socijalno osjetljiva pa uključuje nezaposlene kroz različite druge projekte. Naravno da ima nezaposlenih, ali svake godine općina ima projekte u javnim radovima i uključuje nezaposlene. Primjerice, godišnje bude dvadesetak javnih radova i tu se uključi po više od trideset osoba. Tako je na zadnjim javnim radovima sudjelovalo 35 mještana. Sve to pridonosi da se ljudi zadrže i da mogu živjeti u ovom lijepom pitomom mjestu.« Orguljašica Cerić navodi da se sve to izvodi u sklopu projekta »Učim, radim, pomažem Slavoniji!«.
U župnom pjevačkom zboru više od 30 godina pjeva Jasna Kupanovac, čijih dvoje djece radi u Podravskoj Moslavini. »Bavimo se poljoprivredom, na neki način svaštarimo u poljoprivredi jer se bavimo svačim pomalo«, navodi ona. »Malim gospodarstvima nije lako jer se moraju prilagođavati prema onome što im država nudi i daje, a tu je onda nemoguće imati nešto dugoročno. Na primjer, nekoć smo imali muzne krave, a onda smo smetali velikima pa smo bili prisiljeni prilagoditi se nečemu drugomu. Sada smo najviše orijentirani na grah. Bilo bi bolje da se možemo baviti cijelu godinu nečim. Nekoć je imala naša općina više od 100 nas koji smo nosili mlijeko, a sad ih je ostalo samo sedmero. Veliki su dobivali premije, a mi mali morali smo odustati.« Zborašica i aktivna župljanka Kupanovac ističe da je u zboru više od 30 godina. »Vremena se mijenjaju, nekoć je ženama sav sadržaj izlazaka bio u crkvi, ali je bilo više okupljanja. Sjećam se, kao djeca pjevali samo litanije, od marijanskih i litanija Srca Isusova do drugih pobožnosti. Pjevale su se prvu nedjelju litanije Srca Isusova, a onda marijanske litanije. Jednostavno to je bio ženama izlazak, a i nama djeci radost. Isto tako, nekad su muški išli u crkvu do služenja vojske, a onda bi malo prestali. Danas je sve drukčije, jer svako vrijeme ima svoje značajke. Posebno me raduje što je naša župna zajednica složna, okupljamo sve koji žele biti aktivni, od najmlađih do najstarijih članova. Mi smo mala zajednica i svi se međusobno poznajemo. Isto tako, kad god nešto treba odraditi zajednički, tu smo svi, jedni uz druge.«
Ljepotu rodnoga kraja posebno naglašava Milan Zetaić koji je prema stažu najmlađi član župnoga pjevačkoga zbora. »Umirovljenik sam i povratnik u ovu sredinu u kojoj sam rođen, jer prije toga sam živio u Njemačkoj i u Zagrebu. Više od četrdeset godina izbivao sam iz svoga rodnoga mjesta, a po povratku sam se uključio u župni zbor pa sam tako najmlađi po stažu. Radio sam u Njemačkoj, a nakon umirovljenja vratilo me je domoljublje, jer ovakvoga mjesta nema nigdje gdje sam boravio. Plodna ravnica između rijeke Karašice i Drave progovara svojom ljepotom i bogatstvom. Ovo je mjesto po mjeri svakoga čovjeka, a posebno je po tome što je nama koji smo tu rođeni usađeno u srce domoljublje. Vraćaju se i drugi u ovaj lijepi kraj. No, primjećujem, problem je za mlade, zapravo njihov posao. Tu bi trebalo nešto više poduzeti, ali to je više na državnoj razini. Ova lokalna zajednica čini sve što je u njezinoj mogućnosti da zadrži mlade i omogući im koliko god može da tu ostanu. Moram istaknuti otvorenost župne zajednice koja nas sve prihvaća i daje nam mogućnost sudjelovanja u aktivnostima prema svojim mogućnostima. Upravo to zajedništvo daje snagu i čuva pojedinca jer je čovjek u zajednici snažniji. Rekao bih da otvorena zajednica grli pojedinca.«
U župi je aktivan Leon Pavin, student strojarstva u Slavonskom Brodu. »Tamo sam od ponedjeljka do petka, a vikendom dolazim doma«, navodi on. »Želja mi je biti s obitelji i želim biti u našoj crkvi, u svojoj župnoj zajednici. To mi je posebna radost, jer to je zajednica u kojoj sam odrastao i s njom želim dijeliti sve, a istodobno dati svoj doprinos koliko god mogu. Tu u Podravskoj Moslavini su mi roditelji i dva brata. Stariji brat završio je elektrotehnički fakultet u Osijeku, ali nije još našao posao. Želja mu je ostati tu, ali ako ne pronađe posao, nude mu se neke mogućnosti u Zagrebu. Nažalost, u Slavoniji je teško naći posao, pogotovo u struci za mlade koji završe fakultet. Mladima poručujem da se više aktiviraju na svim društvenim razinama jer tako možemo mijenjati stanje. Nažalost, ima i lijenčina, jer kad ih gledam oko sebe, ništa ne poduzimaju, čekaju da netko drugi za njih sve odradi. Pitanje je uvijek koliko ljudi žele raditi, učiti, pridonositi boljitku i razvoju svoje zajednice, a u konačnici i cijele Hrvatske. Ne može osoba težiti tomu da uloži što manje, a da dobije što više. Tu nastaje problem jer pojedinac mora preuzeti odgovornost na se i snažnije se zauzeti, naravno prema svojoj mogućnosti. Jedan od problema je što ljudi postaju sve više i više ravnodušni. Primijetio sam: svi koji odu van kao da nisu više svjesni promašaja, jer tamo su često robovi i ne bi nikada radili takve poslove da su tu. Promišljam i ja racionalno; ići ću kamo treba, ali ako mogu – biram ovo selo, biram svoju Hrvatsku. Kad je u pitanju moja župa, ministrirao sam osam godina, sad skupljam milostinju i na raspolaganju sam svojoj zajednici u čemu god mogu pridonijeti da nam bude bolje.«
