Gotovo pola stoljeća o njegovu je mučeništvu u Hrvatskoj, a posebno u njegovu istarskom zavičaju, bilo zabranjeno izustiti javnu riječ. Istinu o strašnom ubojstvu Miroslava Bulešića koje su u Lanišću 1947. godine počinili komunisti, a posebno o njegovoj hrabrosti, nepokolebljivosti u vjernosti Kristu i odlučnom širenju radosne vijesti unatoč svim prijetnjama, »čuvari sjećanja« godinama su čvrsto gurali pod tepih, u trajni zaborav. Tek u onim najintimnijim krugovima do kojih totalitarizam unatoč svojoj svemoći ipak nije mogao prodrijeti – u krugovima (crkvene) obitelji i najbližih prijatelja, zapravo istim krugovima u kojima su preživjele i brojne druge istine o hrvatskim križevima i kalvarijama u 20. stoljeću – blaga uspomena na ubijenoga mladoga istarskoga svećenika opirala se povijesnomu brisanju. Tek kada je u zadnjoj dionici 20. stoljeća razgrnuta željezna zavjesa, prvi glasovi o Bulešićevu svetačkom životu bili su mogući i počeli su tinjati.
Za čitavi je hrvatski narod Miroslav Bulešić iz anonimnosti u potpunosti izišao 2013. godine, kada je na velikoj svečanosti u pulskoj Areni uzdignut na čast blaženika. Otada pa do danas relikvije bl. Bulešića prisutne su od istoka do juga Hrvatske, u više od trideset crkava. Po njegovim su se relikvijama s blaženikom upoznali i vjernici Vrhbosanske nadbiskupije i Mostarsko-duvanjske biskupije, štuje ga se i u Rimu u Papinskom francuskom zavodu, gdje je mladi Bulešić proveo prvu godinu kao bogoslov, zatim u poljskoj župi sv. Luke evanđelista u gradu Bydgoszczu. Bulešića osobito štuju i hrvatski policajci u Zagrebu, Splitu i, jasno, diljem Istre, o čemu svjedoči i crkvica posvećena bl. Miroslavu Bulešiću u policijskom odmaralištu u Valbandonu, mjesto duhovnih seminara i obnova u kojima sudjeluju policajci od Iloka do Dubrovnika. Takva je Bulešićeva prisutnost tim zanimljivija jer se iz Valbandona vide Brijuni, nekadašnji »raj na zemlji« nedodirljivoga jugoslavenskoga diktatora. I baš kao što je s punim pouzdanjem u Providnost u tjednima i danima uoči smrti Bulešić svojim mladenačkim prkosom odbacivao sva zastrašivanja, Providnost se je, čini se, poigrala da mladi blaženik danas »svetačkim prkosom« iz priobalnoga mjestašca i njegove crkvice »maše« prema simbolu propale utopije.
Dvadesetak minuta laganoga hoda uz morsku šetnicu potrebno je od odmarališta u Valbandonu i crkve bl. Miroslava Bulešića da bi se došlo do Fažane i njezine drevne crkve sv. Kuzme i Damjana, u središtu mjesta. Ondje se o životu i privlačnosti bl. Bulešića može čuti iz usta njegova ponajboljega poznavatelja – svećenika Ilije Jakovljevića, fažanskoga župnika i vicepostulatora Bulešićeve kauze. Prije beatifikacije Miroslav Bulešić bio je gotovo nepoznat. Upoznavanje ostatka Crkve u Hrvatskoj s njim počelo je 2007. godine hodočašćem svećenika koje je predvodio kardinal Josip Bozanić. Polako su i svećenici svoje vjernike upoznavali s njim, širile su se i molitve, što je, jasno, krenulo i nakon beatifikacije, iznio je je povijesne crtice za Glas Koncila vicepostulator Jakovljević. Bulešić nije bio zagovornik nikakvih ovozemaljskih ideologija, a u teškim ratnim prilikama ispod uniforma i boja različitih nacionalnosti prije svega je vidio čovjeka. Bio on Nijemac, Talijan ili Hrvat, Bulešić je svakomu čovjeku kao svećenik bio na raspolaganju za sakramente, podsjeća Jakovljević.
