KAKO SE EVANGELIZIRA U ŽUPI SLAVENSKIH AOPSTOLA? Budućnost izgrađivati kroz mlade duše

Snimio: T. Šovagović | Prvopričesnici radosno iščekuju osvježenje nakon nedjeljne mise
Župa je među brojnijima u slavonskoj prijestolnici budući da na njezinu području ima 19 tisuća stanovnika. U blagoslovu kuća i stanova je oko 2300 obitelji. Primjetna je depopulacija, prošle godine krštene su 82 osobe, a umrlo je 128 župljana. Sakramentu vjenčanja pristupilo je 25 bračnih parova. Ove godine bilo je 111 prvopričesnika i 120 krizmanika. Četiri su nedjeljne mise, u 8, 9.30, 11 i 18.30 sati. Uz župnika Alojza Kovačeka asistiraju župni kapelan Luka Ivković, studentski kapelan Mario Žigman i redovnice sakramentinke. Većina podataka o župi dostupna je na mrežnoj stranici www.cirilimetod.hr.

Neupućeni putnik najlakše će osječku župu sv. Ćirila i Metoda, slavenskih apostola, smještenu na adresi Divaltova ulica 71, u naselju Novi grad, pronaći ako se od stadiona Gradski vrt iz južnoga dijela grada uputi prema centru i skrene desno na prvom kružnom toku, na kojem je grafit-istina »Nepokoreni grad«. Prolazi ondje i tramvaj, samo se treba naviknuti – jedna pruga, dva smjera. Župna crkva je, za razliku od prošlog posjeta Glasa Koncila, barem izvana dovršena. Obećanja o boljem sutra mnogima nisu bila dovoljna pa su napustili slavonsku prijestolnicu i Hrvatsku, no glede jedne od većih osječkih župa priču »spašavaju« i brojni studenti smješteni upravo na njezinu području. Teško je u sunčanoj nedjelji primijetiti »nestanak« stanovnika, iako i mnoga osobna svjedočanstva govore u prilog odlazaka. S druge strane, čvrsta baza, a ona je u župne temelje »izlivena« još prije četrdeset i dvije godine, poziva sve zainteresirane na okupljanje u Kristovoj vjeri. Bilo je tako i ranije u srušenoj kući, kada su, s većinom vjernika na ulici, euharistije slavljene na debelim zimskim minusima i još debljim ljetnim plusovima, a kamoli danas, u prostranoj župnoj crkvi, kojoj će građevinski zahvati u godinama koje dolaze dati završni sjaj.

Život većine svodi se na obavljanje sakramenata

»Župa je mlađega datuma, osnovana je 1976. godine. Prije dvije godine slavili smo četrdeset godina osnutka župe. Župa nema tradiciju. Može se voditi novi model pastorala bez protivljenja starijih vjernika. Isto tako, nema posebnih tradicijskih oblika pobožnosti koje bi bile ukorijenjene u životu župe. To ima svoje prednosti i nedostatke. U pastoralnom dijelu opterećuje ono što je prisutno u mnogima župama Crkve u Hrvata. Riječ je o tradicionalističkom odnosu prema vjeri i sakramentima. Život većine vjernika svodi se na obavljanje sakramenata«, pripovijeda u razgovoru župnik Alojz Kovaček, prilično iskren i realan glede župnoga pastorala. I to u župi kojoj broj stanovnika nije problem. Prisjetio se krsne kateheze na kojoj mu je kuma nakon sat vremena postavila pitanje: »Mislite li da ćemo zbog Vašega govora krenuti svake nedjelje u crkvu?« Župnik je pogledao znatiželjnicu i rekao: »Da, mislim, jer da ne mislim, ne bih to ni govorio.«

