Napredak tehnologije neizbježno je donio i nove mogućnosti u području ugovaranja koje za potrošača nisu uvijek rezultirale njihovim valjanim informiranjem o kvaliteti i vrsti proizvoda, odnosno usluga koje kupuju, niti su na formalnopravno valjan i pravičan način obvezale potrošača na plaćanje određene cijene, što je zakonodavca prinudilo na donošenje izmjena u osnovni zakon koji štiti potrošače.
Prvi korak učinjen je Zakonom o izmjenama i dopunama sada već nevrijedećega Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. godine kojim je izmjenama zakonodavac stao nakraj nepoštenoj praksi teleoperatera po kojoj su potencijalni korisnici njihovih usluga u telefonskim razgovorima pristajali na određene usluge, a da toga u punini svake stavke toga »ugovora na daljinu« nisu bili ni svjesni. Njihovo uvjetno »da« agentima teleoperatera »na daljinu« prema Zakonu o zaštiti potrošača prije spomenute posljednje izmjene smatralo se valjanim pristankom na sklapanje ugovora. Pritom su teleoperateri bili izuzeti od obveze, iako su svi drugi trgovci kupcu morali poslati pisanu ponudu i dobiti je natrag potpisanu da bi im se ugovor smatrao valjanim. Naime, nakon navedenih izmjena, teleoperateri su bili dužni po obavljenom telefonskom razgovoru vezanom uz ponudu na sklapanje korisničkoga ugovora za usluge dostaviti potencijalnomu kupcu pisanu ponudu ugovora koju bi kupac, ako je suglasan s njegovim stavkama, vratio teleoperateru potpisanu i tek tada bi se smatralo da je sklopljen valjan ugovor.
Spomenute izmjene Zakona o zaštiti potrošača stupile su na snagu 15. veljače 2019., a potom je 2022. godine donesen novi Zakon o zaštiti potrošača koji je na jednak način uredio »ugovore na daljinu«.
Tako je u dijelu Zakona koji uređuje sklapanje ugovora izvan poslovnih prostorija propisano da u slučaju takvoga sklapanja ugovora obavijest o svim sastojcima budućega ugovora potrošaču mora biti dana na papiru ili, uz suglasnost potrošača, na drugom trajnom mediju te mora biti čitljiva i napisana jednostavno i razumljivo. Trgovac mora dostaviti potrošaču primjerak ugovora ili pisanu potvrdu usmeno sklopljenoga ugovora na papiru ili, uz suglasnost potrošača, na drugom trajnom mediju, a ako je potrebno, ugovor ili pisana potvrda sklopljenoga ugovora mora sadržavati i potvrdu prethodne suglasnosti potrošača u određenim slučajevima (kada je predmet ugovora isporuka digitalnoga sadržaja za koji potrošač preuzima obvezu platiti cijenu, koji nije isporučen na materijalnom nosaču podataka, ako je ispunjenje ugovora započelo uz izričit prethodni pristanak potrošača te uz njegovu potvrdu da je upoznat s činjenicom da će time izgubiti pravo na jednostrani raskid ugovora, a trgovac mu je dostavio potvrdu sklopljenoga ugovora).
U slučaju sklapanja ugovora na daljinu obavijest o svim sastojcima budućega ugovora mora biti prilagođena sredstvu daljinske komunikacije koje se rabi te mora biti priopćena jednostavnim i razumljivim jezikom, a ako se daje na trajnom mediju, mora biti i čitljiva.
U slučaju sklapanja ugovora o uslugama na daljinu preko telefona trgovac je dužan potrošaču dostaviti ponudu na trajnom mediju na način kojim će nedvojbeno biti moguće utvrditi trenutak zaprimanja ponude te se takav ugovor smatra sklopljenim kad potrošač, nakon primitka ponude, dostavi trgovcu potvrdu svoje suglasnosti o sklapanju ugovora.
U razumnom roku nakon sklapanja ugovora na daljinu, a najkasnije u trenutku isporuke robe ili početka izvršavanja usluge, trgovac je dužan dostaviti potrošaču potvrdu o sklopljenom ugovoru na trajnom mediju koja mora uključivati obavijest o svim sastojcima ugovora, osim ako su ti podatci potrošaču već dostavljeni na trajnom mediju prije sklapanja ugovora.
Važno je naglasiti da je teret dokaza prema Zakonu o zaštiti potrošača uvijek na trgovcu, bilo da se radi o dokazivanju ispostavljanja raznih potvrda, zatim o točnosti činjeničnih tvrdnja u vezi s poslovnom praksom ili primjerice obvezama pravodobnoga obavještavanja kupaca, a Zakon propisuje da se ugovorne odredbe kojima je predviđeno da će teret dokaza u odnosu na određene činjenice propisane Zakonom biti na potrošaču imaju smatrati nepoštenom ugovornom odredbom.
Ovakvo zakonsko rješenje koje je propisalo pravičnu ravnotežu između trgovca i potrošača počiva na Zakonu o obveznim odnosima koji među ostalim propisuje kakva mora biti izjava volje ugovornih strana, zatim kada su činidbe iz ugovora nedopuštene, što je bitna zabluda, nesporazum ili prijevara prilikom sklapanja ugovora te kada su s obzirom na okolnosti nepovoljne za koju od ugovornih strana ugovori pobojni ili ništavi.
Prema stabilnoj sudskoj praksi utvrđeno je da prodavatelj, znajući za nedostatke, zapravo obmanjuje kupca kada ih je prešutio (mala fides, zla vjera), koje je stajalište od osobitoga značaja u slučajevima sklapanja ugovora »na daljinu« čiji pisani sadržaj ugovora stranci nikada nije dostavljen. Naime, kupac kao ugovorna strana može biti obmanut i o bitnom sastojku ugovora, a to je cijena, kada je prodavatelju bitno samo prodati proizvod, ne vodeći pritom računa o stvarnim željama kupca.
Stoga latinski pravni izraz caveat emptor (kupac sam odgovara za rizik ako kupljena roba ne odgovara njegovim očekivanjima) u skladu s aktualnim zakonskim rješenjem ne pripada prodavatelju, tko god on bio.