Ako se bl. Bulešića želi razumjeti kao mučenika, važna je činjenica da on nikada nije djelovao tako da bude ikomu suprotnost ili protivnik, napomenuo je vicepostulator Jakovljević i skrenuo pozornost na najpoznatiju Bulešićevu misao: »Moja je osveta oprost!« Upravo u današnje doba, kada velike svjetske vojne sile zanemaruju dijalog i hvale se svojim ratnim arsenalima, ta Bulešićeva jednostavna i snažna poruka dobiva veliku aktualnost. »Kada gledamo rat u Ukrajini, vidimo stradavanje brojnih nevinih žrtava. Nažalost, za svaku nevinu žrtvu ne će odgovarati svaki počinitelj. U tom smislu ne će biti apsolutne pravde. Narod će ozdraviti upravo u mjeri u kojoj će biti spreman na oprost. Ta Bulešićeva dimenzija oprosta danas je potrebna u svim zaraćenim područjima«, rekao je Jakovljević. Vicepostulator je također napomenuo da je važno razumjeti i Bulešićev mladenački žar te da se s njim vrlo lako danas poistovjećuju mnogi mlađi hrvatski svećenici, koji su zapravo njegovi najveći promotori na župama na kojima djeluju. Kada je riječ o širenju Bulešićeva štovanja, vicepostulator Jakovljević zaključuje da s posebnom radošću prati njegovo prihvaćanje među vjernicima ranjene Banovine.
Iduća postaja na putu Bulešićevih relikvija odvela je Glas Koncila do Petrinje i netom podignute župne crkve Preobraženja Gospodnjega. Šestoga dana kolovoza po rukama sisačkoga biskupa Vlade Košića nova je župna crkva posvećena i u njezin su oltar ugrađene moći bl. Miroslava Bulešića. Nadalje, nije taj datum izabran slučajno – upravo je mjesto na kojem je izgrađena nova crkva vezano uz povijesni 6. kolovoza 1995., kada je Petrinja napokon oslobođena od okupatora. Za buduću župnu crkvu župnik Damir Ceković relikvije je zatražio prije dvije godine. Župa se ranije upoznala s blaženikom i hodočašćem u Istru pa se među župljanima i prije dovršenja crkve i ugradnje njegovih moći rodio interes za bl. Bulešića. »Puno je paralela između Bulešića i naše župe: on je mučenik, a ovaj je dio zemlje stoljećima natopljen krvlju mučenika, on je bio mlad svećenik, a ovo je mlada župa. I vjernici to osjećaju pa sam ih i poticao da uz večernju misu 24. kolovoza časte blaženikove relikvije i mole za svoje potrebe«, naveo je župnik Ceković. Nadalje, iz tona njegovih riječi o bl. Bulešiću i prihvata na koji nailazi među njegovim vjernicima, kao i među onima iz drugih petrinjskih župa, daje se naslutiti da se Petrinja i Banovina nakon što su se uzdignule iz ratnih nedaća ne će predati ni u sadašnjim, »poslijepotresnim« nevoljama.