Mnogi roditelji spominju odlaske

Napominje da je taj problem izražen, uglavnom je sveden na krizmanike, ali i kod pričesnika je nakon primljenih sakramenata prisutan prestanak dolazaka u crkvu. »Problem je to roditelja, obitelji, ali i cjelokupna župna zajednica, na čelu sa župnikom, morala bi povesti više računa i razmotriti što činiti u takvim slučajevima«, dodaje župnik Kovaček, rođen 16. studenoga 1964. u Beketincima, u obitelji pokojnih Ivana i Kate r. Erdeg. Odrastao je u obitelji uz trojicu braće i pet sestara. Osnovnu školu završio je u Beketincima i Vuki, potom otišao u sjemenište na Šalatu, a gimnaziju je završio u sjemeništu u Đakovu. Na Petrovo 1989. zaređen je za svećenika, bio potom župni vikar u Bizovcu, župnik u Levanjskoj Varoši i Strošincima. Osim što je za vrijeme rata bio i vojni kapelan nakon osnutka Vojnoga ordinarijata, 1998. godine, biskup tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije mons. Marin Srakić služio je kao vojni kapelan 5. gardijske brigade sa sjedištem u Vinkovcima. Dvaput je u okviru mirovnih misija bio u Afganistanu, a od kolovoza 2014. na službi je župnika u župi sv. Ćirila i Metoda u Osijeku. Osamnaest je godina na čelu biskupijskoga povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i članova njihovih obitelji.

Čvrsta baza u župne je temelje »izlivena« još prije četrdeset i dvije godine, poziva sve zainteresirane na okupljanje u Kristovoj vjeri. Bilo je tako i ranije u srušenoj kući, kada su, s većinom vjernika na ulici, euharistije slavljene na debelim zimskim minusima i još debljim ljetnim plusovima, a kamoli danas, u prostranoj župnoj crkvi, kojoj će građevinski zahvati u godinama koje dolaze dati završni sjaj.

Neizbježno je sa župnikom Kovačekom bilo prokomentirati i temu odlazaka iz Hrvatske. »Prema sudjelovanju na nedjeljnim misama, ne bi čovjek mogao primijetiti da je nešto posebno mladih otišlo iz župe. Međutim, prigodom blagoslova obitelji mnogi roditelji spominju da su im djeca otišla trbuhom za kruhom. Je li to baš uvijek i opravdano, veliko je pitanje. Ne samo materijalna situacija, nego čini se da je i s duhovnoga stanovišta odnos prema materijalnim prilikama uzrokovan duhovnim siromaštvom, prazninom koja se osjeća na društveno-političkom području života. Određeni pesimizam, beznađe, izgubljenost, dezorijentiranost, duh individualizma i hedonizma koji se sve više širi i protivi kršćanskim vrijednostima, a o njemu se ne govori u društvenom životu, uzrokuje kod mladoga čovjeka potragu za boljim životom, za koji se nadaju da će ga pronaći izvan domovine«, tumači taj osječki župnik, napominjući kako se još veća pogođenost osjeća upravo zbog osamostaljenja hrvatske države, nakon tolikih žrtava koje bi trebale biti uzor, primjer kakvu domovinu dalje izgrađivati. »S druge strane, osjeća se malodušje i gubitak želje, strasti, da se talente, sposobnosti i ono što nam je Bogom dano pretvori trudom i naporom u izgradnju i društva i Crkve«, nastavlja, a zatim i precizno iznosi župnu statistiku.

»Prema posljednjem popisu stanovništva na području župe živi 19 tisuća stanovnika. U blagoslovu se prođe 2300, a u kartoteci imamo 3600 obitelji. Mnogi se doseljavaju, odseljavaju. Ima i dosta smještenih studenata koji dolaze iz različitih sela i mjesta. Studentska se zajednica svakoga utorka okuplja kod nas u župi. Nedjeljne su mise lijepo popunjene, no što je to s obzirom na velik broj stanovnika koji župa pokriva. U velikim župama manje crkvene zajednice i udruge imaju veliko značenje, oni su pluća župne zajednice«, napominje župnik Kovaček, ističući da se budućnost zajednice treba izgrađivati pastoralom usmjerenim na mlade duše, koje bi trebale s vremenom preuzeti veće uloge u Crkvi i društvu.

