ŽUPA SV. ANTUNA PADOVANSKOGA U DARUVARU Žive i pronose radosnu vijest

Snimio: T. Vuković | Mješoviti župni zbor
Teško je odrediti točan broj župljana jer je bilo poprilično iseljavanja i doseljavanja, no prema nekim neslužbenim procjenama riječ je o približno 3500 katolika od oko 4000 stanovnika toga dijela grada i okolnih sela koja pripadaju župi: Doljana, Golubinjaka i Šibovca. O demografskoj slici najbolje govore podatci da su prošle godine bila 33 krštenja, a 58 sprovoda, no broj ovogodišnjih prvopričesnika (45) i krizmanika (37) još je relativno zadovoljavajući.

»Sposobnost razumijevanja i komunikacije među ljudima ima svoj temelj u zajedništvu ljubavi među božanskim Osobama. Bog nije Samoća, nego Zajedništvo; on je Ljubav, i stoga komunikacija, jer ljubav uvijek komunicira, štoviše, ona komunicira sebe samu kako bi se susrela s drugim. Da bi komunicirao s nama i da bi nam se priopćio, Bog se prilagođava našemu jeziku, uspostavljajući istinski dijalog s čovječanstvom kroz povijest«, tek je jedno u nizu promišljanja prebogatoga sadržaja u poruci pape Franje povodom ovogodišnjega 53. svjetskoga dana sredstava društvenoga priopćivanja, koju, tragom svojih prethodnika od g. 2013. kada je izabran za nasljednika sv. Petra, svake godine upućuje katoličkim vjernicima i cijelomu svijetu.

Otac raznosio vijesti, sin pronosi radosnu svijet

Bolji poznavatelji medija i komunikologije mogu se prisjetiti odnosa Crkve i medija u povijesti, koji je, može se reći, plodonosno dozrijevao, tamo od pape Siksta V., koji je u drugoj polovici 15. stoljeća odobrio uporabu cenzure, preko enciklike pape Pija XI. iz 1936. koja se smatra početkom sustavne brige za duše na medijskom području sve do, uvjetno rečeno, prijelomnoga dekreta Drugoga vatikanskoga sabora o sredstvima društvenih priopćavanja »Inter mirifica« iz g. 1963. Slijedila je uspostava Papinskoga vijeća za sredstva društvenih priopćavanja g. 1964. te objavljivanje brojnih službenih dokumenata i poruka na različitim crkvenim razinama ne samo o važnosti prisutnosti crkvenih medija u javnosti, nego i u (re)evangelizaciji svijeta. U tim crkveno-medijskim izazovima za opće dobro ugradilo je svoje znanje i umijeće mnoštvo profesora, medijskih analitičara, crkvenih velikodostojnika, novinara, različitih informatičkih znalaca i profesionalaca i slično. Stoga je, na prvi pogled, prilično nezahvalna misija u te napore i sliku uklopiti jednoga pakračkoga poštara i njegova sina, iako obojica posjeduju poželjne i čvrste temelje za svaki angažman u Crkvi – čvrstu vjeru u Božji naum, privrženost Crkvi, iskrenost, sebedarje i dobroćudnost. Međutim, danas umirovljeni poštar Mato Turuk i njegov sin Željko, župnik u daruvarskoj župi sv. Antuna Padovanskoga, s lakoćom u šali uklanjaju sve nedoumice, svjedočeći da svi udovi Kristova tijela, Crkve, mogu biti i jesu podjednako važni i vrijedni, pa i na medijskom području, bez obzira na znanje, funkciju, status, dob, društvenu ili crkvenu moć. Naime, njih dvojica često među prijateljima, mameći im osmijehe na lica, ističu da je otac Mato po mjestu raznosio pisma, a sin Željko danas Sveto pismo; prvi je u domove donosio vijesti, a drugi radosnu vijest!