Nadbiskupsko sjemenište u Splitu posjeduje relikvije bl. Miroslava Bulešića, što posebno raduje njegova revnoga štovatelja među splitskim bogoslovima – Tonija Krola. Mladi bogoslov svjedoči da ga je od vremena beatifikacije 2013. blaženi Bulešić pratio tijekom dozrijevanja svećeničkoga poziva, što mu je bilo vrlo važno kada je kao sin jedinac roditeljima priopćio da se odlučio za svećeništvo. Pratila ga je, kaže, Bulešićeva misao s njegove mlade mise: »Moja majka i otac plakali su; a i mogli su; sin im je umirao, sam je prestajao biti njihova svojina i počeo biti svojina Božja.« Spletom obiteljskih okolnosti prije nekoliko je godina na ljetnom odmoru bio u Medulinu, gdje je upoznao onodobnoga župnika Antu Močiboba, koji mu je govorio o Bulešiću i svojim osobnim sjećanjima na blaženikovu pobožnu majku Luciju. »Obišao sam u to vrijeme i mjesta povezana sa životom bl. Miroslava: Čabruniće, Badernu, Kanfanar i Lanišće. U tim mjestima nailazio sam na dobre ljude koji su s oduševljenjem i poštovanjem govorili o blaženom Miroslavu«, dodao je bogoslov Krolo. »Činjenica da je mladi čovjek sa 27 godina podnio mučeništvo kao svjedočanstvo vjere Bogu i Katoličkoj Crkvi potiče čovjeka da zastane i preispita svoj život. Mladi su uvijek oduševljeni primjerima autentične svetosti koju je pojedinac ostvario u svom životu. Mladi zahtijevaju da se 100 posto, nepodijeljena srca, bude Kristov. Posebno to traže od crkvenih službenika, što je i opravdano traženje«, smatra mladi splitski bogoslov.S izrazitom se revnošću o bl. Bulešiću izjasnio Matej Glavica, župnik župe u Petrijevcima nedaleko od Osijeka. »Nakon što smo kroz dvije godine obnavljali filijalnu crkvu u Satnici, kod izrade novoga oltara predvidio sam da se u njega postave moći bl. Miroslava. To je i učinjeno u svibnju ove godine kada je nadbiskup Hranić posvetio oltar s blaženikovim moćima. Odmah nakon posvete oltara pošli smo kao župna zajednica na zahvalno hodočašće u Svetvinčenat i Lanišće. Hodočasnici su po povratku s oduševljenjem govorili o blaženiku kao nevjerojatnom velikanu duha. Ove ćemo godine prvi put i u ovoj župi slaviti blaženikov blagdan kao svoj ‘zavjetni dan’ uz njegove relikvije i, jasno, učiti praštati«, rekao je župnik Glavica te nastavio: »Blaženoga Miroslava predstavljam često i u sakramentu ispovijedi onima koji govore kako ‘nikada ne će moći oprostiti’. Uvijek nastojim imati i sličicu i molitvu bl. Miroslava koju dajem tim ljudima. Tko može praštati, ili kako bi bl. Miroslav rekao ‘osvetiti se’ oprostom, shvatio je bit evanđelja. U zamršenim okolnostima života i suživota moći oprostiti čini nas velikima u Božjim očima. Tu nam je blaženik i primjer i nadahnuće. To mogu posvjedočiti i kroz više situacija u kojima su se pojedini vjernici našli. Oni govore da otkako su se upoznali s blaženim Miroslavom i otkako mu se mole, lakše praštaju, a znam i za iskustvo pomirenja članova nekoliko obitelji koji prije toga godinama nisu razgovarali. To su čuda blaženoga Miroslava.«
Za vrijeme svoje župničke službe u vinkovačkoj župi Srca Isusova župnik Glavica 2015. godine donio je Bulešićeve relikvije. Bio je to prvi »izlazak« Bulešićevih relikvija izvan njegove rodne biskupije, a na vidljivo ih je mjesto u župnoj crkvi ugradio porečki i pulski biskup u miru Ivan Milovan, koji je sve vrijeme gorljivi promicatelj štovanja bl. Bulešića. I nije Bulešić među vinkovačkim vjernicima dočekan kao apstraktan, kao grom iz vedra neba – jer upravo je vinkovačko tlo još od dana ranoga kršćanstva natopljeno krvlju mučenika. Dovoljno je prisjetiti se svetačkoga prkosa kojim je sv. Polion nasuprot vlastima Rimskoga Carstva uskliknuo da kršćani nisu dužni držati se zakona koje smatraju nepravednima i zato završio na lomači.