»Treba usmjeriti pastoral prema djeci, no ako ona nemaju podršku u svojim roditeljima, nasljedovat će svoje roditelje i u vjerskom području života, pristupat će i oni sakramentima i vjeri samo kroz prizmu slavlja velikih kršćanskih blagdana, odnosno pokazivat će svoju vjeru vanjskim znakom. To je kao okvir slike bez sadržaja«, vratio se na prvotnu opasku, prepuštajući riječ dvojici mlađih kolega – župnomu kapelanu Luki Ivkoviću i studentskomu kapelanu Mariju Žigmanu, obojici pridošlih u Osijek prethodnoga ljeta.

Zamke za mlade prepoznaju – mladi svećenici

Dvadesetpetogodišnji župni kapelan Ivković dolazi iz Luga Subotičkoga, mjestašca između Bizovca i Našica, gdje je odrastao s roditeljima Ilijom i Snježanom te dvojicom braće, starijim Stjepanom i mlađim, blizancem, Ivanom. Završio je Prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Našicama i diplomirao Filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja ove godine.

»Veća župa pruža veće perspektive i izazove, no i veće sposobnosti u kojima mogu izraziti ono što mogu. Velika župa velika je briga, ali briga za koju se isplati žrtvovati i vrijeme i cijeloga sebe uložiti kako bi se ostvario istinski pravi put koji Gospodin očekuje od nas«, zrelo tumači mladi Ivković, koji je đakonski praktikum proveo u župi Presvetoga Srca Isusova u Vinkovcima. Glede osječke župe tumači da je riječ o zajednici koja želi i može disati, samo treba motivirati vjernike da se ostvari pravo zajedništvo Crkve.

Dotaknuli smo se i Biskupske sinode u Rimu na kojoj se raspravljalo što učiniti s mladima u vremenu lakoga upadanja u krizu identiteta, krizu vrijednosti. »Pitanje je kako usmjeriti, okupljati i još bliže privesti Bogu. Vjerujem da će i plod sinode, dogovora i molitve uroditi plodom, tako da ćemo zajednički moći ostvariti onaj istinski Božji poziv. Godine iskustva pokazat će jesam li griješio i što bih mogao popraviti«, iskreno će župni kapelan Ivković.

Niz je skupina, poput zborova, Prezidija mladih »Marija zaštitnica vjere«, Marijine legije, zajednica »Totus Tuus« i »Vjera i svjetlo«, mladih, biblijskoga sata, ministranata, čitača…

Njegov stariji subrat u svećeništvu Mario Žigman predstavljen je na stranicama Glasa Koncila za vrijeme boravka u župi Bezgrješnoga začeća BDM u Valpovu, a odnedavno je na službi nadbiskupijskoga povjerenika za mlade i studentskoga kapelana. Taj 28-godišnjak dolazi iz župe Snježne Gospe u Selcima Đakovačkim, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 2017. u Đakovu. Svjestan je da je suvremeni čovjek opterećen raznim izazovima i protivnim udarima te da je poruka mladima na tragu riječi pape Franje: »Ne bojte se, ne dajte da vam ukradu nadu.« Navodi kako današnje društvo kao da želi ugasiti oganj Božje ljubavi u srcima ljudi. »Zbog toga poručujem mladima: Ne dajte da vam ukradu ono nepresušno blago koje nam je Krist ostavio. Na tom će putu i u borbi biti padova, strmoglavljenja, ali ne bojmo se jer imamo Onoga koji će nas uvijek podignuti i učvrstiti naš hod«, poučio je mlade vjernike studentski kapelan Žigman, koji kateheze održava utorkom.

Jezik molitve jači od nerazumijevanja

Bogatstvo župnoga života osim trojice svećenika oplemenjuju i tri redovnice sakramentinke – a predstavila ih je s. Maria Romano. One dolaze iz talijanskoga Bergama, a njihova utemeljiteljica je sv. Gertruda Comensoli. Osim u Italiji i Hrvatskoj, djeluju u Africi i Južnoj Americi. U Osijeku su dvije redovnice Talijanke, a jedna stiže iz Ekvadora. »Naša se karizma temelji na klanjanju Isusu prisutnomu u euharistiji, a naša je misija pomoći drugima da upoznaju ljubav Isusa prisutnoga u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Želimo da svi iskustvom spoznaju da molitva pred sakramentalnim Isusom preobražava život, daje pravi mir i snagu da se prevladaju životne teškoće«, govore redovnice koje su u Osijek stigle prije devet godina. U župi se s. Maria, s. Carolina i s. Rosella izmjenjuju sa svećenicima u pripremi i animiranju klanjanja četvrtkom, surađuju u župnim katehezama, organiziraju liturgiju, pomažu mnogim župnim skupinama.

