IZ SUDSKE PRAKSE (Pre)duga suđenja dovode do povrede pravičnosti

Foto: Shutterstock

Rimska pravna poslovica »Non omne quod licet honestum est« (Nije sve što je dopušteno /ujedno/ i pošteno) oslikava situacije kada je zakašnjela pravda ustvari nepravda jer se dogodi da stranka u sudskom postupku koja zbog dugotrajnih suđenja konačno uspije u sporu nerijetko i premine, postajući tako dvostrukom žrtvom: žrtvom inicijalnoga neprava zbog kojega je i tekao neki sudski postupak te žrtvom presporoga pravosuđa. Zakonodavac je stoga predvidio procesne alate kojima se sudovi legalno požuruju, čak i uvjetno rečeno kažnjavaju, zbog neopravdano dugih postupaka ili odugovlačenja.

Pravo na suđenje u razumnu roku jamči prije svega Ustav Republike Hrvatske člankom 29. stavkom 1. te Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda člankom 6. dijelom stavka 1. propisujući da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni sud u razumnu roku ispita njegov slučaj.

Kako je Ustav temelj ostalih zakona i propisa u Hrvatskoj, zaštita prava na suđenje u razumnu roku uređena je i zakonski. Tako je člancima 27. i 28. Zakona o sudovima koji je stupio na snagu 29. prosinca 2005. propisano pravno sredstvo u obliku zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnu roku, kojim nadležni sud u hitnom postupku rješava po zahtjevu stranke u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnu roku o njezinu pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, koji je stranka uputila neposredno višemu sudu. Ako bi sud utvrdio da je zahtjev podnositelja osnovan, odredit će rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora odlučiti o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo podnositelja zahtjeva te odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova prava na suđenje u razumnu roku.

Potom je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima iz 2009. izmijenjen i članak 28. Zakona o sudovima te je uvedeno novo pravno sredstvo – žalba protiv rješenja Vrhovnoga suda RH kojim se odlučuje o zahtjevu stranke za zaštitu prava na suđenje u razumnu roku. Člankom 28. stavcima 5. i 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima propisana je nadležnost tročlanoga vijeća Vrhovnoga suda RH koje je dužno u roku od tri mjeseca odlučiti o žalbi.

Važno je istaknuti da je člankom 28. stavkom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima dopunjen navedeni članak, pa ako se pred Europskim sudom za ljudska prava pokrene postupak za zaštitu prava na suđenje u razumnu roku i taj sud zatraži podatke o pojedinom predmetu, sud pred kojim je u tijeku postupak dužan je o zahtjevu Europskoga suda za ljudska prava obavijestiti predsjednika suda u kojem se postupak vodi, predsjednika neposredno višega suda i Ministarstvo pravosuđa.

Novim Zakonom o sudovima iz 2013. propisano je da su pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnu roku, uz zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnu roku, i zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnu roku. Propisano je nadalje da se zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnu roku podnosi se sudu pred kojim se postupak vodi, a o zahtjevu odlučuje predsjednik suda, osim ako se radi o predmetu u kojem postupa predsjednik suda – tada o zahtjevu odlučuje zamjenik predsjednika suda. Propisan je i rok postupanja po zahtjevu – 60 dana od njegova zaprimanja. U slučaju utvrđenja da je zahtjev osnovan odredit će se rok u pravilu od najdulje šest mjeseci, osim ako okolnosti slučaja ne nalažu određivanje duljega roka u kojem sudac predmet mora riješiti, a ako predsjednik suda utvrdi da je zahtjev neosnovan, odbit će ga rješenjem, protiv kojega stranka ima pravo žalbe u roku od osam dana od primitka rješenja.

Ako sud predmet ne riješi u određenom roku, stranka može neposredno višemu sudu u daljnjem roku od šest mjeseci podnijeti zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnu roku. Određena primjerena naknada isplaćuje se iz sredstava državnoga proračuna.

Stranke u redovitim sudskim postupcima imaju pravo i na ustavnosudsku zaštitu koju ostvaruju podnoseći tužbu protiv pojedinačnoga akta kojim je meritorno odlučeno o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivoga djela, a koja se podnosi nakon što je iscrpljen dopušteni put pravne zaštite ili pak u slučaju kad postupak o glavnoj stvari još nije okončan. Pretpostavka za odlučivanje o ustavnoj tužbi u kojoj je istaknuta povreda ustavnoga prava na suđenje u razumnu roku, uz ispunjenje općih postupovnih pretpostavki koje mora ispunjavati svaka ustavna tužba, jest da je podnositelj prethodno upotrijebio dopuštena pravna sredstva protiv nerazumne duljine postupka, odnosno barem jedno od dopuštenih pravnih sredstava prema Zakonu o sudovima iz 2005. ili je već podnosio ustavnu tužbu ili zahtjev Europskomu sudu za ljudska prava radi zaštite prava na suđenje u razumnu roku, odnosno upotrijebio sredstva prema Zakonu o sudovima iz 2013., pri čemu nije odlučeno je li ostvario i pravo na naknadu zbog navedene povrede.

Mjerila primijenjena u većem broju odluka Europskoga suda za ljudska prava u predmetima protiv Republike Hrvatske, koja se primjenjuju prilikom ocjene radi li se o povrjedi ili ne, su složenost predmeta, ponašanje podnositelja i mjerodavnih vlasti, kao i važnost onoga što se za podnositelja dovodi u pitanje u sporu.

Dodatni mehanizam zaštite na pravično suđenje u okviru suđenja u razumnu roku pružaju nagodbe između tuženih država i podnositelja zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava, kolokvijalno nazvane »prijateljska rješenja« (friendly settlement), koje često prethode zaštiti u matičnoj zemlji članici ili pak, zbog pravičnih naknada na čiju je isplatu obvezana tužena država, u bitnom utječe na ažurnost u postupanju pravosudnih tijela prilikom okončanja redovitoga sudskoga postupka.

Unatoč navedenim pravnim standardima i njihovoj obveznoj primjeni, naknade u visokim ukupnim godišnjim iznosima i dalje se isplaćuju.