Znamo što je fiziološko srce. Srce je naš unutarnji tjelesni organ koji svojim kucajima održava cirkulaciju krvi u organizmu i tako održava život tijela. Kad srce stane, gasi se život.
Ali srce je postalo simbol i pojam naše duhovne srži u kojoj se odvija unutarnji život čovjekov, život ljudskih misli, osjećaja, odluka. Na poseban način srce je simbol osjećaja ljubavi, samilosti, milosrđa. Biblijski izraz »srce« označuje taj unutarnji život čovjeka, zapravo život njegove duhovne biti.
U Svetom pismu čitamo u knjizi o Jobu: »Srce je Božje mudro, njegova je sila velika.« (Job 9, 4) U proroku Jeremiji čitamo Božju riječ: »Srce mi dršće za Efrajima od nježne samilosti!« (Jr 31, 20) U psalmu 32. čitamo: »Misli moga srca ostaju u vijeke vjekova.« (Ps 32, 11)
Iz svega što smo kazali možemo bolje razumjeti tajnu ljubavi Kristova Srca. To je Srce Bogočovjeka beskrajna punina istine, ljubavi i milosrđa prema ljudima. Kad štujemo to Srce Sina Božjega, štujemo tu ljubav i zahvaljujemo za tu objavu milosrđa.
Čujmo Isusovu riječ, zapisanu u Matejevu evanđelju: »Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim.« (Mt 11, 28)
Isus poziva svoje učenike da u njegovu Srcu, to znači u njegovu milosrđu traže odmor srca i duša u svojim kušnjama. Poziva ih da uče od njega pravi, istinski odnos prema Bogu i prema bližnjemu u poniznosti, blagosti, čistoći srca.
Čovjek je takav kakvo je njegovo srce. Ako su ljudi bez srca, onda je i civilizacija bez srca, politika bez srca, sustav ekonomije bez srca, ljudski odnosi prema Bogu i ljudima su bez srca. To je nesretan svijet.
Isus nas poziva u školu svoga Srca. Njegovo Srce ima otvorenu ranu jer su ga ljudi proboli, ali to Srce ostaje nepresušiv izvor samilosti, opraštanja i ljubavi.
Iz knjige »Vjeruješ li ovo?«, Glas Koncila, 2005., str. 27.-30.