»Redovnice sakramentinke svojom prisutnošću, molitvom i karizmom daju duhovnu snagu i poruku svim pastoralnim aktivnostima u zajednici. Svojom odorom one svjedoče uskrsnuloga, živoga Krista i one su svoje služenje učinile vidljivim u ovoj zajednici. Imaju poteškoća sa svladavanjem jezika, no jezik ljubavi svi razumiju, vjerujem da se i one osjećaju u ovoj župnoj zajednici kao kod kuće«, nadovezuje se i župnik Kovaček, ponosan na sve župne zajednice koje djeluju na tom prostoru, između Frankopanske ulice na sjeveru i Divaltove ulice na jugu. Niz je skupina, poput zborova, Prezidija mladih »Marija zaštitnica vjere«, Marijine legije, zajednica »Totus Tuus« i »Vjera i svjetlo«, mladih, biblijskoga sata, ministranata, čitača…

Nadahnuta djelovanjem sakramentinaka, misijsku skupinu predstavila je diplomirana ekonomistica i knjižničarka Marija Bubalo (1973.) koja radi kao radno-okupacijski terapeut u Državnom domu u Osijeku. Kuma je ekvadorske djece, nadahnuta primjerom s. Lenke Čović, na koju su je uputile dvije ekvadorske redovnice sakramentinke. »Imamo više od trideset kumčadi u Quitu, u siromašnom predgrađu glavnoga ekvadorskoga grada. Stotinu eura godišnji je iznos školarine za djecu, kojom se pokrije prehrana i školski pribor djece«, ukratko je navela Marija Bubalo, iznoseći brojne primjere pomaganja različitim redovničkim zajednicama, odnosno njihovu misionarskom djelovanju.

Sakristanka iz doline »biloga cvitka«

Osoba bez koje je nezamisliv ulazak u župnu crkvu je Perka Mijić (78) koja u šali veli da, za razliku od sv. Petra koji je imao samo jedan ključ, ona ima desetak njih. Iz rodnoga Kijeva došla je nakon Drugoga svjetskoga rata s obitelji u Šarengrad, iz kojega je istjerana 1991. godine, kada su joj velikosrpski agresori ubili sina, jednoga od troje Perkine djece i njezinih sedmero unučadi. »Da nije vjere, već bismo odavno umrli. Ako čovjek vjeruje, dobije i snagu s Kristova izvora. Sve je nedaće lakše podnijeti s njim«, kazala je snažna sakristanka, koja je Dravu prigrlila kao Zrmanju rodnoga kraja.

Voditelj dvaju župnih zborova je Stjepan Majdandžić (1959.). Župljanin je župe sv. Josipa Radnika, no od 1982. godine aktivan je u ovoj župi. Zbor zanimljiva imena – »Staro društvo« – okuplja dvadesetak starijih osoba. Pjevaju iz pjesmarice »Pjevajte Gospodinu pjesmu novu«. Drugi je zbor takozvanih mladih, među kojima najstariji član ima 84 godine. Duhoviti Majdandžić napominje da se o najvećim blagdanima pjeva i uz zvuk orgulja, nadopunjen s gitarskom pratnjom. Ima petero djece, dvoje unučadi. U šali kaže da je »specijalac«, uostalom, kao građevinski inženjer djelatnik je MORH-a.