Zbog pastoralnih potreba župu sv. Antuna Padovanskoga u Daruvaru na jugoistočnom dijelu tamošnje drevne župe Presvetoga Trojstva utemeljio je 2003. godine požeški biskup dr. Antun Škvorčević, radovi na izgradnji župne crkve i pastoralnoga centra, koje je projektirao arhitekt Ivan Antolić, započeli su 2006., a g. 2009. biskup je blagoslovio gradilište i položio kamen temeljac.
Od Aquae Balissae preko Podborja do Daruvara 

I tako je u spomenute crkveno-medijske napore savršeno ukomponirana daruvarska župa, koja je zbog pastoralnih potreba nastala g. 2003. na blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije, odlukom požeškoga biskupa dr. Antuna Škvorčevića. Ona je ustanovljena na jugoistočnom dijelu tamošnje drevne župe Presvetoga Trojstva, čija je crkva izgrađena, najvjerojatnije, već oko g. 1764., kada je oko plemićkoga dvorca Antuna Jankovića počelo nicati naselje Daruvar. Zbog svoga specifičnoga izgleda crkva je s kupolom i dva manja tornja privlačila pozornost mnogih putopisaca. »Nova župa u Daruvaru s istočne strane – stoji doslovce u dekretu o osnivanju – ima iste one granice koje je imala župa Presvetoga Trojstva prema župi Sirač, s južne strane prema župi Badljevina, a na zapadu i sjeveru granicu prema župi Presvetoga Trojstva tvori rijeka Toplica.« Tako je u Hrvatskoj, i izvan njezinih granica, glasovito i vrlo staro naselje iz 4. stoljeća prije Krista, smješteno pokraj ljekovitih geotermalnih izvora, premda neki arheološki nalazi upućuju da su ti krajevi u daruvarskoj kotlini bili nastanjeni već u kamenom dobu, dobilo i drugo liturgijsko i pastoralno središte. Radovi na izgradnji župne crkve i pastoralnoga centra po projektu arhitekta Ivana Antolića započeli su 2006., a g. 2009. biskup je blagoslovio gradilište i položio kamen temeljac. Za prvoga upravitelja novoutemeljene župe imenovan je tadašnji župnik »matične župe« Presvetoga Trojstva Branko Gelemanović, kojega su naslijedili Marko Pišonić, koji je preminuo 2014., pa Danijel Engelman, a sadašnji župnik Žarko Turuk dolazi 2016. Osnivanje nove župe bila je odlična i plodonosna odluka, koja se uklopila u prebogatu crkvenu, povijesnu, kulturnu, gospodarsku, turističku, ekumensku i odgojno-obrazovnu sliku grada/naselja, koji su već stari Rimljani nazivali, zbog spomenutih dobro znanih razloga, imenom Aquae Balissae u značenju »Vrlo jaka vrela«. Današnji nasljednici panonsko-keltskoga plemena, koje su grčki i rimski pisci nazivali Iasi, u značenju »Topličani« ili »Iscjelitelji«, a sve prema velikom broju geotermalnih vrela s iscjeliteljskim svojstvima, i kasnije doseljenih Hrvata, koji nakon propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva osnivaju tamošnje naselje Probaticu, kasnije Podborje, imaju i previše razloga za ponos zbog povijesne baštine i raznovrsnih uspjeha.

»Crkva kod Slavika« plijeni ljepotom

Župa obuhvaća, može se reći, novi dio Daruvara, što je lako zaključiti po novoizgrađenim i uređenim obiteljskim kućama u atraktivnom novom gradskom naselju, koje nema svoga naziva, pa se nekako udomaćio naziv »crkva kod Slavika«, po ulici ponad crkve. Do nje se dolazi iz, svim tamošnjim stanovnicima znane, Frankopanske ulice, pokraj benzinske crpke i robnoga centra KTC-a. Doista plijeni ljepotom, podignuta na prostoru nekadašnje ciglane, okružena šumom na blagom brježuljku, u mirnu i tihu okolišu. Vidi se da ima još poprilično posla oko njezina uređenja, posebice prilaza crkvi i parkirališta sve do unutarnjega dotjerivanja, postavljanja razglasa i slično, iako je do sada puno urađeno: vanjska fasada i nutarnje bojanje, u crkvi je uvedeno podno grijanje i postavljen podni kamen, svjetla i drugo. Po župniku Turuku, teško je odrediti točan broj župljana jer je bilo poprilično iseljavanja i doseljavanja, no prema nekim neslužbenim procjenama riječ je o približno 3500 katolika od oko 4000 stanovnika toga dijela grada i okolnih sela koja pripadaju župi: Doljana, Golubinjaka i Šibovca. O demografskoj slici najbolje govore podatci da su prošle godine bila 33 krštenja, a 58 sprovoda, no broj ovogodišnjih prvopričesnika (45) i krizmanika (37) još uvijek je relativno zadovoljavajući. Mise se nedjeljom i blagdanima redovito slave u 8 sati u kapeli, također sv. Antuna Padovanskoga, u Doljanima, u župnoj crkvi u 10 i 18.30 u kapeli u sklopu župne crkve, te subotom naizmjence u kapelama u Golubinjaku i Šibovcu.