A upravo nas je dimenzija prkosa potaknula da Bulešićevim stopama dođemo i do Dalmatinske zagore te zavirimo u grkokatoličku zajednicu u Kričkama, koja je pomalo neočekivano mjesto kada je riječ o štovanju mučenika iz Lanišća. Velik događaj zbivao se sredinom lipnja u Kričkama kraj Drniša: ponovno izgrađena grkokatolička crkva Pokrova Presvete Bogorodice posvećena je po rukama križevačkoga vladike Milana Stipića i u njezin su oltar u toj prigodi ugrađene moći bl. Bulešića. Prva »verzija« te povijesne grkokatoličke crkve izgrađena je 1836., a razorili su je četnici 1942. godine. Ista je crkva gorjela i 1947. zbog udara groma, a u Domovinskom ju je ratu 1992. minirala srpska paravojska. Deset godina trajala je obnova povijesne crkve u koju je utkan i prkos kojim se narod Dalmatinske zagore opirao stranim osvajačima i svim drugim nevoljama.
Uz obnovljenu crkvu danas je i manastir u kojem će svoj duhovni život živjeti grkokatolički monasi. Dimenzija progonjenosti grkokatolika od mrzitelja Krista, rekao je Glasu Koncila vladika Stipić, prva je poveznica između bl. Bulešića i grkokatolika. »On je hrvatski blaženik, dio naše nacionalne crkvenosti, čovjek koji je gotovo naš suvremenik i u kojem možemo prepoznati model suvremenoga kršćanina i svećenika. Puno je lakše slijediti primjer svetca koji je naš suvremenik nego svetaca koji su živjeli stoljećima prije nas. Nadalje, njegovu aktualnost vidimo i na tragu rada Crkve s mladima, on je umro kao mlad svećenik i primjer je mladeži koja je služila Crkvi. Poveznica ima i s Lanišćem, koje je glagoljaška i staroslavenska župa«, nabrojio je vladika Stipić.
Među predivnim gradićima istarske unutrašnjosti i priobalja rijetko postoji veća i važnija crkva u kojoj nije na istaknuto mjesto postavljena barem njegova slika. No posebna se povezanost s blaženikom njeguje i u Zadarskoj nadbiskupiji, o čemu svjedoči i župnik Dario Tičić u Biogradu na Moru. S djelom bl. Bulešića, svjedoči biogradski župnik, upoznao se 1992. kada je zadarsko sjemenište zbog rata bilo izmješteno u Pazin, a kako je rodom s Paga koji je geografski blizu Istri, u svom štovanju istarskoga blaženika spominje i dimenziju zavičajnoga ponosa. Kao svećenik Bulešićeve je relikvije najprije donio do župe na Belafuži u Zadru, a blaženikove su relikvije prisutne danas i u župi u Biogradu. »Gdje god djelujem kao svećenik, nastojim da među vjernicima zaživi Bulešićev kult. Mi inače štujemo i mnoge ‘strane’ svetce, a kod Bulešića je privlačno i to što je on naš čovjek. On je volio svoj poziv, u vjeru je bio uronjen odmalena, imao je čvrsto stajalište i znao je da će zbog njega jednoga dana ‘zaglaviti’. On nam je primjer kako biti dosljedan i čvrst i u okolnostima u kojima živimo danas«, zaključio je biogradski župnik Tičić.
Tiho i nenametljivo, a u isto vrijeme odlučno i nepokolebljivo, širi se među hrvatskim narodom štovanje bl. Miroslava Bulešića. Iako će se tek iduće jeseni navršiti prvo desetljeće otkako je svečano u pulskoj Areni uzdignut na čast blaženika, Bulešić prelazi »granice« sadašnje »nebeske domovine« svaki put kada neki svećenik za zajednicu koja mu je povjerena zatraži njegove relikvije. Po svojoj prisutnosti u župama i crkvama diljem Hrvatske bl. Bulešić ukorjenjuje se u srce vjernoga hrvatskoga naroda. Štoviše, njegovo štovanje prelazi i granice domovine Hrvatske: nebeskomu zagovoru bl. Bulešiću utječu se i Hrvati iz susjedne Bosne i Hercegovine, a odnedavno i Hrvati koje su razni gospodarski i društveni vjetrovi otrgnuli od njihovih korijena i razasuli diljem »globalnoga sela«. Uz 24. kolovoza, blaženikov blagdan, iskoristili smo blagodati suvremenih komunikacija i zavirili u žarišta štovanja Miroslava Bulešića u hrvatskom narodu.