»Totus Tuus« i VIS »Adoramus«

Profesorica engleskoga i talijanskoga jezika u II. srednjoj školi u Belom Manastiru Pamela Vidović četiri godine vodi župni zbor na misi u 11 sati, predvodi katehezu za sedme razrede, a aktivna je i u molitvenoj zajednici »Totus Tuus«. Aktivnija je od povratka sa zagrebačkoga studija 2006. godine. »Uglavnom je riječ o radničkoj mladeži i studentima. Okupljamo se subotom u 20 sati. Slavimo Gospodina pjesmom, krunicom i klanjanjem. Organiziramo i tematske kampove za djevojčice i dječake, kao i hodočašća u Međugorje«, kazala je Pamela Vidović, koja od rođenja živi u obližnjem naselju Sjenjaku i župu oduvijek doživljava drugim domom.

Profesorica crkvene glazbe Maja Pavošević (1984.) radi u Glazbenoj školi Vukovar, no živi i djeluje u Osijeku. Vokalno-instrumentalni sastav »Adoramus« animira misno slavlje za mlade i studente nedjeljom u 18.30 sati. »Ranije sam svirala klavijature, posljednje sam dvije godine voditeljica zbora. Specifičnost zbora jest to što su polovica zbora župljani, a druga polovica studenti iz različitih dijelova Slavonije, Baranje i ostatka Hrvatske«, rekla je voditeljica Pavošević, navodeći da se zbor često odaziva i na humanitarne priredbe u Osijeku i Vinkovcima, a često odlaze i na izlete. »Mlade je teško motivirati, bilo na priključivanje zboru ili druge akcije. Vrti se isti broj ljudi, nema novih članova, teško je sebi uzeti nešto za tjednu obvezu, probe zbora, karitativne ili molitvene zajednice, najjednostavnije je doći na misu i pokupiti se«, svjedoči diplomirana crkvena glazbenica. Optimistična je unatoč medijskim napisima o odlascima mladih, ali je svjesna da Osijek kao studentski grad pomalo i zavarava opću sliku ili zaključak o napuštanju domovine.

Ignacijanske vježbe i pokret fokolara

Diplomirana ekonomistica Mara Ivančić (55) radi u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, a u župi djeluje kao čitačica i voditeljica duhovnih vježba sv. Ignacija Lojolskoga, u sklopu zajednice »Injigo«. »Prisutni smo jedanaest godina, a vježbatelji dolaze iz šest okolnih dekanata. Susreti su petkom, na njima dajemo upute o vježbama. Velik plod za život svih sudionika jest da svaki dan provode s Gospodinom u razmatranju Svetoga pisma ili duhovnih točaka iz knjižice sv. Ignacija«, napominje i dodaje da svakodnevno jedan sat s Gospodinom mora ostaviti trag u životu svakoga vjernika.

Umirovljeni sudac Županijskoga suda u Osijeku Nikola Sajter (1948.) naslijedio je obiteljsku pravničku struku jer su mu i otac i jedan od dva sina i snaha – pravnici. Trideset je godina aktivan u »Djelu Marijinu«, pokretu fokolara koji pokriva više od 160 država. Prve srijede u mjesecu održavaju susrete »Riječ za život«, na kojima iznose osobna svjedočanstva na zadani tekst. U župi »uskače« za čitače i druge potrebe, od čišćenja snijega do akcije za obitelj sa šestero djece. Naime, upravo u nedjelji reportaže vrijedni župljani ispekli su kolače, koji su se rasprodali već za vrijeme ranojutarnjih misnih slavlja.

Član Marijine legije je TV-mehaničar Stjepan Modecki, suprug i otac dviju kćeri. Napominje da je naglasak na starijima i nemoćnima koje posjećuju, kao i na radu s djecom i mladima te obiteljima u poteškoćama. Iznio je svjedočanstvo umirovljenoga profesora i njegove civilno vjenčane supruge. »Molitvom i razgovorom potaknuli smo ih na crkveno vjenčanje, i da proslave pedesetu obljetnicu braka primanjem sakramenta ženidbe«, ponosan je Modecki. Ističe da je cilj Marijine legije, u kojoj je sa suprugom već 27 godina, posvećenje članova molitvom i apostolatom, uz nastojanje da ne ostane na riječima, nego na konkretnoj pomoći.