Ne smiju se izostaviti ni mala, ali revna ministrantska skupina, zbor mladih, desetak animatora, molitvena skupina »Radnici kraljevstva nebeskoga«, biblijska zajednica i brojni drugi samozatajni župljani, koji se sami organiziraju oko čišćenja crkve, uređenja okoliša i slično.
Od Pakraca preko Rima do Požege

Dakle, iz dosad spomenutoga, poprilično je svećeničko-pastoralnoga, građevnoga, organizacijskoga, administrativnoga i svakoga drugoga posla za jednoga svećenika, konkretno sadašnjega upravitelja župe Željka Turuka. Rođen je g. 1974. u Pakracu u pobožnoj obitelji otca Mate i majke Marice, koji su iz Donje Obriježi kraj Pakraca. Ima još jednoga brata, ravnatelja pakračkoga doma zdravlja, i jednu sestru, vjeroučiteljicu. Zanimljivo je da su i otac i majka istoga prezimena, pa se svi šale na otčev račun da je uzeo mamino prezime, ličkoga roda koji se na pakračko područje doselio prije 300-tinjak godina. U rodnom je gradu završio osnovnu, ali nije se odmah odlučio za duhovni poziv iako je o njemu razmišljao, nego je završio srednju matematičko-informatičku školu, kasnije matematičku gimnaziju, u Pakracu. No te srednjoškolske godine nisu bile nimalo lagane jer je zbog ratnih okolnosti, srpske agresije na Hrvatsku, 3. razred morao prekinuti i sa sestrom otići u Kutinu. Međutim, zbog stalnih zračnih uzbuna i bojazni da bi »Ina-Petrokemija« mogla biti dignuta u zrak završili su u Zagrebu, gdje je ipak završio 3. razred u 13. gimnaziji u Sopotu. Čim se malo stabiliziralo stanje u Pakracu, odmah su se, unatoč još uvijek nemaloj neizvjesnosti, vratili pa je 4. razred završio doma. Nakon toga završio je Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu, ali, istodobno, i Katehetski institut zagrebačkoga KBF-a. Godine 2003. kao laik dobio je ponudu od biskupa da ode u Rim na specijalizaciju katehetike i pastorala mladih na Papinskom sveučilištu »Salesiana«. Tijekom toga vremena intenzivnije je, prema vlastitom svjedočenju, počeo promišljati i moliti za odgovor – što i kako dalje u životu. Kad se nakon što je diplomirao vratio u Hrvatsku, biskup mu je predložio da g. 2006. bude odgojitelj u kolegiju Požeške biskupije koji je tada i osnovan. Rado je to prihvatio uz izvanrednu suradnju i brigu Pavla Mokroga, tadašnjega ravnatelja Caritasa, i Josipa Bogovića, župnika župe sv. Barbare u Jakšiću, gdje je kolegij bio privremeno smješten dok se nije nakon uređenja preselio uz požešku katedralu o Uskrsu 2007. »Tada se u meni rađala odluka – prisjeća se tih trenutaka – da se odazovem Božjemu pozivu koji je godinama tinjao u meni te sam izrekao tu želju biskupu.« Zaređen je g. 2009. za svećenika u požeškoj katedrali, nakon čega se vratio na dužnost u kolegiju, te službovao kao kapelan u nekoliko župa: sv. Leopolda Bogdana Mandića u Požegi, u župi sv. Marka evanđelista u Našicama i sv. Luke u Novskoj i jedno vrijeme u Katehetskom uredu Požeške biskupije. Upraviteljem župe u Daruvaru imenovan je 2016.