Sa župnim tečajem »Kursilja« koji pohađa pedesetak suradnika, na susretima dvaput mjesečno, ukratko su nas upoznale umirovljena vjeroučiteljica Anica Horvat i njezina sestra, umirovljena trgovkinja Ljubica Korov. Rođene Osječanke, podrijetlom iz Zagvozda, naglasile su da ih je »Kursiljo«, kao djelotvorno življenje Kristove riječi, oduševilo. Anica je »počimaljka«, pjevanjem također pridonosi župi, iako priznaje da je kao »baka-servis«, budući da joj sin ima sedmero, a kćerka jedno dijete, zauzetija obiteljskim obvezama.

Ekonomski dio nije uvjet za sreću

Vjeroučiteljica u OŠ Frana Krste Frankopana Kristina Rušpić vodi i župne kateheze prvopričesnika, a koordinatorica je i župnoga Caritasa, koji stoji na usluzi svim župljanima. »Najdraži mi je poziv majke i vjeroučiteljice, uspije se sve nekako posložiti. Slavonija, bez obzira na iseljavanje, živi. Oni koji imaju posla ostaju. Sve župne skupine dobro surađuju«, kratka je i jasna Kristina, koja u župnoj katehezi surađuje s kolegicom vjeroučiteljicom Julijanom Mađarić.

Magistra zaštite okoliša Marijana Marinović govorila je u ime župnoga ekonomskoga vijeća o organizaciji ranijih događaja i planovima glede uređenja crkve. Na području župe živi od 2001. godine. Odrasla je u župi Imena Marijina u Donjem gradu. Nije sklona pesimizmu, vjeruje da je onako kako si svaki čovjek sam odluči napraviti. »Ni meni u životu nisu tekli med i mlijeko, nisam se žalila ni tražila ičiju pomoć. Sama sam othranila dva sina, dakako uz pomoć roditelja i sestre. Ne treba skupiti ruke i vikati ‘ne može se’. Svjesna sam da su neki morali otići, no također vjerujem da je više riječ o trendu. Putovi su otvoreni, lakše je to i ostvariti. Ali nigdje ne cvjetaju ruže i smatram da je to svojevrsno bježanje. Znam, nemamo standard koji bismo htjeli. Dobar ekonomski dio je važan, ali nije uvjet za sreću, koliko god zvučalo pragmatski«, atipično ekonomski rekla je Marijana.

Jedan od njezine dvojice sinova, 24-godišnji fizioterapeut Matej Marinović (drugi je Ivan) voditelj je ministranata i župne momčadi Katoličke malonogometne lige. Prva su mu sjećanja vezana za ministriranje i pomaganja prethodnomu župniku Mati Gašparoviću. »Ove godine nastupa dvanaest ekipa u ligi. Gotovo svaka župa ima svoju ligu, uz nekoliko župa izvan Osijeka. Moj je plan ostati, budući da se bavim rukometnim suđenjem. Svatko tko se potrudi vjerujem da si može naći posao i srediti život u svojem gradu«, uvjeren je Marinović.

Na rastanku je ukratko župnik Kovaček spomenuo i materijalnu stranu župne gradnje budući da su posljednje četiri godine izgrađene četiri vjeronaučne dvorane. Ima dovoljno prostora za okupljanje zajednica i katehezu u čijoj realizaciji, uz vjeroučitelje, pomažu i studenti laici, radeći s djecom osnovnoškolskoga uzrasta.

Vjerojatno će u budućnosti tramvaji i dalje, s jednom prugom u dva smjera, voziti Divaltovom ulicom, župna crkva bit će još uređenija iznutra, Osijek će i dalje biti studentski grad, no za današnje osnovnoškolce – i posla biti mora. Tada će i župni plodovi, posađeni u onoj srušenoj kući već davne 1976. godine, postati još vrjedniji, svetiji.

IZVORGlas Koncila br. 43/2018.
Prethodni članakNAKON BROJENJA REFERENDUMSKIH POTPISA Odzvonilo »festivalima demokracije« ili je »brojačima odbrojeno«?
Sljedeći članakPRIMAMLJIVE PONUDE Postoje li u Hrvatskoj kvalitetni kadrovi za nadzor stranih ulaganja?