Savjesni i brižni zvonari

Premda fizički djeluje prilično impozantno, poput borca kickboksa, vjerojatno zbog genetski ličkih korijena, teško da bi mogao odgovoriti svim zahtjevima koje iziskuje služba župnika u novoosnovanoj župi u izgradnji da nema marljivih, vrijednih i brojnih suradnika. Tako npr. župa službeno nema sakristana, ali svi uskaču i ni jedan dan ne prođe da nije sve pripremljeno za misu, da nije crkva počišćena, okićena cvijećem i slično. No zato se za filijalne kapelice, u smislu priprave za liturgiju, čišćenja i uređenja okoliša, ali i predvođenja molitve prije i poslije mise, savjesno i brižno skrbe zvonari. Jedan od njih je Damir Šepo, 57-godišnjak, umirovljeni policajac i hrvatski branitelj, koji sa suprugom Brankom ima petero djece i isto toliko unučadi. Svaki slobodan trenutak odvaja za unutarnje i vanjsko uređenje kapelice sv. Antuna Padovanskoga u Doljanima, prigradskom daruvarskom naselju, poznatom po krvavoj bitki u Domovinskom ratu kojom je obranjen Daruvar od velikosrpskoga agresora. Branko Mareš, 52-godišnji Čeh, poljodjelac, skrbi se za kapelicu Srca Isusova i Marijina u Golubinjaku, malenom selu s nešto više od stotinjak stanovnika.

U vjeronauku župnik i pet vjeroučiteljica

Posebno je važna i zahtjevna organizacija vjeronauka jer u Daruvaru postoje tri osnovne škole: OŠ Vladimira Nazora, koja je smještena u dvije školske zgrade u Gajevoj i Frankopanskoj ulici, Češka osnovna škola i osnovna glazbena škola u Glazbenoj školi Brune Bjelinskoga, kao i tri srednje škole: Tehnička škola, Gimnazija i Srednja škola. Zato je uz župnika, koji predaje vjeronauk u gimnaziji, angažirano još pet vjeroučiteljica: Suzana Lipovac, Tihana Petković, Danijela Koprek, Ivana Ljevar i Ksenija Tomašek. Razumije se, one pomažu u održavanju redovitoga župnoga vjeronauka kao priprave za prvu pričest i krizmu. Jedna od njih je 40-godišnja vjeroučiteljica Koprek, majka troje djece sa suprugom Dejanom, koja je diplomirala na Katehetskom institutu u Zagrebu 2003. i odmah dobila posao u područnoj OŠ Vladimira Nazora, ali i u župi priprema prvopričesnike.

Ksenija Tomašek – jedina u Hrvatskoj predaje vjeronauk na češkom 
Vjerojatno je mnogima znano da je Daruvar središte najbrojnije češke manjine u Hrvatskoj pa je posve razumljivo da uz Osnovnu školu »Vladimir Nazor« i istoimeni dječji vrtić na hrvatskom jeziku djeluju također Češka osnovna škola »Jan Amos Kamensky« i Češki vrtić Ferde Mravenca s ciljem njegovanja i održavanja češkoga jezika, običaja, kulture i tradicije. Vjeronauk u češkoj osnovnoj školi predaje 44-godišnja Ksenija Tomašek, koja je jedina vjeroučiteljica u Hrvatskoj koja predaje katolički vjeronauk na češkom jeziku. Diplomirala je na Katehetskom institutu KBF-a u Zagrebu g. 2003. i odmah nakon položenoga stručnoga ispita dobila je stalni radni odnos. Osim matične škole vjeronauk predaje češkim učenicima i u četirima područnim školama u Ljudevit-Selu, Gornjem Daruvaru, Doljanima i Donjim Sređanima, što je 200-tinjak učenika. Posebno ističe veoma korektan i dobar odnos svih profesora s ravnateljicom škole Marijom Valek. Osim toga vodi župnu katehezu krizmanika i posebno se trudi s ostalim kolegicama vjeroučiteljicama gajiti zajedništvo svih vjeroučenika, učenika i hrvatske i češke škole.

 

Prate »gradnju crkve od prve lopate«

Jedan od onih stalno prisutnih je i Martin Golub, podrijetlom s Petrićevca kod Banje Luke, sretno oženjen 49-godišnji elektrotehničar, otac četvero djece sa suprugom Suzanom, inženjerkom elektrotehnike. Župni je suradnik od samih početaka, a zbog ratnih neprilika doselio se s povećom skupinom suzavičajnika g. 1994. i, kako kaže, dobro je primljen, došao je među »svoje« i brzo se uklopio u vjerničku zajednicu. Doseljenika ima i iz drugih krajeva BiH, Hercegovine i Hrvatske, pa i Vojvodine. Zvonko Ancić (67), umirovljenik, inženjer cestovnoga prometa, župnikov susjed, prati »gradnju crkve od prve lopate«, kako kaže, a kakvo povjerenje uživa kod župnika skupa sa 66-godišnjom suprugom Febronijom, medicinskom sestrom, članicom župnoga ekonomskoga vijeća, pokazuju povjereni mu ključevi od crkve. Vesna Štefanac (62) završila je Muzičku akademiju u Zagrebu i budući da su u to vrijeme profesori glazbe bili deficitarna struka, odmah je dobila posao u školi u Đulovcu, pa u Suhopolju, Kutini i napokon u Daruvaru. Danas predaje glazbenu kulturu u školi i vodi mješoviti župni zbor.

Obavijesti, najave i događanja na Facebook-stranici

Mario Golubić (45), inženjer elektrotehnike, djelitelj je pričesti, član je župnoga pastoralnoga vijeća i uređuje župnu Facebook-stranicu, na kojoj su sve potrebne obavijesti, najave i događanja. Caritasa u klasičnom organizacijskom smislu nema, nego se djeca uključe prigodom blagdana u različite karitativne akcije – posjećuju starije i nemoćne, raznose pakete potrebitima skupa s vjeroučiteljicama i slično. Ne smiju se izostaviti ni mala, ali revna ministrantska skupina, zbor mladih, desetak animatora, molitvena skupina »Radnici kraljevstva nebeskoga«, biblijska zajednica i brojni drugi samozatajni župljani, koji se sami organiziraju oko čišćenja crkve, uređenja okoliša i slično.

U takvom molitveno-medijskom ozračju župa je, iako mlada, već iznjedrila duhovna zvanja: Tomislav Sanić kapelan je u Pleternici, o. Dragan Grizelj, franjevac, župnik je i gvardijan u Iloku, a s. Rebeka Macek, milosrdnica rodom iz Doljana, u redovničkoj je kući matici u Zagrebu.

Tako župa »Daruvar II« nije tek jedna u nizu pod patronatom Svetca Cijeloga Svijeta, kako se od milja zove sv. Antun Padovanski. I samo kratko boraveći među njezinim župljanima, odmah se može osjetiti njihova gostoljubivost i uvjeriti se da žive i pronose radosnu vijest, iako, dakako, slučajni namjernici nemaju pojma kakve veze s tim ima časna starina, umirovljeni poštar Mato.

Zaslužni grof Antun Janković »daruvarski« 
Teško je nabrojiti sve sastavnice prebogatoga povijesnoga mozaika i baštine Daruvara i njegove istaknute osobe, ali oni su nezamislivi bez grofa Antuna Jankovića koji je na to područje došao sredinom 18. st. On je, može se reći, osnivač Daruvara i najvažnija osoba u njegovoj povijesti, zaslužan ne samo za njegov gospodarski procvat, kako se to uvriježeno misli zbog njegove izgradnje Daruvarskih toplica, nego i zbog procvata svih područja društvenoga života tijekom njegove vladavine. Rođen je g. 1729. u Pečuhu. Posjede Sirač, Pakrac i Podborje, kojemu mijenja naziv u Daruvar, stekao je g. 1745., kada svomu prezimenu dodaje i pridjev »daruvarski«. On je na opustjelo daruvarsko područje nakon odlaska Turaka uz domicilne Hrvate naselio poljoprivrednike i obrtnike iz Češke, Slovačke, Njemačke i Mađarske, kojima je obećao zemlju i materijal za izgradnju kuća. Zahvaljujući njemu, gradnjom blatnih kupki na ljekovitim geotermalnim izvorima Daruvar je postao poznato termalno lječilište sve do danas. Preminuo je g. 1789. i pokopan je na svom imanju u mađarskom Čepregu.

IZVORGlas Koncila br. 25/2019.
Prethodni članak»ZDRAVE GODINE« Postajemo li doista »sve mlađi«?
Sljedeći članakTIHA RASPRODAJA NAJVAŽNIJEGA HRVATSKOGA RESURSA Hrvatska bez najvećih izvora pitke vode?